Admir Lisica pretenzije
PISjournal – Prisustvo ministra vanjskih poslova Srbije, Ivice Dačića, na obilježavanju neustavnog „Dana RS“, koje je 09. januara održano u Lukavici pokraj Sarajeva, predstavlja još jednu potvrdu u kojem smjeru ide vanjska politika Srbije prema Bosni i Hercegovini.
Na obilježavanju ovog neustavnog „praznika“ nije prisustvovao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ali je istoj prisustvovao njegov sin. Procjena da ne bude dio zvaničnog protokola posljedica je pritiska na Vučića od strane međunarodne zajednice da se jasno odredi tokom ruske agresije nad Ukrajinom, a uzmemo li u obzir da je Milorad Dodik, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta RS, odlikovao ruskog predsjednika Vladimira Putina na svečanosti koja je održana u Banja Luci, dan prije zvanične proslave u Lukavici, nije teško zaključiti da Vučić u dosluhu s međunarodnim predstavnicima nastoji sačuvati svoju poziciju.
Ipak, jasno je da prisustvo ministra vanjskih poslova Dačića nije moglo biti delegirano bez jasnih instrukcija Aleksandra Vučića. Vanjska politika Srbije prema Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri je sačuvala svoje obrise koji podsjećaju na teške devedesete godine tokom kojih je izvršena oružana agresija na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Vučić je devedesetih godina bio dio Srpske radikalne stranke, predvođene od strane velikosrpskog nacionaliste i osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. U glasilu ove stranke pod nazivom „Velika Srbija“, Vučić je svojim radikalnim velikosrpskim nacionalizmom dobio povjerenje tadašnjeg šefa Vučića, s kojim se u kasnijem periodu razišao i krenuo samostalnim putem.
Politiku koju je prema Bosni i Hercegovini zagovarao Slobodan Milošević, Vučić i Šešelj su smatrali popustljivom, a vratimo li se u prošlost možemo zaključiti da je upravo za vrijeme Miloševića Srbija pokrenula agresiju na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, te rat na Kosovu. Stoga se nameće pitanje, kakav bi odnos prema Bosni i Hercegovini imao Aleksandar Vučić, ako mu je Milošević bio popustljiv i kako u jednom tekstu navodi „američki sluga“. Politika Srbije prema Bosni i Hercegovini nepromjenjiva je bez obzira na režim, jer očito zvanična politika Srbije nije spremna na katarzu i na poteze koje je učinio Willy Brandt, nekadašnji njemački kancelar, a u cilju izgradnje dobrih odnosa i suočavanja Njemačke sa dešavanjima iz Drugog svjetskog rata.
Aleksandar Vučić je daleko od Willy Brandta, a prema trenutnoj konstelaciji odnosa unutar političke scene Srbije, ne možemo pronaći nekoga ko bi išao u tom smjeru. Očigledno je da Srbija ne želi učiniti konkretne poteze koji bi bili zalog za mirniju i sigurniju budućnost ne samo Bosne i Hercegovine i Srbije, već čitavog Zapadnog Balkana. Prisustvo Ivice Dačića, ministra vanjskih poslova Srbije, obilježavanju 09. januara u Lukavici, potvrđuje da zvanična politika ove države čvrsto stoji uz separatističke snage u bh. entitetu Republika Srpska. Velikosrpska ideja, koja sadrži koncept teritorijalnog ekspanzionizma prema Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori očigledna je, a političko vodstvo Srbije ne krije svoje vijekovne aspiracije.
Bošnjaci i svi ostali patriotski opredijeljeni Bosanci trebaju biti svjesni da Dodikova retorika nije isprazna, te da njegovo odlikovanje Vladimira Putina usljed ruske agresije na Ukrajinu nije upriličeno samoinicijativno. Politički predstavnici RS-a svoje mentore imaju u Beogradu i Moskvi, te upravo u njihovoj podršci vide motiv za provođenje separatističkih aktivnosti. Srbija je razlog političkih tenzija i nesigurnosti na Zapadnom Balkanu, a njen predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je sin prisustvovao skupu na kojem su veličani zločini, zadovoljno se smješka jer međunarodna zajednica ne reagira konkretno na velikosrpske ideje i otvoreno promoviranje rusofilije.
Prećutno odobravanje Dodikovih i Vučićevih aktivnosti predstavljaju snažan vjetar u leđa za njihovo daljnje prikupljanje podrške u smjeru secesionizma entiteta RS, te u konačnici njegovog sjedinjavanja sa Srbijom. Licemjerstvo međunarodnih aktera prema Zapadnom Balkanu, prije svega, prema Bosni i Hercegovini, ogleda se i u tome da uprkos svim destruktivnim aktivnostima zvaničnih predstavnika Srbije i entiteta Republika Srpska, određeni krugovi podržavaju nastavak širenja velikosrpskog uticaja prema već “oprobanom receptu”.
Naravno, riječ je o sve glasnijoj podršci formiranja Zajednice srpskih opština na Kosovu – ZSO, čije bi funkcioniranje u velikoj mjeri podsjećalo upravo na entitet Republika Srpska. Znajući kakve sve komplikacije za cjelokupno državno funkcioniranje donosi formiranje neke nove “Republike Srpske” na Zapadnom Balkanu svjesni su politički predstavnici Republike Kosovo na čelu sa premijerom Albinom Kurtije, koji odlučno negoduju protiv širenja političkog uticaja Srbije na Kosovu putem formiranja ZSO. Ono što je u velikoj mjeri opasno za Bosnu i Hercegovinu jeste nastojanje Srbije da “gubitak” Kosova pokušava kompenzirati većim prisustvom u entitetu RS, sa već ranije spomenutim krajnjim ciljem.
Na međunarodnoj zajednici je da osujeti separatističke aktivnosti entiteta RS, ako je iskrena u svojim namjerama prema Bosni i Hercegovini. Jedna od ključnih akcija u tom smjeru jeste oštriji odnos prema Aleksandru Vučiću, koji i dalje uspješno igra dvostruku igru, u kojoj na jednoj strani zastupa pozicije Washingtona i Brisela, a drugoj, ne želi da se distancira od Moskve, iako se to od njega u više navrata tražilo. Sve dok se međunarodna zajednica jasnije ne odredi prema svim destruktivnim akcijama iz Srbije prema Bosni i Hercegovini, na sceni ćemo i dalje imati produbljivanje međunacionalnih podjela i osjećaj nesigurnosti unutar države Bosne i Hercegovine. pretenzije pretenzije pretenzije
Ekskluzivno PISjournal
