Firdous Syed
PISjournal – Muslimani predstavljaju demografsko prisustvo, dok muslimanstvo predstavlja civilizacijsko prisustvo. Prvo opisuje ljude koji ispovijedaju određenu vjeru, dok drugo obuhvata historiju, sjećanje, jezik, književnost, poeziju, muziku, umjetnost, arhitekturu, kuhinju, odijevanje, izraze, običaje i intelektualne tradicije kroz koje je gotovo hiljadu godina muslimanskog prisustva utkano u stvaranje Indije.
Projekt Rashtriya Swayamsevak Sangha (RSS) usmjeren na stvaranje distance između muslimana i muslimanstva dobija na zamahu. Strategija je suptilna; u Indiji nije realno moguće izbrisati više od 200 miliona muslimana. Ali oni mogu biti politički obesnaženi, institucionalno nevidljivi i kulturno beznačajni, tako da ostanu demografsko prisustvo, dok se muslimanstvo postepeno potiskuje kao sastavni dio nacionalnog identiteta Indije.
Možda se upravo tako može ostvarivati ideja hinduističke države, ili, ako se ide korak manje, hinduistička homogenizacija Indije, bez uklanjanja indijskih muslimana. Oni i dalje ostaju prisutni u milionima, ali sve više prestaju biti važni za samu definiciju Indije.
Upravo u tom kontekstu treba posmatrati izjave šefa RSS-a Mohana Bhagwata u New Yorku 29. augusta. „Ako bilo koji Hindus misli da u Bharatu (Indija) ne bi trebalo biti muslimana, on više neće ostati Hindus“, izjavio je, dodajući da Hindus mora vjerovati „da svi putevi vode ka istom cilju i da svako ljudsko biće ima dostojanstvo“.
Ako se njegove riječi uzmu zdravo za gotovo, to zvuči kao značajna promjena stava. Ali Bhagwat nije govorio u Nagpuru ili Delhiju, već u Americi, gdje je RSS razvio široku mrežu unutar dijaspore i očigledno ima interes da se na međunarodnom planu predstavi prije kao kulturni nacionalistički pokret nego kao zagovornik vjerskog većinskog sistema.
Njegove riječi sudaraju se sa stvarnošću unutar Indije. Muslimani čine više od 14 posto stanovništva, ali samo 24 od 543 zastupnika u Lok Sabhi, odnosno 4,4 posto, jesu muslimani, a nijedan ne dolazi iz vladajućeg Nacionalnog demokratskog saveza (NDA). Od 2022. godine nije bilo nijednog muslimanskog saveznog ministra. Broj muslimanskih zastupnika u državnim skupštinama smanjio se s približno 339 u 2013. godini na oko 255 danas. Nijedan musliman trenutno ne obavlja funkciju predsjednika ili potpredsjednika države, položaje koje su muslimani u ranijoj Indiji povremeno zauzimali, dok je njihovo prisustvo na najvišim nivoima savezne birokratije izuzetno slabo.
Isključenost je prisutna i na ekonomskom i institucionalnom planu. Historijski značajan Sacharov komitet iz 2006. godine, vladino tijelo koje je istraživalo položaj indijskih muslimana, utvrdio je da, iako su muslimani činili 13,4 posto stanovništva, predstavljali su svega 3 posto pripadnika elitne administrativne službe, 4 posto viših policijskih službenika i 3,2 posto saveznih sigurnosnih snaga. Dvije decenije kasnije, njihova marginalizacija dodatno se produbila istovremeno s povlačenjem iz političke moći.
Bhagwatovo uvjeravanje da muslimani mogu ostati, stoga, odgovara na lakše pitanje. Teže pitanje jeste da li hinduistička nacija kakvu zamišlja RSS ima prostora za muslimanstvo.
Posebna organizacijska snaga RSS-a jeste strateško strpljenje. On razmišlja u decenijama, predviđa otpor i prilike te čeka da okolnosti sazriju. Nekada na margini dominantnog indijskog pluralističkog konsenzusa, sam RSS bio je zabranjen tri puta; njegov svjetonazor postepeno je prešao put od margine do centra.
Sudbina urdua pokazuje kako se homogenizacija može odvijati i bez formalne zabrane. Razvijen na indijskom potkontinentu, urdu je postao velika riznica indijske poezije, književnosti i muzike. „Inqilab Zindabad“ („Živjela revolucija“) bio je jedan od ključnih slogana indijske antikolonijalne borbe. Ipak, nakon podjele Indije, urdu se sve više počeo povezivati s muslimanima i, što je još štetnije, s Pakistanom.
Preživio je veličanstveno u poeziji, kinematografiji i popularnoj muzici, čak i dok je njegovo pismo nestajalo iz javnog života. Početkom 2000-ih, dok sam izlazio iz historijske džamije Jama Masjid u Delhiju kroz kapiju prema Ballimaranu, gdje je živio Mirza Ghalib, primijetio sam da su čak i vremena namaza bila ispisana devanagarijem, a ne urdu pismom. U samom Ghalibovom kraju odrastala je generacija koja ga je sve više mogla čitati samo kroz drugo pismo.
Na Univerzitetu Aligarh Muslim University jednom sam pitao uglednog historičara Irfana Habiba o propadanju urdua. Njegovo objašnjenje bilo je jednostavno: urdu je bio opterećen optužbom da je pomogao u stvaranju Pakistana. Kada neki jezik prestane pružati obrazovne ili ekonomske mogućnosti, porodice ga na kraju prestanu podučavati svojoj djeci.
Nešto slično događa se s muslimanskom prošlošću Indije. Gotovo hiljadu godina muslimanskog prisustva ne može biti uklonjeno, ali se njegovo mjesto u nacionalnom sjećanju može umanjiti i iznova prikazati. U školskim udžbenicima sadržaj koji se odnosi na Delhijski sultanat i Mogule uklanjan je ili smanjivan; sve se češće ova historija pripovijeda kroz pojmove osvajača i stranaca, umjesto kao dio složenog historijskog oblikovanja Indije.
Postoji očigledna kontradikcija. Indijski antikolonijalni diskurs predbritansku Indiju pamti kao „zlatnu pticu“, jedan od velikih ekonomskih centara svijeta prije kolonijalne eksploatacije. Ipak, veliki dio tog slavno zapamćenog prosperiteta odvijao se upravo tokom perioda sultanata i Mogulske Indije. Ne može se prizivati njeno bogatstvo kako bi se pokazalo šta je kolonijalizam uništio, dok se civilizacija pod kojom je veliki dio tog bogatstva nastao istovremeno tretira kao strani prekid u historiji.
Kada se muslimanska vlast odvoji od indijske historije, muslimanstvo postaje nešto što se Indiji dogodilo, umjesto nečega što je postalo dio Indije. Historiju nije potrebno izbrisati; dovoljno je samo prekategorizirati je. Kada se prošlost proglasi stranom, njeni potomci mogu ostati građani, dok njihovo naslijeđe postaje strano samoj naciji.
Ali homogenizacija rijetko završava na manjini protiv koje je započela. Kada se granice prihvatljivog identiteta suze, počinju se sužavati i granice prihvatljivog mišljenja.
U nedavnom incidentu u Ahmedabadu, jedna škola našla se pod pritiskom zbog toga što je učenicima zadala knjigu nobelovke Malale Yousafzai „Ja sam Malala“ i „Dnevnik Anne Frank“. Kada su se učenici, nastavnici i građani kasnije okupili na javnom čitanju koje je uključivalo te knjige, suočili su se s aktivistima povezanim s hinduističkim nacionalističkim organizacijama.
Proces homogenizacije sada se okreće prema unutra, a krajnja žrtva je intelektualni pluralizam Indije. Civilizacija koju je obilježavalo istovremeno postojanje i nadmetanje bezbrojnih filozofija, vjera i tumačenja rizikuje da bude svedena na propisano razumijevanje same sebe.
Uniformnost ne umanjuje samo manjinu. Ona na kraju osiromašuje i većinu.
