Osama al-Sharif
PISjournal – Svake godine, i tako decenijama, na septembarskim sastancima Generalne skupštine UN-a, u govorima zabrinutih svjetskih lidera rješava se arapsko-izraelski sukob i pitanje Palestine. Do nedavno je linija razdvajanja bila sasvim jasna: većina zemalja podržala je pregovaračko rješenje na osnovu rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje su bile temelj za tzv., rješenje dvije države. Klasična definicija tog rješenja poziva Izrael da se povuče do linija iz juna 1967. godine kako bi se omogućilo stvaranje palestinske države na Zapadnoj obali i Gazi, sa istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom. Nepotrebno je reći da Izrael nikada nije prihvatio tu premisu.
Četiri godine predsjedničkog mandata Donalda Trumpa pokušale su promijeniti dugogodišnju paradigmu, iako su se snažno nagnule prema izraelskim pozicijama. Njegov mirovni plan za Bliski istok nikada nije uspio i Palestinci su ga odbacili, međutim srušio je višedecenijsku barijeru arapskog bojkota Izraela. Abrahamski sporazum zaobišao je uslov povlačenja Izraela u zamjenu za priznanje i uveo princip mira u zamjenu za mir. Naravno, Palestinci su izostavljeni iz jednačine.
No, u svom prvom govoru pred Generalnom skupštinom UN-a od kada je izabran za predsjednika, Joe Biden je pokušao poništiti američku politiku u vezi s izraelsko-palestinskim sukobom, a da zapravo ne poništi najvažnije Trumpove jednostrane poteze – priznanje ujedinjenog Jerusalema kao glavnog grada Izraela i premještanje ambasade iz Tel Aviva.
Umjesto toga, Biden je ponovio američko prihvatanje rješenja sa dvije države, priznajući pritom da je to “daleko” za Izrael i Palestince. On je podvukao svoje uvjerenje da je “rješenje sa dvije države najbolji način da se osigura budućnost Izraela kao jevrejske demokratske države, koja živi u miru pored održive, suverene i demokratske palestinske države”.
Biden je dodao: “U ovom smo trenutku daleko od tog cilja, ali nikada ne smijemo dopustiti da odustanemo od mogućnosti napretka.”
Činilo se da je njegova poruka odjeknula s onim što su analitičari ranije zaključili – da Bidenova administracija neće uključivati stranke u novi mirovni proces i da je upravljanje sukobima u cilju pokušaja da poboljša živote Palestinaca na Zapadnoj obali i Gazi, da sačuva Palestinsku upravu od propadanja, ponovno otvaranje američkog konzulata u istočnom Jerusalemu i podrška UNRWA jedino što će učiniti.
Pošto se mnogo puta pojavio pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija, palestinski predsjednik Mahmud Abbas odlučio se obratiti okupljenima iz Ramale. Njegov govor, koji su njegovi pomoćnici opisali kao historijski, bio je mješavina jadikovki, optužbi i prijetnji. On je optužio Izrael za uništavanje rješenja s dvije države, upozoravajući da bi to moglo navesti Palestince da zahtijevaju jednaka prava u jednoj dvonacionalnoj državi koju čine Izrael, Zapadna obala i Gaza.
Abbas, čija je popularnost među Palestincima pala na rekordno nizak nivo, zaprijetio je da će opozvati palestinsko priznanje Izraela ako se u roku od godinu dana ne povuče sa Zapadne obale, Gaze i istočnog Jerusalema. Nije bilo prvi put da je 85-godišnji vođa postavio ultimatume Izraelu, od kojeg nikad ništa nije bilo. Ovaj put je govorio i o usvajanju drugih opcija.
Izraelci, pa čak i neki Palestinci, ismijavali su njegov govor. Abbas se nalazi u nezavidnom položaju: Njegov pokret Fatah je slomljen, Palestinska uprava je skoro bankrotirala, Hamas je izbjegao pokušaje okončanja palestinskog loma, a EU je kritizirala njegova kršenja ljudskih prava. Još uvijek čeka da ga pozovu u Bijelu kuću, što je malo vjerovatno. Jordan i Egipat vrše pritisak na njega da izabere nasljednika i sprovede reforme.
Tada je došao red na izraelskog premijera Naftali Bennetta da održi svoj govor. Čak i prije nego što je napustio Izrael, njegovi pomoćnici rekli su da će fokus govora biti na jedinstvenoj ulozi Izraela u svijetu tzv., izraelskoj priči. Rekli su da će podvući potrebu za poduzimanjem akcija protiv Irana i priliku da se nadogradi Abrahamski sporazum. Nije bilo riječi o Palestincima, kao da 54-godišnja izraelska okupacija više od 5 miliona ljudi ne postoji ili čak nije ni problem.
Osim što se fokusirao na uspjeh Izraela kao nacije, regionalno i globalno, Bennett je pozvao svijet da poduzme mjere protiv Irana. Govoreći o miru, pohvalio je Abrahamski sporazum kao način za napredovanje. Benett nije imao šta da ponudi Palestincima – baš kao ni njegov prethodnik.
Realnost je takva da se Izrael našao u svijetu u kojem nijedna stranka nije voljna vršiti pritisak za pokretanje novog političkog procesa, a da ne spominjemo prisiljavanje Izraela da prekine aktivnosti ilegalnog naseljavanja. Izrael neće ponuditi Palestincima ništa osim marginalnog poboljšanja u njihovom svakodnevnom životu. Pravne i političke kontradikcije najduže okupacije u modernoj historiji trajat će do daljnjeg. Pitanje je: Može li Izrael ignorisati okupaciju u nedogled?
Stavovi izraženi u članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uredničku politiku PISjournala.
Palestine Palestine Palestine Palestine Palestine
