Amira Fatić
Theodor Herzl i stvaranje cionizma-Utemeljitelj svjetskog cionističkog pokreta rođen je 1860. godine u jevrejskoj porodici, u Budimpešti u Mađarskoj, a kasnije se preselio u Austriju.
U ovoj je zemlji ideja okupljanja Jevreja na jednoj teritoriji s neovisnom vladom postupno jačala u njemu. S tim ciljem je i napisao knjigu „Židovska država“ 1895. u kojoj je predstavio ideju cionizma koja se temelji na ekspanzionizmu i rasnoj superiornosti.
Da bi realizirao ciljeve cionističkog pokreta, Herzl je skupa sa saradnicima 1897. sazvao kongres u švicarskom gradu Baliju, gdje je osnovana Svjetska organizacija cionizma.
Na tom kongresu zacrtane su prve,najčudnije i najzlokobnije linije kolonijalne dominacije u modernoj povijesti od strane onih koji nikada nisu vidjeli Palestinu, niti su kročili u nju. Ova organizacija je, a s ciljem sprovođenja svojih aktivnosti, uspostavila finansijske organizacije i osnovala Jevrejski nacionalni fond s ciljem kupovine teritorija u Palestini i Jevrejski kolonijalni kreditni fond s ciljem finansiranja izgradnje naselja.
Herzl je s ciljem ostvarenja cionističkih nelegalnih ciljeva utemeljenih na uzurpaciji Palestine, nastojao pridobiti odobrenje osmanske vlade.
Ali budući da je naišao na protivljenje osmanske vlade nije uspio realizirati svoje ciljeve. Svoj program je temeljio na dvije stvari. Opsežna sveobuhvatna migracija i sticanje teritorije na kojoj će Jevreji biti slobodni.
Herzl je otvoreno govorio da mu je prioritet uzeti Palestinu pa i u krvi. Theodor Herzl na koncu je preminuo 3. jula 1904. u 44. godini života, ali je njegova misao imala iznimnu ulogu u uspostavljanju nelegalnog i rasističkog cionističkog režima.
Zapravo je, kako je sam rekao za vrijeme kongresa, postavio temelje židovske države. Koncept te države naišao je na odobravanje engleskih dužnosnika tokom Herzelova susreta sa njima. Herzel je cionizam od jednog religijskog izraza transformirao u jednu dugoročnu političku strategiju i kroz koncept nužnosti uspostavljanja jedne nacionalne jevrejske države u Palestini pogazio je drevno tradicionalno vjerovanje Jevreja o očekivanju jednog poslanika spasitelja i uspostavi Božanske države, jer je želio sekularnu državu u kojoj bi religija bila odvojena od politike. Vjerovao je kako su usljed vanjskih pritisaka Jevreji primorani da prihvate uspostavu jedne nacionalne države u Palestini i da tamo žive mirnim životom.
Uvriježeno je mišljenje da je Izrael osnovan nekom vrstom legitimnog političkog procesa. Ovo je netačno. Ovaj mit zasnovan je na ideji da je čuvena rezolucija Generalnog zbora Ujedinjenih nacija o “planu podjele” – Rezolucija 181 od 29. novembra 1947 – pravno podijelila Palestinu ili na drugi način dodijelila pravne ovlasti cionističkom rukovodstvu zbog njihove jednostrane izjave o postojanju Izraela dana 14. maja 1948.
Zapravo, upravo u toj deklaraciji, izraelskom osnivačkom dokumentu, cionističko se rukovodstvo oslanjalo na Rezoluciju 181 za svoj zahtjev za pravnom vlašću. Istina je, međutim, da Rezolucija 181 nije učinila tako nešto . Generalna skupština nije imala ovlasti podjeliti Palestinu protiv volje većine njenih stanovnika. Niti je to tvrdio. Suprotno tome, Skupština je samo preporučila podjelu Palestine na odvojene jevrejske i arapske države, o čemu bi se morala složiti oba naroda kako bi imala bilo kakav pravni učinak. Skupština je stvar proslijedila Vijeću sigurnosti, gdje je plan umro uz izričito priznanje da UN nije ovlašten provesti takvu podjelu.
Jednostrana deklaracija cionista često se opisuje kao „Deklaracija o nezavisnosti“. Ali to nije bila takva stvar. Deklaracija o nezavisnosti pretpostavlja da su ljudi koji proglašavaju svoju nezavisnost suvereni nad teritorijom na kojoj žele ostvariti svoje pravo na samoopredeljenje. Ali cionisti nisu bili suvereni nad zemljom koja je postala teritorija države Izrael.
Suprotno tome, kada su proglasili postojanje Izraela, Jevreji su posjedovali manje od 7 posto zemlje u Palestini. Arapi su posjedovali više zemlje nego Jevreji u svakom pojedinom dijelu Palestine. Arapi su takođe činili brojčanu većinu u Palestini. Uprkos masovnoj imigraciji, Jevreji su i dalje bili manjina koja je činila otprilike trećinu stanovništva.
Čak i na teritoriji koju su UN predložili za jevrejsku državu, kada se brojalo beduinsko stanovništvo, Arapi su činili većinu. Čak su i na toj teritoriji Arapi imali više zemlje nego Jevreji.
Jednostavno rečeno, cionističko rukovodstvo nije imalo legitimnu pretenziju na suverenitet nad teritorijom koje je na kraju steklo ratom .
Značajno je da je stjecanje teritorija ratom zabranjeno prema međunarodnom pravu .
Daleko od toga da je uspostavljen bilo kakvim legitimnim političkim procesom, Izrael je uspostavljen nasiljem. Cionisti su veći dio teritorije za svoju državu stekli etničkim čišćenjem većine arapskog stanovništva , više od 700.000 ljudi, iz svojih domova u Palestini. Stotine arapskih sela doslovno su izbrisane s karte.
Dakle, kada cionisti tvrde da Izrael ima „pravo na postojanje“, ono što zapravo govore je da su cionisti imali „pravo“ etnički očistiti Palestinu kako bi uspostavili svoju „jevrejsku državu“.
