Patrick Gathara
PISjournal – Izjava predsjednika Sjedinjenih Američkih Država da planira protjerati sve Palestince iz Pojasa Gaze i pretvoriti je u „rivijeru Bliskog istoka“ pod američkim kontrolom, s pravom je izazvala osude iz cijelog svijeta, između ostalog i od zapadnih nacija, što je ironično, jer su podržale izraelsko genocidno bombardovanje usljed kojeg je razorena ova teritorija.
Mnogi ističu da etničko čišćenje predstavlja kršenje međunarodnog prava i da Ženevske konvencije eksplicitno zabranjuju prisilno raseljavanje civilne populacije, iz bilo kojeg razloga.
Sve je to istina, ali kao Afrikanca, privukao me nešto drugačiji aspekt Trumpove izjave: njegovo imaginarno pravo na zemlju drugog naroda. Izjave u kojima tvrdi da polaže pravo na zauzimanje Gaze ne treba posmatrati odvojeno od tvrdnji o Grenlandu i teritoriji Paname. Sve one dolaze iz istog korijena, onog koji već pola milenija hrani evropsko kolonijalno širenje.
Maštarije bijelaca o pravu na zemlje drugih naroda sežu do 1479. i Ugovora iz Alcacovasa, koji je uspostavio princip da evropska država može tvrditi da polaže pravo na teritoriju izvan Evrope. Pedeset godina kasnije, uslijedili su Ugovor iz Tordesillasa i Ugovor iz Saragosse kojima su Portugalci i Španci namjeravali podijeliti svijet između sebe. Postoji jasna poveznica između ovoga i neslavne Berlinske konferencije iz 1884. godine, četiri stoljeća kasnije, kojoj su prisustvovali SAD i sve glavne evropske sile i na kojoj je uspostavljena pravna tvrdnja Evropljana da cijelu Afriku može zauzeti ko god je u stanju to učiniti.
U Berlinu je formulisana doktrina „efikasne okupacije“ koja je u suštini zahtijevala od okupacionih sila da pokažu da mogu nametnuti svoju vlast i zaštititi slobodnu trgovinu kako bi legitimizirali svoje tvrdnje. Presedan upotrebe zaštite i razvoja kapitalizma da se opravda kolonijalna okupacija danas se odražava u Trumpovoj tvrdnji da će on obnoviti Gazu i učiniti je međunarodnim centrom, stvarajući radna mjesta i prosperitet „za sve“. U suštini, Trump nesvjesno pokušava utemeljiti svoju kolonijalnu pretenziju na Gazu na ovoj doktrini: da on može nametnuti američku vladavinu, u ovom slučaju kroz protjerivanje starosjedilaca i da će omogućiti procvat trgovine.
Ideje koje rijetko budu dobre za starosjedioce
Pošteno govoreći, Trump gradi svoju priču na idejama koje kruže već mjesecima, uglavnom iz Izraela, a koje pokušavaju opravdati kontinuiranu okupaciju uz objašnjenje da će pretvoriti Gazu u Dubai ili Singapur. U maju prošle godine, ured izraelskog premijera Benjamina Netanyahua navodno je otkrio takav plan koji bi zadržao izraelsku kontrolu nad teritorijom i opravdao je kroz provedu „Marshallovog plana“ koji bi je pretvorio u „značajnu industrijsku luka na Mediteranu“ i učinio je dijelom „velike zone slobodne trgovine“.
Kao što Afrikanci mogu potvrditi, ideje koje žrtvuju lokalni suverenitet i prava na oltaru režima međunarodne slobodne trgovine rijetko budu dobre za starosjedioce. Strukture koje su trebale omogućiti slobodnu trgovinu, utemeljene na Berlinskoj konferenciji prije 140 godina, iznjedrile su užas kakav je bila Slobodna država Kongo – istinski pakao koji je u 23 godine odnio živote 13 miliona Kongoanaca. Berlinska konferencija je također pojačala i militarizirala ono što je postalo poznato kao borba za Afriku, praćena brutalnim ratovima osvajanja, bolestima i kampanjama istrebljenja. Nakon više od jednog vijeka, Afrikanci i dalje osjećaju posljedice.
Uprkos tome, širom svijeta, uspomene na Berlinsku konferenciju i razaranje koje je donijela, izblijedile su. Godine 2017, obraćajući se Humanitarnom kongresu u Berlinu, tadašnji koordinator operacija u ICRC-u, Mamadou Sow počeo je govor riječima: „Ja sam iz Afrike. Veoma je zanimljivo biti u Berlinu na kongresu“. Publika nije shvatila šalu. On je kasnije na platformi X napisao da je tog dana „shvatio da većina obrazovanih Evropljana zna malo o svojoj kolonijalnoj historiji“. Ljudi danas mogu okriviti Afrikance za njene posljedice, baš kao što Palestince redovno okrivljavaju za posljedice izraelske okupacije i blokade. Koliko često slušamo ponavljanje neistinite rečenice da je Izrael izašao iz Pojasa Gaze 2005, nadajući se da će nova nezavisna država postati Singapur Bliskog istoka, ali Hamas ju je pretvorio u terorističku bazu?
No, pouka je jasna. Ponovna kolonizacija Gaze, bilo od strane Izraela, SAD-a ili bilo koje koalicije država, niti je održiva niti moralna. Nema alternative za lokalni palestinski suverenitet. Obaveza je afričkih država da se osvrnu na historiju Berlinske konferencije i uglas kažu: Nikada više!
