David Hearst
PISjournal – Poput usporene saobraćajne nesreće, američko-izraelski napadi na Iran pretvaraju se u treći Zaljevski rat.
Nakon što je potpisao sporazum o prekidu vatre kojim je jasno priznat iranski suverenitet nad Hormuškim moreuzom i koji je prisilio Izrael da zaustavi vojne operacije u Libanu, američki predsjednik Donald Trump je pužući i povlačeći se izvukao iz obje obaveze, ponovo pokrećući rat punih razmjera koji postaje sve krvaviji.
I Trump i čovjek koji je prvenstveno odgovoran za njegovo uvlačenje u ovaj rat, izraelski premijer Benjamin Netanyahu, naišli su na loš prijem kod kuće zbog sporazuma o prekidu vatre: Trump zato što ga je zaista potpisao, a Netanyahu zato što je bio izostavljen iz procesa, uz osjećaj da je izraelski saveznik i snabdjevač oružjem nametnuo prerani mir.
Nijedan lider nije mogao opravdati sporazum koji je doživljen kao velika kapitulacija. Obojica se suočavaju s predstojećim izborima i snažne pritiske prema Teheranu smatraju pitanjem vlastitog političkog opstanka.
Obojica su zarobljena u začaranom krugu propasti koji su sami stvorili. Čim se pokazalo da su njihove brojne tvrdnje da su „razbili, uništili i slomili“ Iran bile lažne, jedina opcija bila je vratiti se nazad i ponovo pokrenuti cijelu operaciju. To se više puta dogodilo u Gazi s Hamasom i u Libanu s Hezbollahom. Jedini način da se suprotstave očiglednoj stvarnosti – da svaki pokret može preživjeti ponovljena ubistva svojih lidera – bio je povratak u rat.
Iran nikada nije vidio sporazum koji su pregovarali Pakistan i Katar kao išta drugo osim prilike za Sjedinjene Države da obnove zalihe i ponovo se naoružaju. Jasno je rekao da će, ako bude ponovo napadnut, natjerati američke trupe stacionirane u regiji da plate cijenu. I to je učinio.
Gotovo 100 američkih vojnika povrijeđeno je u posljednje dvije sedmice, dok su trojica ubijena u napadima na američke baze u Iraku i Jordanu, a više helikoptera Black Hawk oštećeno je na jordanskom aerodromu. Pentagon očigledno ne može pružiti zaštitu za 50.000 vojnika raspoređenih u oko 20 baza širom Bliskog istoka.
Poluge prisile
Iran sada radi Trumpu ono što je američki predsjednik mislio da može učiniti Teheranu: prisiliti ga da se preda i odustane od svog nuklearnog programa obogaćivanja i svoje regionalne mreže saveznika. Iran koristi napade na pomorski saobraćaj i napade protiv svojih zaljevskih susjeda – čak i posrednika poput Katara – kao poluge kojima Trumpa prisiljava na slabiju poziciju za pregovaračkim stolom.
Trump i Netanyahu uživali su u svojoj taktici kombinovanja bombardovanja s razgovorima, ponavljano ciljajući same pregovaračke timove.
U junu 2025. godine Izrael je napao Iran dok su se pregovarači trebali sastati u Omanu, a SAD su se pridružile sedmicu kasnije. Nekoliko mjeseci poslije, u septembru, Izrael je bombardovao sastanak političkog rukovodstva Hamasa u Dohi, koji je bio sazvan kako bi razgovarao o američkom mirovnom prijedlogu.
Trump se ponosio održavanjem iluzije pregovora s Iranom u trenutku kada je Iran trebao biti napadnut: „Izrael je prvi napao. Taj napad je bio veoma, veoma snažan. Ja sam u velikoj mjeri upravljao time“, rekao je novinarima krajem prošle godine.
Sada se ista taktika koristi protiv njega. Iran namjerno širi bojno polje kako bi uključio Jordan, Saudijsku Arabiju i Jemen, zemlje koje su prošle relativno blaže tokom prvog mjeseca američkog rata protiv Irana.
Korpus islamske revolucionarne garde saopćio je da će daljnji napadi dovesti do toga da Iran proširi obim rata, pri čemu su njegovi saveznici Huti u Jemenu spremni potencijalno zatvoriti ulaz u Crveno more.
U skladu s tim, neprijateljstva između Hutija i Saudijske Arabije su ponovo otvorena. To će neizbježno dovesti u pitanje još jednu ključnu tačku globalnog pomorskog transporta: tjesnac Bab el-Mandeb na ulazu u Crveno more.
Polugu po polugu, Iran povećava globalne troškove Trumpovog rata. Cijene benzina u SAD-u ponovo su porasle iznad 4 dolara po galonu. Hormuški moreuz je zatvoren, a uskoro će biti zatvoreno i Crveno more ako se ovaj krug borbi nastavi.
Prekretnica
Za Trumpa ovo izgleda kao déjà vu. Prošle sedmice bio je zauzet pregledanjem dokumenata o mogućoj upotrebi američkih kopnenih snaga u operacijama u Iranu.
Vratio se u svoju sobu za krizne situacije kako bi razgovarao o mogućem zauzimanju ostrva Kharg, glavnog iranskog naftnog terminala, kao i o mogućnosti bombardovanja kompleksa tunela na planini Pickaxe Mountain i gađanja energetskih postrojenja, izvijestio je The Wall Street Journal.
Ali tokom četiri mjeseca otkako su on i Netanyahu započeli ovaj rat, tlo u domovini počelo se mijenjati pod njegovim nogama. Američko javno mnijenje okreće se protiv ovog rata – i protiv Izraela također. Da li je to važno? Da, jeste.
Upravo na tom području, a ne na ratištima jugoistočne Azije, bivši američki predsjednik Lyndon B. Johnson izgubio je Vijetnamski rat. Trebalo je sedam dugih godina i još jedan predsjednik da se konačno povuče iz Saigona, ali historičari se danas slažu da je prekretnica bila februar 1968. godine.
CBS je poslao svog najuglednijeg voditelja vijesti, Waltera Cronkitea, u Vijetnam nakon Tet ofanzive. Nakon što je Cronkite objavio smrtnu presudu američkom ratnom naporu riječima da je rat „zaglavljen u pat poziciji“, Johnson je navodno rekao: „Ako sam izgubio Cronkitea, izgubio sam srednju Ameriku.“
Da li se ista stvar dešava i sada?
Dok je Trump išao prema svojoj sobi za krizne situacije, njegov potpredsjednik J. D. Vance bio je duboko uključen u trosatni razgovor s najvećim podcasterom u zemlji – neki kažu i najvećim na svijetu – Joeom Roganom.
Bivši voditelj reality programa, borilački umjetnik i komentator Ultimate Fighting Championshipa, Rogan koji pije viski, puši marihuanu i nosi oružje, najnovija je verzija američkog mačo muškarca.
Vance je Roganu iznio tri tvrdnje koje nijedan aktuelni potpredsjednik prije njega nikada nije iznio:
• da Trump ne može bombardovanjem Irana natjerati Iran da dozvoli normalan saobraćaj kroz Hormuški moreuz,
• da Izrael aktivno pokušava potkopati i njega i njegovu ulogu pregovarača,
• i da je Epstein imao veze s Mossadom.
„Postoje neki ljudi unutar njihovog (izraelskog) sistema, za koje bez ikakve sumnje znamo da manipulišu i pokušavaju promijeniti američko javno mnijenje kako bi se rat nastavio beskonačno“, rekao je Vance Roganu.
„Ne prema nekom cilju, nego jednostavno beskonačno.“
Promjena raspoloženja
Govoreći o nemogućnosti bombardovanja Irana kako bi se otvorio Hormuški moreuz, Vance je rekao:
„Joe, mogao bi uzeti 100.000 dolara i kupiti gomilu dronova na crnom tržištu, postaviti se na ostrvo u Hormuškom moreuzu ili blizu njega i ispaljivati dronove na te brodove. Šta to znači?“
Nastavio je: „Ali ljudi koji kažu: ‘Ne možete pregovarati s Irancima’ – razlog zašto je to potpuno idiotski jeste zato što, sve dok postoji neka osoba koja je spremna ispaliti nekoliko jeftinih dronova, uvijek će postojati neki kapetani brodova koji će reći: ‘Ne, ne, ne. Mi nismo spremni ovo raditi.’“
Rogan nije Cronkite, ali je sljedeća najbolja stvar kada je riječ o pokazatelju raspoloženja srednje Amerike. Kada budući historičari budu tražili trenutak kada se srednja Amerika odljubila od ovog rata i od Izraela, Roganov intervju s Vanceom bio bi dobar kandidat.
Vance se pobrinuo da pokaže lojalnost Trumpu. Svoje kritike usmjerio je prema bivšem potpredsjedniku u prvoj Trumpovoj administraciji, Mike Penceu.
Ali možete li se sjetiti ijednog aktuelnog potpredsjednika u bilo kojoj prethodnoj administraciji koji je potkopavao rat koji vodi njegov predsjednik, u stvarnom vremenu, dok ga ovaj vodi? Ja ne mogu.
Vance razmišlja o budućnosti – svojoj budućnosti. On odgovara na brzo mijenjanje javnog raspoloženja u vlastitoj stranci, ali i u Demokratskoj stranci.
Kako izvještava Haaretz, Izrael je potrošio približno 100 miliona dolara na kampanje u inostranstvu kako bi poboljšao svoj imidž i oblikovao javno mnijenje o svojim ratovima u Gazi i Iranu. Dio tog novca otišao je na potkopavanje Vancea. Ugovor vrijedan 45 miliona dolara za lobiranje dobio je bivši menadžer Trumpove kampanje Brad Parscale.
Magazin Time objavio je da je Izrael dio tog novca koristio za plaćanje online influensera koji su napadali Vancea.
„Kada otvorim stranice časopisa Time i vidim da postoji doslovna kampanja stranog uticaja koja se finansira kako bi uništila upravo sporazum koji sam pokušavao postići, i, usput, mnogi ljudi koji su primali taj novac zapravo su me napadali na potpuno nepošten način – moj odgovor na to je: ‘Ma idite dođavola’“, rekao je Vance.
Dodao je: „Radit ću ono što moram uraditi za američki narod. Ja prvo predstavljam Amerikance.“
Parscale je negirao tvrdnje da je koristio novac za napad na sporazum s Iranom ili Trumpovu administraciju, objavivši na društvenim mrežama: „Ne postoji ni jedan jedini dokaz da sam djelovao protiv administracije.“
Rastuće neprijateljstvo
Za Izrael ovo nije bilo 100 miliona dolara dobro potrošenog novca. Rezultat je bio stalni porast neprijateljskih stavova prema toj zemlji: 60 posto Amerikanaca sada ima nepovoljno mišljenje o Izraelu, u odnosu na 42 posto 2022. godine, prema istraživanju Pew-a.
Među mladim demokratama u istom vremenskom periodu taj broj je porastao na 84 posto, sa 62 posto; a među mladim republikancima na 57 posto, sa 35 posto.
Nisu to samo mladi. Gotovo polovina demokratskih zastupnika u Predstavničkom domu glasala je prošle sedmice za obustavljanje pomoći Izraelu. Amandman na zakon o finansiranju State Departmenta, kojim bi se ukinulo 3,3 milijarde dolara pomoći, nije prošao glasanjem 314 prema 104, ali je samo glasanje proizvelo ono što je Politico opisao kao „seizmički pomak“.
Čak je i Nancy Pelosi, demokratska veteranka i bivša predsjednica Predstavničkog doma, glasala za smanjenje pomoći.
Demokratska strateginja Lis Smith rekla je za CNN da je Gaza postala test za demokratske glasače koji su se „dramatično promijenili posljednjih godina, uglavnom zbog onoga što vide kao pretjerivanje Netanyahuove vlade – a Benjamin Netanyahu je nepovratno otrovao odnos SAD-a i Izraela“.
Ipak, postoje brojna ograničenja. Proizraelska pristrasnost ugrađena je u Republikanski nacionalni komitet. Jednako tako, mnogi od istih demokrata koji su glasali za uskraćivanje pomoći Izraelu svoj napad usmjeravaju posebno na Netanyahua i njegovu desničarsku vladu.
Kako stvari sada stoje, prema izraelskim anketama, Netanyahuova koalicija zaostaje 10 mjesta za brojem potrebnim da osigura ponovni izbor. Bivši načelnik izraelske vojske Gabi Eisenkot trenutno je u najboljoj poziciji da ostvari pobjedu bez potrebe za podrškom arapskih stranaka.
Može se očekivati utrka zapadnih vlada prema Eisenkotu, ne zbog onoga što govori ili radi – jer je i on odbacio mogućnost palestinske države – nego jednostavno zato što nije Netanyahu.
Eisenkot, koji je izgubio sina i dva nećaka u Gazi, kritikovao je Netanyahua zbog nastavka rata u Gazi radi vlastitih političkih interesa. Ali svako ko očekuje da će Eisenkot brzo povući izraelske snage iz Gaze, Libana ili Sirije doživjet će iznenađenje.
Njegove ruke su natopljene palestinskom i libanskom krvlju. On je osmislio Dahiyeh doktrinu, koja poziva na nesrazmjerne napade protiv civilnog stanovništva, što je Izrael tokom godina pojačao do razmjera genocida u Gazi i južnom Libanu.
Historija nam također govori da Izrael učvršćuje teritorijalne dobitke svaki put kada se vlast prenese s jednog lidera na drugog. Bivši premijer Ariel Sharon napravio je veliku predstavu od povlačenja 8.000 izraelskih doseljenika iz Gaze 2005. godine. Bio je mnogo tiši o broju doseljenika na okupiranoj Zapadnoj obali, koji je iste godine porastao za više od 12.000.
Odgođene podjele
Ali za sada je pravac kretanja jasan – i ide protiv Izraela. Javnim mnijenjem nije jedino što se promijenilo otkako su Trump i Netanyahu prvi put napali Iran.
Promijenio se i Iran. Sada je potpuno jasno da je napad imao suprotan učinak od onoga koji se želio postići kada je riječ o protivljenju iranske javnosti Islamskoj Republici.
Kako mi je rekao ugledni američko-iranski akademik i bivši diplomata Vali Nasr:„Sve se vrti oko moreuza, ne radi se o nesporazumu ili nekoliko redova u memorandumu… Sjedinjene Države žele iskoristiti period memoranduma kako bi predahnule, pregrupisale se i oslabile poziciju Irana u Libanu, u vezi s moreuzom, a također i da Iranu zapravo ne daju ono što mu je ekonomski obećano.“
Dodao je: „Obje strane pokušavaju promijeniti ravnotežu snaga. Iranci žele da Sjedinjene Države postanu uvjerene da nemaju drugu opciju osim da prihvate iransku kontrolu nad moreuzom i odustanu od pokušaja korištenja [memoranduma o razumijevanju] kao privremene mjere za stvaranje dodatnog pritiska na Iran. A Sjedinjene Države se nadaju da će koristiti ove napade na Iran kako bi uvjerile Iran da se u osnovi povuče i prihvati ono što je na stolu.“
Nasr je rekao da se to uklapa u pristup koji je Trump imao cijelo vrijeme: „Ne želim zaista pregovarati. Želim diktirati. A ako mislite da imate polugu, ja ću je uništiti.“
Trebalo je Sjedinjenim Državama sedam godina od trenutka kada su shvatile da ne mogu pobijediti u Vijetnamu do povlačenja iz te zemlje.
Nadajmo se da Trumpu neće trebati toliko dugo da shvati da ne može pobijediti u Iranu, niti na širem Bliskom istoku.
