Farid Zakaria
Prije tri mjeseca, predsjednik Trump iznenada je povukao američke snage sa sjevera Sirije, koje su jednim dijelom osujetile iranske napore za dominacijom nad zemljom, izjavivši: „Odlazak na Bliski Istok jedna je od najgorih odluka donesenih u historiji naše zemlje. To je poput živog pijeska. „ Pa, upravo on je prošle sedmice izazvao dramatičnu eskalaciju američkog vojnog angažmana u regiji, naredivši napad na najvažnijeg iranskog generala i rasporedivši još hiljade trupa. Kako razumjeti ovu bliskoistočnu politiku?
Postaje još zbunjujuće. Otprilike u isto vrijeme kada je hitno povukao američke trupe iz Sirije koju je nazvao „krvavim pijeskom“, Trump je poslao 3000 dodatnih vojnika u Saudijsku Arabiju. (Na pitanje zašto, odgovorio je da Saudijci dobro plaćaju za ovo raspoređivanje.) I samo nekoliko sedmica nakon najave povlačenja iz Sirije, predomislio se i ostavio neke trupe na sjeveru, „za naftu“. Je li sada jasnije?
Nakon ubistva iranskog general Qasema Soleimanija prošle sedmice, Trump je upozorio da će se napadne li Iran „bilo kojeg Amerikanca, ili američku imovinu“, osvetiti „vrlo brzo i vrlo jako“. Pa ipak, nakon što je Iran napao dvije američke baze u Iraku, Trump u suštini nije učinio ništa, izjavivši da se Teheran “ izgleda povlači.“ Drago mi je što se Trump odlučio smiriti, ali to ne mijenja činjenicu da se ponovo predomislio.
Problem s Trumpovom vanjskom politikom nije nikakva konkretna akcija. Ubistvo Soleimanija moglo bi se opravdati kao način da se odgovori na iranske provokacije, ali ovaj potez, poput velikog dijela Trumpove vanjske politike, bio je impulzivan, nepromišljen, neplaniran i nedosljedan – i kao i obično, glavni efekat svega su haos i zbrka. Trump se nije trudio koordinirati s vladom Iraka, na čijoj je teritoriji napad izvršen. Nakon što je iračka vlada protestvovala i izrazila želju da američke trupe napuste Irak, zaprijetio je da će sankcionirati zemlju i ostati tu dok država ne plati Sjedinjenim Državama milijarde dolara za zračnu bazu.
Rezultat: Politika koja bi mogla stvoriti značajno umanjenje iranske moći mogla bi potaknuti povlačenje američkih snaga iz Iraka, što je godinama bio glavni iranski cilj u regiji.
Ovo nije izoliran slučaj. Trump je započeo svoju politiku prema Sjevernoj Koreji prijeteći „vatrom i bijesom koji svijet nikada nije vidio“ i ismijavajući lidera Kim Jong Un-a kao „Čovjeka raketu“. Ubrzo je izrazio otvorenu naklonost prema Kimu – „zaljubili smo se“ – i napravio ustupke bez presedana sastavši se s diktatorom tri puta. Trump se i dalje nadao dogovoru i, uprkos svim naznakama da Kim nije voljan, zadržao je jednostranu ljubavnu vezu, minimizirajući činjenicu o gotovo nenadmašnoj brutalnosti i teroru sjevernokorejskog režima.
Trump je upozorio da će se, ukoliko se putanja Sjeverne Koreje ne zaustavi, svijet suočiti s teškom situacijom, nagovještavajući opasnosti od regionalnog sukoba. Pa, Sjeverna Koreja nastavlja svoj put. Ustvari, Kim je nedavno obećao pokazati „novo strateško oružje“, što nije izazvalo nikakvu zabrinutost ili čak odgovor od Trumpa. Je li tada bio uspaničen ili je sada pretjerano optimističan?
Ili, uzmimo u obzir Kinu. Trump se spremao prihvatiti neliberalne trgovinske prakse Pekinga i obećao podržati zemlju u provedbi pravih reformi – poput okončanja ili barem smanjenja državnih subvencija domaćim kompanijama, povoljnog regulatornog tretmana lokalnih poduzeća i krađe intelektualnog vlasništva . Podignuo je tarife i neprestano je ponavljao da će nastaviti saradnju oko ove problematike. Potom, iznenada najavljuje sporazum iz faze jedan koji šteti svemu navedenom. Umjesto toga, dogovor se čini sličnijim trgovinskom sporazumu u kojem Peking obećava da će kupiti više američke robe. To je upravo ono što su Kinezi željeli učiniti od samog početka, a ostaje nejasno zašto su Sjedinjene Države zadale udarac tarifama – koje plaćaju američki potrošači.
Trump nema vanjske politike. On ima niz poriva – izolacionizam, jednostranost, ratobornost – od kojih su neki kontradiktorni. Svaki od njih bi mogao eksplodirati u bilo kojem momentu , obično izazvan Trumpovom bojazni da izgleda slabo ili budalasto. Često se oslobode bez ikakvih konsultacija, a zatim se njegovi takojevići postave da ga brane, podržavajući svaki predsjednički potez sa entuzijazmom u sjevernokorejskom stilu, bez obzira koliko nedosljedan bio.
Sjedinjene Države su napravile mnogo grešaka u vanjskoj politici. Ali u proteklih nekoliko desetljeća, proces donošenja odluka se temeljito promišljao , uključujući savjetovanje sa saveznicima, i pokušavajući održati dosljednost i koherentnost u svojoj politici. Ta teško stečena reputacija prosipa se s poprišta na poprište, širom svijeta.
