Armin Sijamić
Autor je politolog, novinar, analitičar međunarodnih odnosa i blogger.Njegove radove možete naći na blogu drugastrana.info.
PISjournal – Sjedinjene Američke Države ulaze u novu političku realnost, a shodno tome i najveći dio država svijeta, jer se pokušavaju postaviti u odnosu na najveću svjetsku silu. Posebno je pitanje kako će se postaviti američki saveznici u Evropi i ko su među njima novoj administraciji istinski saveznici.
Donald Trump je prije sedam dana preuzeo Bijelu kuću i pokazao da neće odustati od svog stila vođenja politike, barem dok se neko ne usprotivi, a koji znači da ne priznaje nikakve prepreke u ostvarivanju interesa Washingtona. To je upravo ono na šta su upozoravali mnogi koji su podržavali njegove rivale na izborima od momenta kada je Trump ušao u politiku.
Trump zanemaruje bilo kakve historijske veze i prava, međunarodno pravo, savezničke odnose ili pravo drugih na vlastiti odabir. Najbolji primjer tome je odnos prema Danskoj, državi članici NATO-a i savezniku koji rijetko kada odbije da se svrsta uz Washington. Od Danske se traži da preda Grenland, najveći otok na svijetu, ili će Trump u protivnim razmisliti o vojnim i ekonomskim opcijama protiv savezničke države.
Prije dvije godine predsjednik Rusije Vladimir Putin proveo je svoje prijetnje prema susjednoj Ukrajini i doveo do rata sa stotinama hiljadamrtvih. Danska i Evropska unija stale su uz Ukrajinu, a u osudi Moskve najglasniji je bio Washington.
Danska nije jedini primjer napada nove američke administracije. Na različite načine na udaru, za sada samo verbalnom, su Kanada, Meksiko, Panama, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Španija, Kosovo…
Aktuelne vlade Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke su pod udarom Elona Muska, čovjeka koji bi trebao imati značajnu ulogu u Trumpovoj administraciji. Najbogatiji čovjek na svijetu i tehnološki mogul procijenio je da te dvije vlade trebaju da odu.
Početkom mjeseca na svojoj društvenoj mreži X postavio anketno pitanje stotinama miliona korisnika „da li bi Amerika trebala osloboditi britanski narod od njihove tiranske vlade“.Glavna meta Muskovih napada je premijer Keir Starmer. Musk je protiv Starmera iznio brojne optužbe, a posebno teška je ona da je kao tužilac štitio bande silovatelja, pretežno migrantskog porijekla. Zatim, da je omogućio ilegalne migracije u Ujedinjeno Kraljevstvo i da je kriv za ulične nemire, te da se u toj državi ljudi idu u zatvor zbog komentara na društvenim mrežama, dok bande nekažnjeno vrše teror.
Vjerni saveznik Washingtona, Starmer, na društvenoj mreži X nije imao nikakve šanse da se odbrani od Muskovih napada.
Evropska pozicija
Dogovor „od nule“ od Trumpa sigurno priželjkuju oni koji su bili u sukobu sa administracijom Josepha Bidena i Washingtonom uopšte. Recimo, Rusija, Sjeverna Koreja, Iran, Venecuela… mogli bi profitirati u takvim pregovorima više nego što se čini u prvom momentu. Kada je na stolu sve, onda je moguć dogovor o svemu.
Takav pristup ne raduje američke saveznike, pa čak ni države koje imaju jake ekonomske veze i ne baš uvijek dobre i političke odnose sa Washingtonom, poput Kine, Meksika ili Brazila. Oni koji su dio kluba žele da se poštuju pravila koja su ranije dogovorena.
To se posebno odnosi na evropske saveznike Washingtona, jer oni očekuju da budu za stolom kada se donose odluke. Prošla administracija, kao i ona Baracka Obame, o tome je vodila računa. I pod uslovom da su odluke donošene daleko od očiju javnosti, Biden i Obama su nastojali da zadrže privid zajedničkog odlučivanja i djelovanja. Obama je znao, a posebno Biden kao iskusan političar, da je nekada bitan glas svake države, pa čak i one najmanje. Na koncu, u 21. stoljeću građani svih država očekuju barem toliko od svojih vlada.
Kako sada da vlade, na primjer Ujedinjenog Kraljevsta i Njemačke, prihvate činjenicu da se Trumpu ne sviđaju i da od njih očekuju poslušnost? Šta nakon toga reći svojim glasačima? Kako da vodstvo Evropske unije prihvati činjenicu da neko želi od njene članice uzeti teritoriju, ili to da Musk ruši vladu u državi koja je ekonomski motor Unije i čitavog kontinenta?
Estonskoj političarki i Visokoj predstavnici Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost Kaji Kallas pripala je dužnost da se pozabavi ovim problemom. Kallas se iskazala kao jedna od najvećih pristalica Ukrajine i protivnica Rusije, a sada se mora suočiti sa činjenicom da najveća sila Zapada kalkuliše o odnosu prema Kijevu, Moskvi i samom NATO-u.
Prošle sedmice ona je izrazila bojazan da bi se pitanje Ukrajine moglo riješiti između Trumpa i Putina i to bez učešća Evrope. Odgovarajući na Trumpove tvrdnje da su Ukrajini Sjedinjene Države dale najviše novca, Kaja Kallas je rekla da to nije tačno i da je prema njenoj računici Evropska unija dala 134 milijarde eura, što je čini „najvećim međunarodnim donatorom“ Kijeva.
„Kakvi god bili pregovori ili dogovor između Rusije i Ukrajine, to se također tiče Evrope.Dakle, ‘ništa o Evropi bez Evrope’ je također glavna stvar ovdje“, rekla je Kallas, što je poruka Washingtonu da saveznici očekuju dogovor, a ne puko svrstavanje iza Trumpovih politika.
Evropsko nejedinstvo
U Trumpovoj administraciji svjesni su činjenice da su Evropska unija i evropski saveznici rijetko kada na istoj strani u važnim historijskim događajima. Bidenov uspjeh da okupi Evropljane, da stanu iza Ukrajine na početku ruske agresije u febriaru 2022. godine, tim je veći.
Međutim, razlike u Evropi su uvijek postojale i sada postojeiunutar Evropske unije. To je Trumpu odlično poznato, pa čak i lično, jer su mnogi evropski lideri godinama stajali iza njega i davali mu podršku i onda kada mu je prijetio zatvor. Neki od njih su vlast u svojim državama. Treba se sjetiti podrške koju su Trumpu davali poljski predsjednik Andrzej Duda, italijanska premijerka Giorgia Meloni, mađarski premijer Viktor Orban, zatim predstavnici Slobodarske partije Austrije, španske partije Vox, francuskog Naciolanog fronta…
Nema sumnje da će Trump igrati na kartu podjela svaki put kada mu se iz Brisela odbiju potčiniti. Šta više, Musk je pokazao da će Trumpova administracija igrati aktivnu ulogu na izborima. Nedavno je Musk na društvenoj mreži X razgovarao sa Aliceom Weidel, jednom od vođa stranke krajnje desnice Alternative za Njemačku, koja na predstojećim izborima ima šanse da ostvari historijski rezultat. Tokom vikenda se video linkom uključio na skup AfD-a i dao im podršku.
Da se desnica, ili preciznije rečeno ono što je protiv današnjeg vladajućeg društvenog i političkog narativau Evropi, okuplja oko Trumpa tvrdi i argentinski predsjednik Javier Milei. On je nedavno rekao da se lideri širom svijeta okupljaju u jedan front i stoje iza Trumpa. Pored sebe, u grupu je svrstao Orbana, Meloni, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, predsjednika El Salvadora Nayiba Bukelea…
Šta je sve u igri?
Pored želje da se domogne teritorije saveznika (slučaj Grenland), Trump evropskim saveznicima zamjera i navodnu nefer ekonomsku politiku i prijeti carinama, što bi srušilo trgovinski sistem Zapada. Zatim, Trump (s punim pravom) evropskim saveznicima zamjera manja ulaganja u njihove oružane snage, čak i niže od onoga što su pristali kada su postali dio NATO-a. Pored toga, tu je i pitanje rata u Ukrajini, odnosno ko će finansirati rat ukoliko ne bude sporazuma o miru.
Sva ova pitanja bila su aktuelna i u prvom Trumpovom mandatu. Iz svih tih okraja Trump je izašao, uglavnom, poražen i to sigurno nije zaboravio.
Međutim, stvari su sada drugačije, jer američki biznismenbolje poznaje američki politički sistem i svoju administraciju je popunio sa još većim brojem odanih ljudi. Istovremeno, Musku je dao zadatak da reformiše upravu, što bi moglo značiti da će kočničari Trumpovih zamisli biti na „tankom ledu“. Trump je u novi mandat ušao uz podršku najbogatijih Amerikanaca, što govori da ovaj put u igru ulazi osnažen i na domaćem i na međunarodnom terenu.
U prvom mandatu preuzimanje Grenlanda je propalo. Trump je nudio da kupi otok, a Kopenhagen je to odbio i čekao da se ružan sanzavrši. Ovaj put taj trik Danske neće upaliti. Danska premijerka Mette Frederiksen nedavno je razgovarala sa Trumpom i odbila ponudu da SAD preuzmu Grenland. Financial Times je izvijestio, pozivajući se na pet sadašnjih i bivših visokih evropskih zvaničnika, da je razgovor bio neprijatan, da je Trump bio agresivan i prijetio je mjerama koje uključuju finansijske tarife protiv Danske. Trump sada neće da čeka, traži brzi odgovor Danske.
Tu je pitanje carina i Trumpove tvrdnje da u postojećim sporazumima o slobodnoj trgovini deblji kraj izvlači najveća svjetska sila. Trump često ističe da evropske kompanije prodaju svu vrstu robe u Sjedinjenim Državama, a da u suprotnom smjeru ide jako malo robe.
Iako se Trump često ne koristi preciznim podacima, uzmimo da je navedeno tačno.Ali ako je to tako onda razlog treba tražiti u stanju domaće ekonomije. Naime, za zatvaranje američkih kompanija nije kriva Evropa. Američki vlasnici, u namjeri da ostvare veći profit, decenijama su ulagali u Kinu, Meksiko i drugdje i zatvarali poslove kod kuće. Evropski uspjeh na američkom tržištu je posljedica toga.
Zato Trump prijeti carinama, a suštinski želi da Evropljani otvaraju svoje proizvodne pogone u Sjedinjenim Državama. „Vraćanje poslova“ u SAD on je započeo u svom prvom mandatu, prijeteći kaznama kompanijama ako proizvodnju ne vrate iz Kine, a Biden je to nastavio subvencijama.
Trump može odigrati i prouzrokovati ekonomski haos širom Zapada, a što bi dovelo do povećanja cijena za veliki broj roba i usluga. Toga su u Evropi svjesni, kao i američki stručnjaci koji upozoravaju Trumpa na inflaciju u Sjedinjenim Američkim Državama ukoliko dijelom, ili u potpunosti, zatvori granice, ili ukoliko uvede carinske tarife.
Iako se ovo čini kao začarani krug, izlaz postoji. Jedan od njih je i pojačana kupovina američkog oružja od strane Evropljanja u namjeri da dostignu izdvajanje od dva posto za odbranu od okupnog bruto društvenog proizvoda. To je u temelju spora o NATO-u sa Evropljanima, kojima Trump prijeti da ih neće braniti od napada Rusije ukoliko to ne plate.
Želeći da ispune ovaj cilj koji je postavio Trump, a sljedeći Bidenov pomirljivi ton, Evropljani su u proteklih osam godinama kupili ogromne količine oružja i kako stvari stoje neće stati. Famoznih dva posto dostigle su gotovo sve države u NATO-u, pa se sada zagovara tri i čak pet posto. Na primjer, Poljaci zagovaraju više od tri posto još od početka ruske invazije na Ukrajinu.
Na koncu, ostaje pitanje Ukrajine. Na milijardama pomoći koje je Biden poslao u Kijev, Trump je gradio politički narativ. Naš novac ide širom svijeta, poručivao je u kampanji. Međutim, i on je u svom prvom mandatu slao novac Ukrajini, želeći da ojača njene oružane snage. Nešto od te pomoći bilo je krucijalno da Kijev izdrži početni nalet ruskih snaga.
Trump je tokom kampanje obećao da će okončati rat u Ukrajini činom pobjede na izborima, čak i prije nego uđe u Bijelu kuću. Naravno, to se nije desilo i neće se desiti ukoliko Moskva ili Kijev nenaprave ustupke, odnosno dok jednastrana ne prihvati poraz koji će se nazvati dogovorom. Samoproglašenom mirotvorcu sada nad glavom visi i pitanje okončanja rata u Ukrajini.
Ali i tu Trump ima više opcija na koje može igrati. Na primjer, evropski novac i američko oružje za Kijev bilo bi dobitna kombinacija za američku industriju. Također, jednostrano ukidanje pomoći Ukrajini uštedilo bi američki novac i Trump bi ispunio obećanje o kraju rata, jer bi tada Kijev bio prepušten podjeljenoj Evropi. Ali u tom slučaju Trump bi ostao zapamćen kao neko ko je poražen od Putina, a Washington kao sila koja saveznike ostavlja na cjedilu.
Želeći se posvetiti Kini, svojoj najvećoj vanjskopolitičkoj temi i u prvom mandatu, Trump želi mir na istoku Evrope. U obuzdavanju Kine svaki saveznik mu je bitan, posebno oni u Evropi. Ukoliko bi, na primjer, uveo carine i Kini i Evropskoj uniji, ne bi prošlo puno vremena do trenutka kada bi trgovačke delegacije ubrzano išle između Brisela i Pekinga.
Zato bi pitanje Ukrajine moglo biti najvažnije pitanje u odnosima sa evropskim saveznicima.To je pitanje koje će oblikovati odnose među saveznicima i oslikati imidž Zapada širom svijeta. Oni u Sjedinjenim Državama koji tvrde da bi pogoršavanjem odnosa između Washingtona i Brisela gubitnici bili samo u Evropi, sada sa pozicije vlasti imaju priliku da tu tvrdnju podvrgnu testu u realnim okolnostima.
Ekskluzivno PISjournal
