PISjournal – Sastanak Vladimira Putina i Donalda Trumpa na Aljasci u petak, koji su mnogi mediji opisali kao „političko probijanje leda“, bio je tek početak niza novih događaja u slučaju Ukrajine.
U ponedjeljak navečer, Trump je u Bijeloj kući ugostio Volodimira Zelenskog i sedam evropskih lidera. Sastanak, za koji se očekivalo da će biti fokusiran na temu „sigurnosnih garancija za Ukrajinu“, neočekivano je doživio prekretnicu direktnim 40-minutnim razgovorom Trumpa s ruskim predsjednikom.
Prema izvještaju Axios-a, Trump je napustio sastanak kako bi razgovarao s Putinom i čak iznio ideju o održavanju trojnog sastanka između njega, Zelenskog i Putina. Taj potez je predstavljao svojevrsno redefiniranje uloge SAD-a u upravljanju ukrajinskom krizom – od evropskog pomagača do glavnog aktera i direktnog posrednika. S druge strane, Kremlj je oprezno pozdravio ovaj poziv, opisujući ga kao „iskren i efikasan“, naglasivši da obje strane podržavaju direktne pregovore Rusije i Ukrajine. To pokazuje da i Moskva želi isprobati novi diplomatski put, iako i dalje čvrsto drži svoje ciljeve i crvene linije.
Evropljani između optimizma i skepticizma
Reakcije evropskih lidera prisutnih u Bijeloj kući pokazale su finu podjelu između nade u američko posredovanje i zabrinutosti zbog preuranjenih ustupaka. Emmanuel Macron, predsjednik Francuske, najvažnijim dostignućem sastanka je smatrao posvećenost Washingtona razvoju sadržaja „sigurnosnih garancija“ za Ukrajinu. Naglasio je potrebu uspostave primirja prije bilo kakvih direktnih razgovora Zelenskog i Putina te upozorio da bi Evropa trebala biti spremna pojačati sankcije protiv Moskve ako pregovori propadnu.
Njemački kancelar Friedrich Merz je, također, izvijestio da je Putin tokom razgovora s Trumpom pristao na načelni susret sa Zelenskim u naredne dvije sedmice, iako i dalje postoje sumnje u „političku hrabrost“ Kremlja za takav sastanak. U međuvremenu, drugi evropski lideri, poput predsjednika Finske Alexandera Stubba, ocijenili su početak procesa izrade sigurnosnih garancija kao pravi korak naprijed. Ipak, unatoč opreznom optimizmu, Evropljani dobro znaju da Trumpov i Putinov direktni kontakt može značiti smanjenje njihove uloge u prvoj liniji ukrajinske diplomatije – što bi dugoročno moglo dovesti do pukotina u transatlantskom savezu.
Član 5 NATO-a i sigurnosna zagonetka Ukrajine
Jedna od ključnih tema sastanka u Washingtonu bila je pozicija Ukrajine u zapadnom sigurnosnom okviru. Glavni sekretar NATO-a Mark Rutte je otvoreno rekao da „članstvo Ukrajine u Savezu nije na dnevnom redu“, ali je naglasio da se raspravlja o sigurnosnim garancijama sličnim članu 5.
Član 5 Sjevernoatlantskog sporazuma uspostavlja princip „kolektivne odbrane“ što znači da se napad na jednu članicu NATO-a smatra napadom na sve članice. Iako Ukrajina nije formalna članica NATO-a, uspostava mehanizma sličnog člaku 5 bi mogla donekle garantirati sigurnost Kijeva. Međutim, implementacija takvog modela zahtijeva precizan dogovor o obimu i načinu vojnog odgovora zapadnih zemalja.
Evropljani strahuju da bi davanje širokih garancija Ukrajini moglo isprovocirati još agresivniju reakciju Rusije, dok bi njihovo ograničavanje moglo razočarati Kijev. U tom kontekstu čini se da Washington želi pronaći krhku ravnotežu između „službenog NATO-a“ i „operativnog sigurnosnog kišobrana“ za Ukrajinu.
Trilateralni sastanak: Između nade i sumnje
Trumpov prijedlog o trilateralnom sastanku sa Zelenskim i Putinom s jedne strane povećava nade za početak novog diplomatskog procesa, a s druge otvara ozbiljna pitanja o njegovoj realnosti. Na prvi pogled, takav bi susret mogao premostiti jaz između paralelnih pregovaračkih kanala i podići razgovor na najviši politički nivo. Međutim, strukturne barijere i dalje postoje.
Prije svega, Ukrajina je jasno poručila da nijedan sporazum koji uključuje teritorijalne ustupke nije prihvatljiv – stav koji je postao ključna crvena linija za Kijev. S druge strane, Kremlj je više puta naglasio da „nove teritorijalne realnosti“ moraju biti osnova svakog dogovora. Taj temeljni jaz slabi svaku nadu u brzi kompromis. Osim toga, evropski lideri strahuju da bi Trumpova uloga posrednika mogla smanjiti evropsku težinu u mirovnoj jednačini i prenijeti inicijativu iz Bruxellesa i evropskih prijestolnica u Washington.
Ipak, 40-minutni razgovor Trumpa i Putina pokazuje da su obje strane barem na taktičkoj razini spremne održavati otvoren kanal komunikacije. Ako to dovede do prvog bilateralnog sastanka Putina i Zelenskog, mogao bi se stvoriti simboličan okvir za Trumpovo formalno posredovanje. Međutim, ostaju ozbiljne sumnje: hoće li Moskva biti spremna ući u pregovore bez teritorijalnih ustupaka? Može li Zelenski, dok je ukrajinsko društvo snažno protiv teritorijalnih kompromisa, pokazati fleksibilnost pod vanjskim pritiscima? I, što je možda najvažnije, hoće li Evropa vjerovati takvom procesu ili će nastojati ponovno preuzeti inicijativu?
Budućnost krize: Krhka diplomatija u sjeni odvraćanja
Pored kratkoročnih taktika, glavno je pitanje u kojem će smjeru krenuti budućnost ukrajinske krize. Nedavni niz razgovora u Washingtonu i direktni kontakt između Trumpa i Putina otvorili su novi prozor u diplomatiji, ali njena održivost će zavisiti od nekoliko ključnih faktora.
Prvi faktor su sigurnosne garancije za Ukrajinu. Zapad sada dizajnira model koji, s jedne strane, uvjerava Kijev da neće biti ostavljen sam, a s druge strane, ne znači formalno pristupanje NATO-u. Ideja o „sigurnosnom kišobranu sličnom Članu 5“ više je političko odvraćanje nego obavezujuća garancija. Što su ove garancije preciznije i eksplicitnije, veća je vjerovatnoća da će se Ukrajina oduprijeti ruskom pritisku. Ali, ako ovaj okvir ostane nejasan, postoji rizik da će se Kijev osjećati nesigurno i biti uvučen u duži ratni put.
Drugi faktor se tiče ravnoteže između Washingtona i Evrope. U tom smislu, Trump pokušava da se predstavi kao arhitekt mira, ali ta uloga, ako nije praćena stvarnom koordinacijom sa Evropom, mogla bi dovesti do slabljenja ujedinjenog zapadnog fronta. Evropljani se boje da će Washington, fokusirajući se na brzi dogovor, prihvatiti kompromis koji će dugoročno ugroziti njihove sigurnosne interese.
I treći faktor se odnosi na interne proračune svakog aktera. Zelenski ne može sklopiti nijedan sporazum bez podrške domaćeg javnog mnijenja svoje zemlje; Putin također nastoji protumačiti ishod pregovora kao simboličnu pobjedu Rusije; a Trump nastoji sebe predstaviti kao „onoga koji je okončao ukrajinski rat“, a u međuvremenu, želja za dobijanjem Nobelove nagrade za mir je umnožila njegovu žeđ za okončanjem ukrajinskog rata. Ovaj presjek suprotstavljenih interesa čini budućnost krize mješavinom nade i sumnje.
Na kraju, može se reći da je nova diplomatija koja je započela na Aljasci, a nastavila u Washingtonu, više nego ikad oslonjena na ličnosti i individualne kalkulacije vođa. Ta ovisnost o pojedincima može biti pokretač mirovnog procesa, ali i njegova najveća slabost – jer bi promjena raspoloženja ili neuspjeh jednog sastanka mogao srušiti cijeli put.
Ekskluzivno PISjournal
