Mark Fitz Patrick
Čini se da administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa koja je pretrpjela ponižavajući poraz u Vijeću sigurnosti UN-a i nije uspjela privoliti zemlje članice za produžetak embarga na oružje Iranu, nije izvukla pouku iz svega i da želi šansu tražiti u primjeni pokretanja mehanizma rješavanja sporova kojim bi se vratile sve sankcije UN-a prema Iranu.
Američki napori za primjenom pokretanja mehanizma rješavanja sporova i povratku svih sankcija Iranu dolazi u trenutku kada zemlje članice Vijeća sigurnosti UN-a ne podržavaju produžetak embarga na oružje Iranu.
U glasanju od petka o produžetku embarga na oružje Iranu samo je jedna država podržala američki zahtjev, a to je Dominikanska republika koja se tim činom željela pokazati kao dobar domaćin Mike Pompeu, američkom državnom sekretaru, uoči njegove posjete Karibima u nedjelju.
Ostale članice Vijeća sigurnosti među kojima američki zapadni saveznici su ili bili uzdržani, ili su kao Kina i Rusija odbacile Pompeov prijedlog. Ovo je bilo veoma sramotno za Ameriku, naročito nakon što je Amerika iz prvobitnog prijedloga rezolucije izbacila četiri paragrafa kako bi zadovoljila ostale članice Vijeća sigurnosti. Washington je tražio osudu Irana, kao i druge mjere protiv ove zemlje, kao produžetak zabrane uvoza velike vojne opreme, kao što su avioni i brodovi, te izvoza bilo kakvog naoružanja. Ali svaki oblik produžetka za Iran znači ‘crvenu liniju’. Nada u ukidanje embarga na oružje je bila jedna od ograničenih privilegija koja je Iran zadržala u ‘bardžamu’ uprkos američkih huškačkih koraka. Na temelju nuklearnog sporazuma kompletan embargo na oružje Iranu OUN treba ukinuti do 18. oktobra 2020.,a Iran je kazao da će u koliko se embargo produži istupiti iz sporazuma.
Trumpova administracija je ovim korakom namjeravala da okonča nuklearni sporazum. U svojim predizbornim govorima iz 2016 Trump je obećao kako će okončati berdžame i sada realizaciju toga želi uvrstiti u svoje predizborne govore pred nove predsjedničke izbore u novembru 2020. Berdžam je opstao uprkos svemu. Tokom jedne godine Iran je postepeno ukidao ograničenja primjenjena na program obogaćivanja, ali je istovremeno ostao dosljedan berdžamu i iskazao je spremnost da se u slučaju američkog djelovanja u skladu sa preuzetim obavezama vrati ograničenjima nuklearnog sporazuma. U nekom kratkoročnom periodu činilo se da je Amerika uspjela pridobiti potporu regionalnih zemalja za promidžbu svoga koncepta. 9. augusta generalni sekretar Vijeća za saradnju Perzijskog zaljeva izdao je saopćenje šest zemalja članica kojim se podržava produžetak embarga na oružje Iranu.
S obzirom na sporove među zemljama članicama Vijeća za saradnju, naročito između Katara i saudijske Arabije, doima se , u najmanju ruku, čudnim da su svih šest zemalja postigle dogovor oko diskutabilnog pitanja kakav je Iran. Bilo je jasno da negdje ‘škripi’. Na koncu je postalo jasno da je generalni sekretar Vijeća izdao saopćenje na svoju ruku i bez konsultacija sa ministrima vanjskih poslova zemalja članica. Premda je Pompeo žestoko kritikovao zemlje članice Vijeća sigurnosti UN-a zbog nepodržavanja američkog prijedloga rezolucije, ali izgleda da tome porazu i ne pridaje veliku važnost. To da se Amerika sama suprotstavlja Iranu, a da mu ostale zemlje ‘u strahu’ pružaju ruku je jedna politička slika koja odgovara pristalicama Trumpova izoliranja. To su pristalice za koje Pompeo vjeruje da ukoliko se jednoga dana kandidira za predsjednika da može pridobiti njihove glasove.
Ali ono što je ovdje važnije jeste činjenica da Trumpova administracija misli da sada kada je doživjela poraz u produžetku embarga na oružje Iranu može posegnuti za pokretanjem mehanizma rješavanja sporova i time vratiti sve sankcije Iranu i prije berdžama. Ali većina zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a koje su odbacile produžetak embarga na oružje, sada se protive i primjeni pokretanja mehanizma. Pokretanje mehanizma je jedna od tačaka rezolucije 2231 Vijeća sigurnosti UN-a koja je usvojena kao dopuna nuklearnom sporazumu iz 2015. i koja svakoj od zemalja članica berdžama dopušta da „u slučaju ozbiljnog odstupanja od preuzetih obaveza“ zahtijeva povratak sankcija. Cijeli svijet zna da je Amerika istupanjem iz berdžama 2018 izgubila to pravo. Uprkos tome Amerika tvrdi kako rezolucija 2231 ništa ne govori o ukidanju ovlasti u slučaju napuštanja nuklearnog sprazuma i to je scenario koji niko nije mogao predvidjeti.
Američki plan je slijedeći: Keli Kraft, američka ambasadorica pri UN-u, iznijela je pred Vijećem sigurnosti da Iran ozbiljno krši preuzete obaveze i sada ovim američkim saopćenjem, ana temelju rezolucije 2231, počinje jedna igra u trajanju od 30 dana na kraju koje bi UN mogle vratiti sankcije Iranu, osim ukoliko Vijeće sigurnosti ne usvoji novu rezoluciju o produžetku ukidanja sankcija, ali bi u tom slučaju Amerika uložila Veto. Ostale zemlje članice Vijeća sigurnosti nastoje da se različitim taktikama suprotstave američkim nastojanjima. Prva taktika je ta da predsjedavajući Vijeća sigurnosti u mjesecu augustu, tj indonežanski predsjednik, obavi konsultacije kako bi se pokazalo da li Washington ima kompetencije za ovakve korake, ili ne. Potom da objavi generalni stav i da kaže kako američki napori nemaju kredibilitet.
Indonežanski ambasador uživa povjerenje kod članica Vijeća sigurnosti i njegovoj procjeni svi vjeruju. Uprkos tome, očekuje se kako će Amerika insistirati na svome stavu. U tom slučaju, članice će nastojati da se suprotstave dnevnom redu sastanka na kojem Amerika namjerava da podnese izvještaj o iranskom nepoštivanju preuzetih obaveza. Imajući u vidu veliki otpor zemalja članica Vijeća sigurnosti američkom planu, ne čini se da će Amerika dobiti dovoljno glasova potrebnih za usvajanje dnevnog reda. U tom slučaju se sastanak neće ni održati i time ne može otpočeti ni tridesetodnevni period. I kad god Washington pokuša da ovo pitanje postavi na dnevni red Vijeća sigurnosti treba ponavljati ovaj proces.
Na koncu i neovisno o tome šta drugi misle, Amerika će bez sumnje ostati jednostrana u ponovnom uvođenju sankcija od strane UN-a Iranu. Ali moglo bi se kazati da niko ne prihvata tako nešto. Richard Gowan, rukovodila odjela UN-a u međunarodnoj kriznoj grupi, ovu je poziciju nazvao ‘ Vijeće sigurnosti na čudnovatoj teritoriji’. Američke tvrdnje o povratku sankcija UN-a Iranu praktično neće imati nikakvog utjecaja na Iran, naravno pod uvjetom da druge zemlje ne podrže Ameriku.
Iran će uprkos američkim transteritorijalnim sankcijama nastaviti sa međunarodnom trgovinom. Od 18. oktobra kada bi se trebale okončati sankcije, Iran može oružje kupovati od Kine, Rusije i ostalih zemalja bivšeg SSSR-a. Amerika umjesto da insistira na rezoluciji za koju se zna da je osuđena na propast, i umjesto da od svojih saveznika i ostalih članica Vijeća sigurnosti stvara neprijatelje može sasvim jednostavno postići dogovor sa prodavcima oružja vezano za sve ono što šrodaju Iranu i to bi ograničilo iransku kupovinu. Ali glavni američki cilj nije spriječavanje prodaje oružja Iranu. Cilj je da se Iranu vrate sve sankcije i da se okonča berdžam kako ga administracija Joe Bidena – ukoliko pobijedi na izborima – ne bi mogla oživjeti. Do sada su sankcije UN-a usvajane uglavnom u svrhu realizacije ciljeva američke vanjske politike prema Sjevernoj Koreji, Libiji, Libanu i dr. s obzirom na ovo, Pompeovi napori da se Iranu vrate sankcije će nanijeti ozbiljan udarac američkim nacionalnim interesima.
Američke tvrdnje o tome da pokretanje mehanizma rješavanja sporova može dovesti do okončanja berdžama ovisi o iranskoj reakciji. Rouhanijeva vlada je zaprijetila da će u slučaju pokretanja ovog mehanizma napustiti berdžam. Ako Amerika učini tako nešto iranska vlada će se naći pod velikim pritiskom u zemlji da reagira na američke korake. Ali pametnije bi bilo da Iran, poput ostalih zemalja članica Vijeća sigurnosti, kaže da UN neće posegnuti za obnavljanjem sankcija i da niko ne prihvata američko stajalište. Ovakvim postupkom Iran može još više izolirati Ameriku ali i dopustiti da nuklearni program kroz narednih nekoliko mjeseci dolaskom nove američke administracije, što bi značilo povratak Amerike u berdžam, ostane na životu.
Postoji i drugi način da se spriječi izazivanje krize u Vijeću sigurnosti, a to je da lideri zemalja članica umjesto Pompea kontaktiraju Trumpa. Tokom prošle godine Francuska i Rusija su bezuspješno pokušavale organizirati sastanak liderā pet zemalja stalnih članica Vijeća sigurnosti. Sada je Vladimir Putin, ruski predsjednik, ponovio prijedlog da pet zemalja stalnih članica kojima bi se pridružili njemačka kancelarka i predsjednik Irana održe elektronsku sjednicu na kojoj bi se iskazala podrška rezoluciji 2231 Vijeća sigurnosti. Ukoliko Pompeo sve ne opstruira možda bi se Trumpa moglo zadovoljiti da ovaj prijedlog prihvati jer bi on mogao ovo smatrati svojim postignućem i pobjedom u sferi vanjske politike a prije izbora. Premda je Trump svu svoju brigu usmjerio na nestanak berdžama, ali Putinov prijedlog zavrijeđuje da ga se razmotri.