Osman Softić
Terorizam i nasilni ekstremizam, koji danas čine otpadnici od
islama u ime islama nad nevinim ljudima, nema veze s islamom
i njegovim vrijednostima. Ovaj narativ, nažalost, nikako nije uspio
prodrijeti u svijest zapadnog čovjeka i političkih elita na zapadu.
Tragično je da su muslimani kolektivno došli na udar mržnje i
represalija. Muslimanski intelektualci, vjerski i politički lideri nisu
uspjeli dobiti bitku za narativ.
T eroristički napad u Austriji uslijedio je nakon sličnog napada u francuskom gradu Nici, u kojem su tri osobe ubijene, a koji je, navodno, motiviran bijesom napadača zbog karikatura poslanika Muhammeda koje je objavio Charlie Hebdo. Komentar bivšeg premijera Malezije Mahathira Mohamada instrumentaliziran je i protumačen izvan konteksta, kako je kasnije izjavio sam Mahathir, u kojem je ovaj malezijski državnik rekao kako francuski muslimani imaju pravo biti bijesni pa čak i ubiti milione Francuza, s obzirom na zločine koje su tokom kolonijalne okupacije pretrpjeli od Francuske. Ovakav Mahathirov komentar izazvao je konsternaciju, bijes i osude širom svijeta. Mahathirove izjave preko Twittera u kojima je komentirao kulturološki sukob između islamskog i zapadnog svijeta, posebno javnu osudu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je napad u Nici povezao sa islamom, podijelile su međunarodnu javnost.
Mahathir je želio kazati da muslimani zapravo nikada i nisu reagirali neprimjereno, budući da nisu pribjegavali osveti (oko za oko zub za zub) za zlo i patnje koje su im učinjene za vrijeme francuske kolonijalne okupacije, u kojoj je najmanje milion Alžiraca ubijeno. Mahathir, inače britkog jezika, poznat je kao svojevrstan lider zemalja u razvoju i zagovornik emancipacije nekadašnjih kolonijalnih društava i nikad se nije ustručavao javno kritizirati Zapad zbog njegovih postupaka prema stanovnicima zemalja koje je nekad kolonizirao.
Premijer Australije Mahathirov komentar nazvao je apsurdnim i ogavnim, smatrajući da u ovim trenucima nema mjesta bilo kakvom komentaru, osim da se radi o aktima barbarizma koji se moraju osuditi. Lider malezijske opozicije takođe je dao izjavu za medije u kojoj je kritizirao francuskog predsjednika Macrona zbog njegovih najnovijih antiislamskih izjava, ukazavši na opasnost od potpirivanja međuvjerske mržnje, navodeći napore koje su muslimani i njihova vodstva učinili na planu suzbijanja nasilnog ekstremizma i terorizma. Ibrahim je posebno istakao da su muslimanski narodi širim svijeta mnogo više izloženi terorističkim aktima. Ozbiljni komentatori muslimansko-zapadnih odnosa ukazuju na opasan fenomen koji se posljednjih mjeseci i godina dešava u Evropi, posebno u Francuskoj, a koji su nazvali mainstreamizacija islamofobije.
Naime, fenomen islamofobije ranije se mogao prihvatiti kao reakcija manjine sa margina zapadnih društava koji nije imao uporište u vladajućim elitama, akademiji ili političkim institucijama. Međutim, u posljednje vrijeme to se promijenilo i islamofobija sve više biva prakticirana i prihvaćena kao narativ mainstreama, što će reći glavnih tokova društva i politike i sve više postaje internalizirana kao prihvatljiv oblik ispoljavanja nezadovoljstva prema nepoželjnim zajednicima, religijskoj praksi ili političkim uvjerenjima jedne manjinske zajednice koja obitava na Zapadu.
Ovaj opasni fenomen upravo je potaknuo oštre reakcije u islamskom svijetu. Muslimanske mase demonstrirale su zbog sve učestalijih napada na islam i njegove vrijednosti, iskazujući bijes i nezadovoljstvo, dok su muslimanski lideri osudili islamofobične izjave Macrona. Situacija dobija svoj krvavi epilog upravo onda kada bijesni pojedinci reagiraju na neprihvatljiv način i pribjegavaju aktima terora protiv nedužnih žrtava. Ne možemo kazati kako Macron ili bilo koji drugi političar nije odgovoran za pojavu nasilja ove vrste, koje je neko vrijeme bilo odsutno na Zapadu, ali je intenzivirano upravo u vrijeme kada pandeamija virusa korona izaziva nezadovoljstvo građana i kada se približavaju neki od najznačajnijih izbora koji će odlučiti o tome ko će u naredne četiri godine upravljati najvećom globalnom silom na svijetu.
U svijetu je na sceni borba za narativ glede islama, njegovog razumijevanja i njegove uloge u društvu s jedne strane i vrijednosti demokracije te slobode govora s druge strane. Macronova izjava kako je islam u krizi sugerira povratak staroj politici koja je dugo karakterizirala kolonijalnu svijest, a koja je tražila ideološko, racionalno i civilizijsko uporište za svoje kolonijalne pohode i misiju civiliziranja muslimanskih zemalja. Francuski su kolonijalni ideolozi to nazivali „mission civilzatrique“ (civilizirajuća misija), a Englezi „white man’s burden“ (teret bijelog čovjeka). Muslimanski lideri Macronov poziv smatraju arogantnim i neutemeljenim.
U tom kontekstu bismo mogli posmatrati i najnovije terorističke napade koji zaslužuju najoštriju osudu i zahtijevaju ozbiljnu borbu i solidarnost muslimana i nemuslimana da se ovoj pošasti stane u kraj, ali također navode na razmišljanje da li upravo teroristički napadi idu u prilog Macronovoj tvrdnji da je islam u krizi i da ga se mora reformirati. Neprihvatljivo je da se uvreda najintimnijih osjećanja muslimana na tako flagrantan način izlažu na javnim mjestima u Francuskoj u znak slobode, iako je svakom laiku jasno da će to izazvati bijes, mržnju i negativne, pa i kobne rekacije određenih pojedinaca koji svoj bijes izražavaju tako što nazvan terorizmom upravo zbog činjenice da su žrtve nevini ljudi. U protivnom, da su u pitanju odgovorne osobe, onda bi se to moglo shvatiti kao osveta ili legitiman čin borbe protiv neprijatelja, iako naravno ni to nije opravdano niti je u granicama dozvoljenog sa stanovišta bilo koje religije. Zatvaranjem džamija neće se riješiti problem terorizma. Kolektivno kažnjavanje pripadnika jedne vjerske skupine, iako manjinske, zbog zločina koje su počinili indoktrinirani pojedinci u ime zabludjelih ideja, neće riješiti problem nepovjerenja i samo će još više produbiti jaz između pripadnika različitih religija na Zapadu. Muslimani su u opasnosti da zbog terora, koji i sami oštro osuđuju, trpe diskriminaciju.
Mržnja prema islamu i muslimanima u Francuskoj, ali i drugim zemljama Zapada, postaje uobičajena praksa i prihvatljiv diskurs, a to može dovesti do velike katastrofe. Pripadnici društva kojima su uskraćena prava, koji nemaju obrazovanje, političku moć, koji su društveno i ekonomski marginalizirani, katkad posežu za najekstremnijim oblicima reakcije i privlačenja pažnje na sebe, neki od njih podložni su terorizmu. Pitanje nasilnog ekstremizma ozbiljan je problem, ali se ne može riješiti fokusom na samo jednu marginalnu kulturološku skupinu, a zanemarivanjem ekstremizma bijele supremacije, koje je poteklih godina uzelo maha, o čemu najbolje svjedoče napadi na džamije u Novom Zelandu sa tragičnim posljedicama. Pitanje terorizma i nasilnog ekstremizma, koji danas čine otpadnici od islama u ime islama nad nevinim ljudima, nema veze sa islamom i njegovim vrijednostima. Ovaj narativ, nažalost nikako nije uspio prodrijeti u svijest zapadnog čovjeka i političkih elita na zapadu.
Tragično je da su muslimani kolektivno došli na udar mržnje i represalija. Muslimanski intelektualci, vjerski i politički lideri nisu uspjeli dobiti bitku za narativ. Jedan od razloga gubitka ove bitke, uprkos svim argumentima na strani muslimana, jeste disproporcija u političkoj, kulturnoj, vojnoj i obrazovnoj moći između muslimanskog svijeta i zapadnih društava. Borba muslimanskih naroda za političko osnaživanje, slobodu, demokraciju, ljudska prava, neovisnost i samostalnost, koju danas najviše utjelovljuje stanovita verzija političkog i demokratskog islama, zapravo je najviše na udaru Zapadne moći.
Kako je to odlično objasnio britanski muslimanski filozof i aktivista pakistanskog porijekla Shabbir Akhtar, ključ rješenja problema u borbi za islamski narativ nemoguće je naći u političkom osnaživanju muslimanskih zemalja . To podrazumijeva političku moć islama, koja se na Zapadu naziva islamizmom. Borba za narativ između slobode i demokracije te osnaživanje političkog islama bit će dobivena na tlu islamskih zemalja čiji su narodi još uvijek taoci autokratije i oligarhije koja uživa podršku Zapada. Možda je došao trenutak da demokratski islam bude prihvaćen kao rješenje za nevolje islamskog svijeta jer može pomoći u nadilaženju kulturološkog sukoba, čije posljedice danas vidimo podjednako kako na Zapadu tako i u islamskom svijetu. Teror nad muslimanima Palestine, Kašmira, Xinjinaga, Burme i diskriminacija muslimana na Zapadu ukazuje na potrebu političkog osnaživanja islama i muslimanskih zemalja. Problem je što upravo u tome Zapad vidi opasnost koja bi mogla ugroziti njegovu dominaciju islamskim svijetom, zato mu je dala etiketu političkog islama ili islamizma i nastoji ga povezati sa nasiljem i terorom, iako je to nespojivo.
STAV
