Armina Hasagic
PISjournal – Prošao je mjesec dana od početka vojnog napada Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran; napada koji je, prema svjedocima, već prvog dana bio praćen jednim od najkrvavijih događaja. Tokom bombardovanja jedne osnovne škole na jugu Irana ubijeno je više od 165 djece i učitelja, a vrhovni lider Irana je istog dana poginuo kao šehid.
Međutim, ono što se dogodilo nakon tog događaja bilo je neočekivano za mnoge posmatrače. U različitim gradovima Irana ljudi su trideset uzastopnih noći izlazili na ulice i trgove.
U toj masi mogli su se vidjeti svi: stariji ljudi, osobe s invaliditetom, porodice s djecom, žene sa hidžabom i bez hidžaba, mladi različitih stilova života. Njihovo prisustvo traje uprkos tome što su zvuci eksplozija, dronova i ratnih aviona i dalje dio svakodnevne stvarnosti zemlje.
Tokom ovog mjeseca posmatram i čudim se, ponekad zaplačem i teško uspijevam shvatiti ove prizore, iako već dugo poznajem Iran i Irance. Ipak, očigledno ih još uvijek nisam dovoljno upoznala – to tek sada shvatam.
Svaki dan, svaki sat pitam se:
Kakav je ovo narod?
Jedan zahtjev: nastavak otpora i borba do kraja, bez obzira na cijenu.
Prema riječima svjedoka, glavni zahtjev okupljenih je jasan: nastavak otpora protiv stranih napada.
Na uličnim okupljanjima ljudi rimovanim sloganima izražavaju podršku oružanim snagama zemlje i pozivaju vlasti da ne ulaze u pregovore s agresorima koje smatraju zlonamjernim. Mnogi učesnici također govore o svojoj spremnosti da podnesu teške troškove ovog rata.
U jednom dijelu društva pojam šehadeta i dalje ima važno mjesto, a mnogi smrt u takvim okolnostima smatraju čašću.
Ulice kao prostor solidarnosti
Kako dani prolaze, ulice više nisu samo mjesto političkog okupljanja. Na mnogim mjestima ljudi spontano stvaraju prostore za međusobnu pomoć i gostoprimstvo.
Uz ulice su podignuti šatori i stolovi, a volonteri među ljudima dijele čaj, kolače i jednostavne obroke. Djeca dobijaju balone, a na nekim mjestima su čak uređeni i prostori za njihovu igru i crtanje.
Istovremeno se mogu vidjeti i izrazi kulturne kreativnosti: novi slogani, naratori koji pričaju priče o šehidima koji su na tim mjestima ubijeni. Recituje se poezija, uči se Kur’an i dove, a posjetioci iz cijelog grada dolaze da vide mjesto namjerno izazvanih tragedija. Mogu se vidjeti i crteži i simboli koje ljudi nose sa sobom ili ih postavljaju na automobile.
Mjesta žalosti koja postaju kolektivni simboli
Jedni od najpotresnijih prizora vezani su za mjesta koja su bila meta nedavnih napada.
Na jednom od tih mjesta, gdje je prije nekoliko dana ubijeno gotovo 20 ljudi, među njima devetero djece, ljudi su izložili predmete koji su ostali iza žrtava: spaljene školske udžbenike, ruksake, dječije cipelice i lične stvari pronađene ispod ruševina.
Dok volonteri još uvijek čiste područje, pripovjedači posjetiocima prenose priče o žrtvama. Na tom mjestu se recituje poezija, uči Kur’an, a ljudi uz čaj ili hurme odaju počast poginulima.
Rat i narativ o „početku novog razdoblja“
Za dio iranskog društva ovi događaji ne predstavljaju samo reakciju na rat. Neki domaći posmatrači smatraju da prizori s ulica pokazuju nastanak nove društvene solidarnosti, koju pojedini čak porede s atmosferom Islamske revolucije iz 1979. godine.
Prema njihovom mišljenju, ovako široko prisustvo naroda može biti znak ulaska zemlje u novu fazu političke i društvene historije, jer je u historiji ratova rijetko zabilježeno da narod na ovakav način želi učestvovati u ratu.
Ipak, za one koji znaju da je ubijeni iranski lider, šehid Hamenei, neposredno prije svoje smrti predvidio da će u slučaju rata i agresije na Iran oružane snage snažno uzvratiti te da će Bog „uzdignuti ovaj narod da dovrši posao“, ovi prizori predstavljaju ostvarenje tog predviđanja i nagovještaj početka potpuno novog razdoblja.
Ekskluzivno PISjournal
