PISjournal – Postoji talas trenutne karme koji trenutno preplavljuje Ameriku. Nazovimo to frekvencijom, tihim, upornim zujanjem tjeskobe – nečim što više podsjeća na patologiju nego na politiku. Ne neslaganje, već raspadanje.
Brojevi, kada ih poredamo, izgledaju kao dijagnostički grafikon pacijenta u sistemskoj krizi: 600.000 ljudi večeras spava na ulici; 40% odraslih udaljeno je samo jedan nepredviđeni trošak od 400 dolara od finansijskog kolapsa; inzulin je cijenjen kao luksuzna roba, a dozira se kao krijumčarena; medicinski dug metastazira u vodeći uzrok bankrota.
To nisu anomalije. To su simptomi.
Pa ipak, spektakl sam sebe nameće. Teatar moći – njegova pompa, njegova vulgarnost, njegove algoritamski pojačane apsurdnosti – zahtijeva pažnju čak i dok se osnovna struktura urušava.
Predsjednik objavljuje AI-generisanu sliku sebe kao Isusa Krista, a kultura, napola zabavljena, napola zgrožena, uredno reaguje. Ali stvarna priča nije bogohulna kič-estetika slike; već praznina koju ona popunjava. Kada upravljanje postane nekoherentno, simbolika postaje groteskna.
Proroci i profiti
Razmotrimo neobičnu religioznost koja je na djelu. Donald Trump, čovjek koji ne može navesti omiljeni biblijski stih, prodaje Biblije od 60 dolara pod nazivom „God Bless the USA“, u paketu s osnivačkim dokumentima, kao da je Sveto pismo kolekcionarski set tanjira.
Osuđeni prestupnik koji priznaje da nikada nije tražio oprost sada poziva zakonodavce da usvoje zakon o identifikaciji birača „za Isusa“. Ovo nije vjera u bilo kojem prepoznatljivom teološkom smislu. Ovo je brendiranje. Religija kao estetika, kao rekvizit i kao instrument političkog efekta.
U međuvremenu, materijalni uslovi govore suroviju istinu. Očekivani životni vijek u Americi, ta najosnovnija mjera zdravlja jednog društva, ide unazad – gotovo nezamisliv regres za razvijenu zemlju. Stope smrtnosti novorođenčadi su sramotno visoke.
Djeca koja između matematike i engleskog uvježbavaju scenarije pokolja – ta koreografija vježbi za slučaj napada postala je jednako svakodnevna kao zvuk požarnog alarma. Država zatrpana oružjem, a istovremeno ukočena pred posljedicama njegove sveprisutnosti.
Zatim tu je i zatvorski paradoks: samoproglašena „zemlja slobodnih“ zatvara veći dio vlastitog stanovništva nego bilo koja druga država na svijetu. Dva miliona ljudi nalazi se iza rešetaka, a zapanjujuće velik dio njih nije čak ni osuđen, već je u pritvoru prije suđenja jer je, u ovom sistemu, siromaštvo nerazlučivo od krivice. Sloboda se, pokazuje se, uslovljava, provjerava kroz imovinsko stanje, osigurava kaucijom i primjenjuje selektivno.
Ekonomske kontradikcije dodatno se produbljuju. Minimalna plata zamrznuta je već 15 godina, nagrižena inflacijom do gotovo potpune beznačajnosti. Nastavnici, nominalni čuvari budućnosti, rade dodatne poslove kako bi preživjeli. Veterani – nekada slavljen simbol nacionalne žrtve – spavaju ispod mostova.
I iznad svega, lebdi sjena ratova vrijednih trilione dolara, čiji su troškovi socijalizirani, posljedice privatizirane, a opravdanja odavno isparila. U takvom kontekstu, retorika nacionalne veličine sve manje zvuči kao aspiracija, a sve više kao inkantacija – očajničko ponavljanje koje treba odagnati nadolazeće dokaze propadanja. Kad predsjednik druge države naziva „loše upravljanima“, takva tvrdnja zvuči prazno. Poređenja, koja su nekad pripadala akademskim raspravama, danas djeluju gotovo kao optužba. Društva s univerzalnim zdravstvom, besplatnim obrazovanjem i niskom stopom zatvaranja – gdje bolest ne vodi u finansijski slom – sama po sebi djeluju kao tiha optužba.
Nervozni kladioničari iz Rijada
Zaboravimo na trenutak Trumpove ideje o invaziji na Grenland i preuzimanju Kanade i otputujmo u Rijad, gdje Saudijci nervozno koračaju po mramornim podovima poput zabrinutih kladioničara, šapućući u svaku sigurnu liniju koju mogu pronaći: „Obustavite gušenje Hormuškog moreuza, otvorite prolaz, vratite se za pregovarački sto prije nego što sve eksplodira.“
Jer iz njihove perspektive, Trumpovo zatvaranje Hormuškog moreuza poput zatvaranja bara u kasnim satima ne djeluje kao strategija, već kao poziv Iranu da odgovori brutalno i zapali sve preostale arterije globalne trgovine.
Sama blokada je tupo sredstvo, ono koje se koristi kada je suptilnost već napustila prostoriju. Ideja je jednostavna: stisnuti iransku ekonomiju dok ne počne da se guši. Ali Saudijci ne prihvataju tu čistu naraciju. Oni upozoravaju – tiho, hitno – da bi Teheran mogao uzvratiti gušenjem Bab el-Mandeba, tog uskog crvenomorskog grla kroz koje posljednja naftna linija kraljevstva izlazi na otvoreno more. Ako se to zatvori, pustinjski cjevovodi odjednom prestaju biti spas i postaju zamka.
To je problem pokušaja nasilnog otvaranja Hormuza. Cijela struktura počinje da škripi. Iranci su već napravili prvi potez na početku sukoba, napadajući brodove i pretvarajući prolaz u zonu visokog rizika. Trinaest miliona barela saudijske nafte dnevno – nestaje. Cijene skaču iznad 100 dolara poput nemilosrdne groznice. Tržište nije samo zadrhtalo – počelo je da se rasipa.
Zatim je došao ponedjeljak. Blokada je stupila na snagu nakon vikenda prijetnji, retorike i neuspjelih zakulisnih pregovora. Razmatrano je bombardovanje, nagovještavana diplomatija, ali Iran nije ustuknuo. I sada smo ovdje – brodovi stoje, živci su napeti, a svi se pretvaraju da je situacija i dalje pod kontrolom.
U Washingtonu sve zvuči uglađeno i sigurno. Trump traži da moreuz ostane širom otvoren. Administracija, kako tvrde, stalno je u kontaktu sa saveznicima iz Zaljeva, pokušavajući spriječiti Iran da čitavu situaciju pretvori u visokorizičnu igru iznude. Poruka je uredna, gotovo sterilna – možda i previše uredna za haos koji bi trebalo da drži pod kontrolom.
Možda je, ipak, najotkrivajući trenutak ne hvalisanje niti uvreda, već historijska amnezija. „NATO nije bio tu kada nam je trebao“, glasi prigovor.
No, sjećanje – tvrdoglavo i nezgodno – podsjeća na aktiviranje člana 5 nakon 11. septembra, jedini put kada je savez kolektivno reagovao. Vojnici iz cijelog svijeta su se rasporedili, borili i ginuli u ratu koji nije bio njihov, već vođen iz solidarnosti.
Brisanje te činjenice nije puki previd; ono ukazuje na širi obrazac selektivnog preoblikovanja stvarnosti kako bi odgovarala trenutnoj naraciji.
A tu je i dugi oproštaj.
Afganistan, dugotrajni rat, završio je ne rješenjem već povlačenjem – izvedenim na način koji je saveznike ostavio u panici, a protivnike ohrabrio.
Slika ostaje: odlazak u noći, bez koordinacije, s odgođenim posljedicama. Teško je ne vidjeti u tome metaforu šire putanje – supersila koja napušta vlastite obaveze, ostavljajući drugima da upravljaju posljedicama.
Vrijeme krize i algoritamski Mesija
Kada se sagleda u cjelini, ne radi se o jednoj krizi već o njihovom preklapanju: ekonomskoj nesigurnosti, nepovjerenju u institucije, kulturnoj fragmentaciji i stilu liderstva koji oscilira između spektakla i ogorčenosti. Psihološko stanje nacije odražava njeno ekonomsko stanje: nestabilno, anksiozno, sklono naglim prelazima između samouvjerenosti i očaja.
Pa ipak, postoji određena otpornost – ili možda inercija. Sistem opstaje, čak i dok ne funkcioniše kako treba. Tržišta osciliraju, medijski ciklus se nastavlja, a rituali demokratije traju u oslabljenom obliku. No jedno pitanje ostaje: koliko dugo se ovakve kontradikcije mogu održavati?
Na kraju, AI slika Isusa može se pokazati više simboličnom nego apsurdnom. Ne zato što otkriva nešto duboko o religiji ili čovjeku koji ju je objavio, već zato što utjelovljuje neobičnu fuziju tehnologije, ega i nestvarnosti koja definiše sadašnji trenutak.
Simulacija božanskog, generisana kodom, distribuirana radi angažmana i konzumirana kao sadržaj. Upravljanje kao spektakl, liderstvo kao performans, a stvarnost kao nešto sve podložnije pregovoru. I ispod svega toga, brojevi ostaju. Neumoljivi, ravnodušni prema spinovima. Knjiga loše karme koju nikakva retorička alhemija ne može pretvoriti u uspjeh.
