Mirsad Fišo
PISjournal –Genocid nad Rohinjama, muslimanskom manjinom u Mjanmaru, ostaje jedno od najdubljih svjedočanstava o interesnom aspektu zaštite ljudskih prava unutar multilateralnog međudržavnog poretka.
Ova kontinuirana tragedija je dokaz manjka globalne savjesti, političke volje i spremnosti svijeta da stane u zaštitu obespravljenih, istinski ugroženih skupina. Dok se nasilje nastavlja u sjevernom dijelu Rakhinea, gdje Rohinje opet postaju mete, postavlja se pitanje: kako je moguće da u eri brzog protoka informacija i razvijenih mehanizama za zaštitu ljudskih prava ovakve strahote ostanu zapostavljene i naposljetku nekažnjene?
Korijeni progona
Historijska dimenzija ovog genocida ukazuje na dugoročnu politiku etničkog i religijskog isključenja, a posljedice su višestruko intenzivirane tokom posljednjih decenija. Iako su Rohinje kroz historiju živjele u Rakhineu i doprinosile društvenom razvoju tog regiona, njihovo isključenje iz pravnog i društvenog sistema počelo je odmah nakon nezavisnosti Mjanmara 1948. godine. Situacija je evoluirala iz lošije u goru donošenjem Zakona o državljanstvu 1982. godine. Zakonom su Rohinje proglašene “nepriznatim etničkim grupama”, a ovaj pravni akt ih je efektivno lišio državljanstva, čime su postali apatridi i mete institucionalne diskriminacije.
Pravni okvir nije bio samo simboličan akt isključenja već i alat za uspostavljanje dugoročnog političkog i društvenog narativa koji ih je delegitimisao kao autohtonu zajednicu. Nazivani “Bengalcima”,iako većinski s korijenima u Rakhineu koji sežu stoljećima unazad, Rohinje su optuživane da su ilegalni migranti. Ovaj narativ je bio ključan za podsticanje mržnje većinske budističke populacije prema njima, što je omogućilo političkim elitama i vojsci da konsolidiraju vlast kroz nacionalističke i ksenofobične politike.
Genocidna kulminacija decenijske mržnje
Etničko čišćenje Rohinja dostiglo je svoj vrhunac 2017. godine, kada je mjanmarska vojska sprovela kampanju “čišćenja” nakon napada koje je izvršila Arakanska spasonosna armijaRohinja (ARSA). Ti napadi slabo opremljene milicije koja se prema samoproklamaciji zalaže za prava Rohinja došli su kaoreakcija na rasprostranjene nasrtaje ekstremnih budista koji su progonili nezaštićeno stanovništvo Rohinja, zapalivši kompletna sela i masakrirajući sve koji nisu imali sreće da dovoljno brzo napuste svoje generacijske domove. Ipak, iako su dejstva ARSA-e ograničenog obima, režim ih je iskoristio kao izgovor za sprovođenje masovnih vojnih operacija koje su bile nesrazmjerne i brutalne. Hiljade ljudi je ubijeno, žene su sistematski silovane, a teritoriji na kojem su Rohinje tradicionalno obitavale su spaljeni do temelja.
Prema izvještajima međunarodnih organizacija, vojska je koristila jezive taktike kako bi osigurala da preživjeli ne mogu ostati i da se više nikada ne vrate na svoju zemlju. Svjedoci su opisivali kako su čitave porodice bile ubijane pred svojim domovima, a žene su silovane pred članovima porodice. Rezultat ove operacije bio je masovni egzodus Rohinja u Bangladeš, gdje ih danas u prenapučenim kampovima živi više od milion.
Ova zajednica, traumatizirana decenijama diskriminacije, sada živi u ekstremnom siromaštvu. Neprihvaćeni u zemlji u koju su prisiljeni doći, odbačeni iz zemlje svoji predaka godinama već žive život koji nije dostojan čovjeka bez bilo kakve nade za budućnost.
Nova era zločina i strah od ponavljanja genocida
Nasilje protiv Rohinja nije prestalo nakon 2017. godine. Naprotiv, vojni puč iz 2021. godine, kojim je svrgnuta demokratski izabrana vlada, doveo je do eskalacije sukoba u cijelom Mjanmaru. Dok se vojska bori protiv etničkih i političkih grupa koje traže autonomiju, poput Arakanske vojske (AA), nasilje u Rakhineu postalo je svakodnevna pojava. Rohinje se nalaze između dvije vatre – meta su i vojske i militantnih grupa koje, iako formalno tvrde da traže pravdu za njih, nastavljaju njihov progon, jednako brutalnim mjerama kao što su to činili i vojni režim, ali i „demokratska vlada“ upravo pod čijim patronatom se najveći egzodus i odvio.
U augustu je zabilježen najveći ovogodišnji masakr u regiji Maungdaw, gdje su vojni dronovi napali civile koji su pokušavali pobjeći u Bangladeš. Preko dvije stotine ljudi je poginulo u tom napadu, a stotine drugih su ranjene.
Svjedočanstva ljudi koji su preživjeli brutalni, ničim izazvani napad, opisuju scene nezamislivog užasa; tijela razbacana po obali rijeke, spaljena zemlja i bezuspješno zapomaganje preživjelih. Ovaj incident, iako najveći, daleko je od izolovanog. Pobunjenici koji žele svrgnuti vojni režim optužuju Rohinje da su se priklonili vojsci koja ih je donedavno ugnjetavala i svakodnevno provode stigmatizaciju ove manjinske skupine na području koji je pod njihovom kontrolom. Istina je da je gotovo ista situacija za Rohinje, nezavisno pod čijom kontrolom se njihov teritorij nalazi. Muško civilno stanovništvo je često prisilno unovačeno da se bori pod zastavom ljudi koji čine najgnusnije zločine nad ostatkom njihove etničke skupine.
Postoje izvještaji da je ARSA sklopila pakt o nenapadanju s vojnim režimom te da su formirali zajednički blok koji bi trebao zaustaviti pobunjenike u njihovom napredovanju. Isti izvještaji tvrde da ARSA provodi prisilnu regrutaciju u izbjegličkim kampovima u Bangladešu te da sada ljude, koji su napustili sve samo kako bi sačuvali život, vraća da se bore pod zastavom istih ljudi koji su ih protjerali.Ovakva konstalacija dodatno otežava humanitarnu krizu u prenapučenim kampovima u Bangladešu, gdje su uvjeti života i odavno prešli blizu granice izdržljivosti.
Humanitarna lokalna i svjetska moralna kriza
Pasivnost međunarodne zajednice prema sudbini Rohinja još jednom potvrđuje slabosti savremenog sistema zaštite ljudskih prava. Iako su institucije poput Ujedinjenih naroda jasno opisale zločine u Mjanmaru kao genocid, konkretne akcije su izostale. Različiti geopolitički interesi, posebno u Vijeću sigurnosti UN-a, onemogućili su donošenje ozbiljnijih mjera. Kina i Rusija, kao stalne članice, blokirale su sve inicijative za uvođenje sankcija protiv mjanmarskog režima, što je omogućilo vojsci da nastavi sa svojim zločinima bez straha od posljedica.
Istovremeno, zapadne zemlje, fokusirane na druge globalne krize, nisu pokazale volju da se ozbiljnije posvete ovom pitanju. Islamske zemlje, koje bi morale imati moralnu obavezu da podrže Rohinje, također su ostale pasivne. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, uprkos svom političkom utjecaju, nisu poduzele konkretne korake osim povremenih izjava podrške. Bangladeš, koji nosi najveći teret, sve više ograničava prava izbjeglica, dok međunarodna pomoć opada.
Društveni mediji također su odigrali ključnu ulogu u perpetuaciji nasilja. Facebook, koji je bio dominantna platforma u Mjanmaru, omogućio je širenje govora mržnje i propagande protiv Rohinja. Ujedinjeni narodi su u svom izvještaju o genocidu istakli da je ova platforma bila “determinirajući faktor” u mobilizaciji nasilja, dok su algoritmi amplificirali dezinformacije i mržnju.
Nemar će roditi nestabilnost
Genocid ima šire posljedice od samog stradanja Rohinja. On ukazuje na urušavanje globalnog sistema koji bi trebao štiti ljudska prava i normalizira nekažnjivostza ratne zločine. Takva pasivnost ne samo da podriva povjerenje u međunarodne institucije, već stvara opasne presedane. Muko posmatranje gnusnih zločina i retorike koja stvara sve preduslove za provođenje genocida urušava međunarodni poredak više nego li se na prvi pogled može zamisliti.
Osim moralnih implikacija za cijeli svijet, novi genocid nad Rohinjama prijeti da destabilizira cijeli region. Izbjeglički kampovi u Bangladešu postali su plodno tlo za kriminalne mreže i trgovinu ljudima, dok frustracija među mladima povećava rizik od radikalizacije koja teško da će ostati zarobljena na malom prostoru. Umjesto toga, raspršit će se po svijetu i kazniti one koji su šutnjom odobrili nesnosnu patnju stotina hiljada ljudi. Ekstremno siromaštvo i neizvjesnost također opterećuju resurse Bangladeša, a priliv novih desetina ili stotina hiljada ljudi koji nemaju apsolutno ništa, sigurno neće doprinijeti oporavku.
Tišina nadvijena nad patnjama Rohinja samo potvrđuje ono što se već odavno moglo zamijetiti. U svijetu ne vlada poredak baziran na ljudskim pravima i njihovoj zaštiti. Umjesto toga, svakim danom postaje sve jasnije – dominira klijentalistički poredak u kojem će patnja jednog naroda izazvati reakciju jedino ukoliko može generirati profit onome koji reaguje. Ako ovakav genocid može proći nekažnjeno, šta sprječava druge režime da koriste slične taktike protiv ranjivih zajednica?
Ekskluzivno PISjournal
