Mariam Barghouti
PISjournal – Dok Sjedinjene Države usmjeravaju napore na produžavanje izraelske agresije na Gazu kroz teatralnost primirja, na Zapadnoj obali se odvija još jedan rat.U posljednje dvije godine, Izrael je pojačao svoje „operacije protiv pobunjenika“ na Zapadnoj obali kako bi „osujetio palestinski terorizam“.
Korištenje termina poput „operacije protiv pobunjenika“ nije slučajno. Izrael instrumentalizira vojne termine kako bi prikrio namjeru i fabrikovao stvarnost. Od Operacije Gvozdeni zid, preko Operacije Ljetni kampovi i Operacije Pet kamenja, do, najnovije, „operacije protiv terorizma“ u Al-Khalilu (Hebron), one se predstavljaju i izvještavaju kao privremene, ciljane i reaktivne.
Ali nisu. Intenzivirana vojna agresija – zajedno s nasiljem doseljeničke milicije, uništavanjem infrastrukture, rušenjem kuća i sve većim brojem barikada i kontrolnih punktova – imaju za cilj stvaranje situacija na terenu koje Palestincima čine život nemogućim – slično kao u Gazi.
Ratne zone Zapadne obale
Izraelski vojni napad na Zapadnu obalu 2025. godine rezultirao je najvećom kampanjom masovnog raseljavanja s kojom su se Palestinci suočili od 1967. godine, pri čemu je gotovo 50.000 Palestinaca nasilno izbačeno iz svojih domova.
Izraelska vojska uništila je izbjegličke kampove u Jeninu i Tulkaremu i uskratila njihovim stanovnicima pravo na povratak. Sada je ta dva kampa efektivno transformirala u svoja vojna sjedišta na sjeveru.
Izraelske trupe su također poduzele gotovo potpuno uništenje infrastrukture, uključujući puteve, sanitarne sisteme i električnu mrežu. Najmanje 70 posto puteva u gradu Jeninu je sravnjeno buldožerima, a većina vodovodnih i kanalizacionih mreža uništena je u Jeninu i Tulkaremu u roku od nekoliko sedmica, što je uzrokovalo ekonomsku štetu od miliona dolara.
Hiljade domaćinstava širom okruga isključeno je i sa vode i sa struje. I danas raseljene porodice žive u teško dostupnim područjima, gdje gotovo da i nema civilne infrastrukture.
Paralelno s tim, izraelska vojska proširila je geografiju svog nasilja.
Izraelske trupe sada redovno vrše racije u gradovima u centru Zapadne obale, uključujući Ramallah i Arihu (Jericho), te na jugu poput Al-Khalila (Hebron) i Betlehema. U tim napadima, Palestinci su pod opsadom, terorizirani, a ponekad i pogubljeni od strane izraelskih vojnika koji djeluju nekažnjeno.
Izraelska vojska je ove sedmice pokrenula veliku operaciju u Al-Khalilu (Hebronu) pod izgovorom uspostavljanja zakona i reda. Cijeli grad je stavljen pod blokadu, a izraelski tenkovi patroliraju ulicama, dok se muškarci i dječaci pritvaraju, podvrgavaju ispitivanju na terenu i drže u brutalnim uslovima.
Ali izraelsko nasilje nije ograničeno samo na vojne racije i operacije. Gdje god vojska ide, slijede je i doseljenici. U pravom doseljeničko-kolonijalnom duhu, vojska djeluje kao prethodnica koja omogućava napade izraelskih doseljeničkih milicija na palestinski narod i njihovu imovinu te nadgleda aneksiju zemlje.
U posljednje dvije godine, Izraelci koji ilegalno žive na Zapadnoj obali naoružani su oružjem vojne namjene – od američkih pušaka M16 do pištolja i dronova – i koriste ga bez ikakvih ograničenja.
Sada je jasno da izraelske „protivpobunjeničke“ operacije nisu usmjerene na postizanje pobjede „na bojnom polju“. One predstavljaju koordinirani napor s doseljenicima da se preoblikuje prostorno i društveno okruženje na Zapadnoj obali kako ne bi moglo biti neslaganja ili otpora.
Kada se logika protivpobune primijeni na okupirano civilno stanovništvo, ona transformiše domove, ulice i dnevne rutine u instrumente kontrole.
Infrastruktura straha
Prošlog januara, izraelski doseljenici su postavili bilborde na glavnim putevima na Zapadnoj obali. Velikim, podebljanim slovima napisali su: „Nema budućnosti u Palestini“. Palestinci su to shvatili onako kako jeste: objava rata. Sada smo usred toga.
Svake sedmice u prosjeku se ubije devet Palestinaca, 88 ih bude povrijeđeno, 180 uhapšeno, desetak ih bude mučeno na terenu, uz prosječno 100 napada izraelskih doseljenika, 300 vojnih racija i napada i 10 rušenja palestinskih domova i imovine. Sve je to posao od samo jedne sedmice.
Ove brojke ne odražavaju samo povišen nivo nasilja, već i njegovu učestalost. Cilj ovog intenziviranja je narušavanje svakog osjećaja normalnosti za Palestince.Hiljade racija tokom godine, zajedno sa širenjem naselja, novim obilaznim putevima, stotinama novih vojnih kontrolnih punktova i sistemskim nadzorom, nisu epizodne; one su transformisale nasilje od izuzetka do rutine, normalizujući poremećaje kao uslov upravljanja.
Doseljeničko-kolonijalno nasilje diktira palestinske živote; određuje kada ljudi spavaju, gdje se djeca igraju, kada mogu ići u školu, da li se poslovi otvaraju i kako se zamišlja budućnost. Nameće potrebu za stalnim prilagođavanjem. Iscrpljuje i zamara.
Širom Zapadne obale, palestinski svakodnevni život strukturiran je oko nasilnih prekida. Izrael ne samo da prekraja kartu kroz de facto aneksiju, već koristi strah kao infrastrukturu za ponovno iscrtavanje granica prostora u kojima je Palestincima sigurno živjeti.
Ovo utiče na svaki aspekt života. Kao palestinski novinar, svaki put kada krenem na put, susreće me poznata, paralizirajuća tjeskoba zbog onoga što bi se moglo dogoditi. Rijetko idem istom rutom dva puta. Jednog dana je to zatvoreno selo; sljedećeg, cijeli grad. Vožnja od sat vremena pretvara se u trosatnu, ponekad četverosatnu.
Preusmjeravam se kroz planine, iznova i iznova, dok se izraelske kapije i kontrolni punktovi pojavljuju na svakom ulazu i izlazu iz svakog palestinskog sela i grada.
Naš život na Zapadnoj obali mjeri se obilaznicama. One ne samo da ističu izraelsku sistematsku i ubrzanu krađu teritorije i resursa potrebnih za održavanje života, već služe i za krađu vremena i iscrpljivanje socioekonomskih kapaciteta. Izrael nije samo prekinuo teritorijalni kontinuitet na Zapadnoj obali, već je uništio društveni život, psihološke temelje i političke mogućnosti.
I dok su neki Palestinci protjerani pod prijetnjom oružja, ostali se potiskuju kroz infrastrukturu straha.
Izrael je uspješno stvorio neprijateljsko okruženje u kojem čak i kuće mogu postati bojna polja u roku od nekoliko minuta. Istovremeno, nasilje naoružanih izraelskih milicija i širenje ispostava guše urbana područja poput Nablusa, Ramale, Betlehema i Al-Khalila (Hebrona).
Izraelska vojska je čak počela provoditi sistematske pljačke mjenjačnica i iz domaćinstava krasti dragocjenosti poput zlata i srebra. To je jednako važno kao i svakodnevni teror, jer Izrael ne uništava samo fizičku infrastrukturu, već istovremeno onemogućava oporavak i obnovu.
Fragmentacija naroda
Nepovezana zemlja je nepovezan narod. Palestinski gradovi na Zapadnoj obali se smanjuju i guta ih sve veća izraelska kolonijalna država.
Prošle godine, Izrael je formalizirao planove za razvoj ilegalnog projekta naselja E1, a ove godine se očekuje da će ubrzati plan proširenja naselja u blizini Jerusalema, doline Jordana i širom Ramale. Ovi razvoji bi efektivno odvojili okupirani istočni Jerusalem od Zapadne obale i sjever od juga. Izraelski doseljenici sada podižu izraelske zastave na palestinskim putevima i domovima kao simbol osvajanja.
Zapadna obala je ključna za razumijevanje da rat ne dolazi samo s bombama; ponekad dolazi kroz kontrolne punktove, dozvole, prostorna ograničenja, nasilje koje sponzorira država i preusmjeravanje resursa neophodnih za život – od Palestinaca prema naseljima.
Ne radi se samo o fragmentaciji zemlje u pripremi za kolonizaciju, već o sporoj degradaciji sposobnosti domaćeg stanovništva da kolektivno postoji.Zapadna obala je mjesto gdje se rat odvija ispod praga naslovnica, bez ikakvih linija fronta.
