Armin Sijamić
Autor je politolog, novinar, analitičar međunarodnih odnosa i blogger.Njegove radove možete naći na blogu drugastrana.info.
PISjournal – Povratak Donalda Trumpa na vlast u Sjedinjenim Američkim Državama ne prestaje da bude glavna tema u medijima širom svijeta. Na dnevnom redu nepredvidivog predsjednika ponovo je Iran, kao obaveza koju mu nameću oni koji su mu pomogli da dođe na vlast.
Kada bi neko Donalda Trumpa pitao daleko od televizijskih kamera zašto je Iran predmet njegovog interesa i šta je to što mu smeta u politici Teherana vjerovatno ne bi mogao dobiti nikakav odgovor, jer novoizabrani predsjednik bi teško pronašao snažan argument da je politika ove azijske zemlje u suprotnosti sa stavovima koje on zastupa.
Navedimo samo nekoliko primjera koje Trumpove pristalice prešućuju, vjerovatno u namjeri da se ne postavi pitanje zašto novoizabranom predsjedniku najveće svjetske sile smeta Iran, jer bi se onda otvorilo pitanje zašto želi da se tako predano bavi državom na drugom kraju svijeta, koja je u proteklih osam godina prešla put od interesa za komunikacijom za Trumpom, preko naloga za njegovo hapšenje, do potpunog odbacivanja kontakata s njim. Ajatolah Ali Khamenei je u petak na društvenoj mreži X napisao da se „ne treba pregovarati sa vladom poput američke“, ciljajući na to da se Washington ne drži dogovora. To se posebno odnosi na Trumpa,jer je uništio sporazum Teherana i velikih sila o iranskom nuklearnom programu na počektu svog prvog mandata.
Već decenijama Washington i Teheran nemaju gotovo nikakve diplomatske odnose i uglavnom komuniciraju oružjem i preko posrednika. Trgovina, koja je Trumpova opsesija od početka drugog mandata, između Sjedinjenih Američkih Država i Irana ne postoji. Iran nema ambiciju da se utabori na američkim granicama, a Trump želi američku vojsku povući iz misija širom svijeta.
Slično je i kada govorimo o ideološkoj podlozi politike dvije strane, pod uslovom da Trump pripada bilo kakvoj ideologiji. Konzervativne vrijednosti koje Trump želi da ponovo nametne u Sjedinjenim Državama u Iranu nisu dovedene u pitanje gotovo pola stoljeća.
Dakle, Trumpova izolacionistička politika i ekonomski model zasnovan na ostvarivanju viška u trgovini sa drugim državama trebala bi Iran držati izvan njegovog interesa.
Ipak, Trump se bavi Iranom od svog prvog dana u Bijeloj kući. Očito je da Trumpa u tom smjeru gura neko kome je Iran puno važniji nego njemu koji radi na izolaciji Sjedinjenih Država,u namjeri da se ne bave drugim dijelovima svijeta ukoliko to neće donijeti profit.
Od sankcija do sankcija
Prvi Trumpov mandat bio je obilježen i politikom prema Iranu. Trump je u najmanje tri slučaja ušao u opasnu konfrontaciju sa Iranom. Prvo je povukao SAD iz spomenutog sporazuma o iranskom nuklearnom programu, onda je Iranu uveo teške sankcije, da bi na kraju dvije države doveo na rub rata, a američke trupe u Iraku pod udar američkih raketa, kada je naredio likvidaciju generala Qasema Soleimanija u Bagdadu. Čuveni iranski generalnamjeravao je da se sretne sa iračkim premijerom Adilom Abdul-Mahdijem. Tom prilikom je likvidiran i vođa Snaga narodne moblizacije Abu Mahdi al-Muhandis. Pomenuta šiitska milicija, kasnije u velikoj mjeri integrisana u vojni i sigurnosni sistem Iraka, jedna je od najzalužnijih za slom ISIL-a.
Pored tri pomenuta čina koja su ciljala na iransku diplomatiju, ekonomiju i vojnu silu, Trump je onemogućavao da Iran i Rusija, zajedno sa sirijskom armijom, pod kontrolu Damaska vrate velike dijelove te države i njena naftna polja. Kasnije je Trump je rekao da su američke trupe u Siriji da bi kontrolisale naftna polja, pa ga je tadašnji sirijski predsjednik Bashar al-Assad „pohvalio“ da je najbolji američki predsjednik u historiji jer govori istinu o onome što radi.
I novi mandat Trump je počeo sa sankcijama protiv Irana. Prošle sedmice Trump je sankcionisao, kako navode agencije, mrežu iranskih kompanija i pojedinaca koje transportuju iransku naftu u Kinu. Ovaj simboličan potez, budući da je recimo kompaniju Sepehr Energy krajem 2023. godine sankcionisao tadašnji američki predsjednik Joseph Biden i da je to sada ponovo učinio Trump, nije tipična politika aktuelnog predsjednika. Bez pompe Trump je uveo sankcije i već sankcionisanoj firmi, a onda poručio da Iran ne smije imati nuklearnu bombu i da želi pregovore sa Teheranom i mir na Bliskom istoku.Nakon i prije toga Trump je zaprijetio „maksimalnim pritiskom“ na Iran, što je suštinski najava vraćanja na njegovu politiku iz prvog mandata.
To što Trump želi pregovore sa Teheranom i to otvoreno kaže, a što je odbijao u prvom mandatu, važan je momenat.On sada istovrememo Iranu pruža ruku i prijeti finansijskim sankcijama, odnosno priprema teren za svoje naredne poteze, ujedno popravljajući svoje pregovaračke pozicije i prijeteći najoštrijim finansijskim mjerama koje su mu na raspolaganju.
Prošle sedmice u Washingtonu boravio je izraelski premijer Benjamin Netanyahu, a koji je bez sumnje glavni krivac zašto se Trump ponovo bavi Iranom. Nova runda sankcija bila je neka vrsta poklona gostu koji godinama zagovara vojnu intervenciju protiv Irana. Netanyahuu je jasno da to Izrael ne može uspješno izvesti bez direktne američke vojne podrške.
Šta su Trump i Netanyahu govorili iza zatvorenih vrata javnosti niste poznato, ali ono što je američki predsjednik rekao pred kamerama sigurno ne raduje njegovog gosta. U verbalnoj razmjeni sa novinarom Trump je čak tvrdio da je Iran vojno jak, a prije i poslije toga pozvao je na pomenute razgovore i izrečenu namjeru da neće dozvoliti da Teheran ima nuklearno oružje.
S tim u vezi navedimo i to da je Iran više puta rekao da ne želi napraviti nuklearnu bombu, a da je dio američkih medija pred Netanyahuovu posjetu „pripremao teren“ članicima, koji objavljuju decenijama po potrebi, u kojima navode da je Iran na nekoliko mjeseci od proizvodnje tog oružja.
Trump sada nije javno rekao da će poduzeti vojnu operaciju protiv Irana, a što nije isključio u slučaju Paname, pa čak ni Danske – američke saveznice iz NATO-a zbog Grenlanda za kojeg tvrdi da je važan za američku nacionalnu sigurnost, ili u slučaju raseljavanja Palestinaca iz Pojasa Gaze.
Iransko držanje
Mediji su izvještavali, a dvije strane ponekad demantovale, da je Trumpova administracija stupila u kontakt sa iranskim državnim vrhom odmah po izbornoj pobjedi u predsjedničkoj utrci novembru prošle godine. U tom kontekstu pominjao se čak i Elon Musk, najbogatiji čovjek svijeta, kojeg ovih dana pojedini Trumpovi kritičari nazivaju „predsjednikom“ Sjedinjenih Američkih Država u namjeri da pokažu njegovu stvarnu moć u novoj predsjedničkoj administraciji.
Sa druge strane, Iran je od Trumpovog povratka u Bijelu kuću proveo vojne vježbe, a onda javnosti pokazao tajne podzemne baze ispunjene raketama, tunele u kojima skriva kapacitete svoje ratne mornarice. Na koncu, Iran je svijetu predstavio nosač dronova i nove rakete i protivvazdušnu odbranu. Iz Teherana je rečeno i da su kupili moderne ruske avione Sukhoi Su-35, bez davanja detalja o broju i o tome da li su isti uvedeni u upotrebu od strane iranske vojske.
Čini se da je Iran odlučio da Trumpu pokaže da ta država ima snage da ratuje, a stav ajatolaha Alija Khameneija o pregovorima sa Washingtonom upućuje da nisu spremni pristati na nove trikove i da traže garancije da neće pregovarati da bi se suprotna strana opet povukla iz sporazuma.
Nema sumnje da Trump ne preza ni od upotrebe vojne i svake druge sile. Uostalom, to od njega očekuje Netanyahu u slučaju Irana. To se ne smije zanemariti, posebno što Trump gradi imidž vođe za kojeg ne postoje granice. Ali važnije od toga je činjenica da Trump na raspolaganju ima iste kapacitete kao i Biden i da se u tom pogledu ništa nije promijenilo u dvadesetak dana njegovog predsjednikovanja. To je jasno i Teheranu i Washingtonu, a odnos snaga manje-više isti kao ranije.
Ono još važnije u ovom strateškom nadmudrivanju Washingtona i Teherana jeste činjenica da je u protekle četiri godine svijet doživio brojne promjene i da su američki rivali povezaniji nego ikada ranije. Integrisanje platnih sistema Irana i Rusije, na primjer, oslikava taj novi svijet, kao i činjenica da se broj od Sjedinjenih Američkih Država sankcionisanih kineskih i drugih kompanija i lica uvećava, a što znači da se neki od njih prirodno upućuju na veze sa onima koji te sankcije odbacuju.
Novi Bliski istok ili stari odnos snaga?
Hamasov napad na Izrael 7. oktobra 2023. godine promijenio je Bliski istok. Direktna posljedica je zbacivanje Assada sa vlasti u Damasku, ubistvo vođe libanskog šiitskog Hezbollaha Hassana Nasrallaha, dvostruki direktni napad Irana na Izrael i jedan u suprotnom smjeru, izrastanje jemenskih Husa u regionalni faktor i stradanje Palestinaca koje je dovelo Netanyahua i druge izraelske zvaničnike na međunarodne potjernice i stubove srama širom svijeta.
Netanyahu, ipak, ne staje. Njegova vojska je okupirala dijelove Libana i važne dijelove planine Hermon u Siriji. On smatra da sljedeća meta treba biti Iran i da je sada prilika da se to učini.
Međutim, Izrael ne može sam poraziti Iran. Izraelski napad na na Iran je pokazao da može nanijeti udarac, ali da to nije dovoljno za strateški poraz. Dvostruki iranski napad na Izrael, kojeg su branile Sjedinjene Države i nekoliko njihovih arapskih saveznika, bio je momenat koji je nepovratno uzdrmao Netanyahuovu vlast i razbio mit o tome da Tel Aviv ne može biti meta napada.
Netanyahu ponavlja da se Izraelu otvorila historijska šansa da stvori „novi Bliski istok“. Posljedice tog stava je izraelsko ponašanje u Pojasu Gaze, Libanu i Siriji. Pobjede uz izraelske granice mogle bi biti dovoljan razlog za nastavak takve politke u vremenu koje slijedi, uz računanje na činjenicu da u politici uvijek može doći do preokreta.
Ali ako bi se nastavio sukob Irana i Izraela na ovaj način, bez direktnog vojnog učešća Sjedinjenih Država, on bi mogao potrajati dugo i kao do sada imao bi uspone i padove za obje strane. (Pro)iranske snage i Izrael ramjenjivali su teške udarce proteklih godina, ali niti jedan od njih nije bio dovoljno jak da suprotnu stranu baci na koljena.
Trump sada može birati između nastavka sankcija prema Iranu, direktnog vojnog sukoba uz učešče Izraela i možda nekih arapskih režima, ili pokušaja da se sa Teheranom postigne, barem prešutan, dogovor o tome kako će Bliski istok izgledati u narednim godinama. Poznavajući Trumpovu historiju odabira mogućih rješenja ne bi čudilo da i u najboljoj namjeri izabere najgore, bilo za Sjedinjene Američke Države i Izrael, bilo za Iran,ili za cijeli Bliski istok.
U smjeru zaoštravanju odnosa sa Iranom Trumpa će gurati Netanyahu. Ovih dana Netanyahu je izjavio da je Tel Aviv dobio najvećeg prijatelja u Bijeloj kući ikad, a biografije ljudi s kojima se Trump okružio govore da se radi vjerovatno o Izraelu najnaklonjenijoj vladi u historiji.
Trump sigurno ima na umu da bi bilo kakav dugotrajan vojni sukob sa Iranom doveo do scenarija iz Iraka i Afganistana, koje je on više puta navodio kao razloge opadanja američke moći. Pokazivanje snage od strane Irana ga ne raduje, jer treba se prisjetiti da su najave teških mjera protiv Meksika i Kolumbije izrečene prije desetak dana nakon njihovog odgovora promijenjene u dobrosusjedski razgovor o problemima koji realno postoje. Drugim riječima, Trump nije imun na otpor i na čuvanje imidža čovjeka koji ne gubi bitke.
I tu jeključ problema koji Trump ima sa Iranom i Iran sa Trumpom. Svi potezi koje Trump može povući su poznati Iranu i njegovim saveznicima, kao što su Washingtonu poznati svi aduti na koje Teheran računa. U takvim okolnostima ulasku u otvoren sukob prethodi kalkulacija o tome koliko to košta svaku od strana i potom pitanje da li je svaka strana spremna platiti tu cijenu. Trump nema čarobni štapić da to promijeni, pa bi ga analiza sukoba sa Iranom dovela do istog zaključka do kojeg su došli Geroge W. Bush, Barack Obama i Joseph Bidena. Ali ukoliko postigne održivi dogovor sa Iranom,na zadovoljstvo obje strane, to će ga izdovijiti od njegovih prethodnika. U tom slučaju mnogi širom svijeta bi mu aplaudirali, ali to bi vjerovatno bio razlaz sa Netanyahuovom politikom.
Netanyahu Netanyahu Netanyahu Netanyahu Netanyahu Netanyahu Netanyahu Netanyahu
Ekskluzivno PISjournal
