PISjournal – Zapadna hemisfera sastoji se od više suverenih država koje su članice Ujedinjenih nacija.
Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Kolumbija, Kostarika, Kuba, Dominikanska Republika, Ekvador, El Salvador, Gvatemala, Haiti, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Urugvaj i Venecuela ili su potpisnice Deklaracije Ujedinjenih nacija iz 1942. godine ili su bile među originalnim državama koje su potpisale Povelju UN-a 1945. godine.
Povelja Ujedinjenih nacija zasniva se na principu suverene jednakosti država i nemiješanja u njihove unutrašnje poslove, te mora predstavljati osnovu odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Latinske Amerike.
Međutim, SAD su se u svom dokumentu Nacionalne sigurnosne strategije za 2025. godinu pozvale na Monroeovu doktrinu kako bi potvrdile i legitimisale svoju historijsku hegemoniju nad Amerikama.
Dodatno je uveden i tzv. „Trumpov korolarij“ kako bi se Monroeova doktrina prožela Trumpovim političkim razmišljanjem (na sličan način kao što je „Misao Xi Jinpinga“ ugrađena u Ustav Komunističke partije Kine). Ovim oživljenim imperijalnim razmišljanjem, SAD faktički odbacuju Povelju UN-a.
Izjavom: „Ovo je Zapadna hemisfera. Ovdje mi živimo – i nećemo dozvoliti da Zapadna hemisfera postane baza operacija za neprijatelje, konkurente i rivale Sjedinjenih Država“, američki državni sekretar Marco Rubio iznosi izuzetno spornu tezu.
Rusija ima paralelne strateške zabrinutosti zbog neumoljivog širenja NATO-a prema njenim granicama i zbog toga što se Evropa koristi kao američka baza operacija – zabrinutosti koje su SAD u potpunosti ignorisale. Po istoj logici, i Kina bi mogla osporiti pretvaranje zapadnog Pacifika u američku bazu operacija. Da li bi SAD bile spremne prihvatiti takvu logiku?
Kada Rubio dodaje da su „američki protivnici širom svijeta eksploatisali i izvlačili resurse iz Afrike i drugih zemalja“, te tvrdi da se to pod Trumpom neće dogoditi u Zapadnoj hemisferi, on iznosi još jednu krajnje diskutabilnu tvrdnju.
Sjedinjene Države danas same ciljaju na afričke kritične sirovine i ubrzano razvijaju političke i investicione strategije za njihovu eksploataciju. Riječ je o direktnoj konkurenciji s Kinom, do te mjere da su SAD, prema najnovijim godišnjim podacima, čak prestigle Kinu kao najveći strani direktni investitor u Africi.
SAD su potpisale sporazume s Demokratskom Republikom Kongo (DRK) i Zambijom o uspostavi lanca snabdijevanja za baterije električnih vozila, čime su jasno naglasile interes za bakar, litij i kobalt iz ove dvije zemlje. Također, SAD grade željeznički koridor Lobito, koji će transportovati minerale iz Konga, Zambije i Angole.
Politička inicijativa Donalda Trumpa da posreduje u prekidu vatre između DRK-a i Ruande bila je dio ove ekonomske strategije. Američki analitički centri (think-tankovi) proizveli su niz studija koje se fokusiraju na masovnu američku eksploataciju afričkih kritičnih mineralnih resursa.
Trump je objavio da će SAD „upravljati Venecuelom“. On očekuje da vlada Delcy Rodriguez, nove predsjednice, postupi prema njegovim zahtjevima, a u suprotnom će zadržati na snazi naftni embargo i lišiti Venecuelu prihoda.
Kako bi nametnula ove ilegalne sankcije, američka mornarica započela je presretanje brodova koji krše embargo, uključujući i jedan tanker pod ruskom zastavom na otvorenom Atlantiku, čime su dodatno zaoštreni odnosi s Moskvom.
Rubio je već doveo u pitanje zašto Venecuela uopće trguje naftom s Rusijom, Kinom i Iranom. Logika ove pozicije jeste da Venecuela smije trgovati naftom isključivo sa SAD-om. Nova narativna linija Washingtona jeste da resursi Zapadne hemisfere pripadaju Sjedinjenim Američkim Državama.
Prema Trumpovim planovima, sva venecuelanska nafta bi se isporučivala SAD-u na plasman, dok bi on odlučivao o korištenju prihoda, uključujući i njihovu upotrebu unutar same Venecuele. Venecuela bi tim novcem mogla kupovati isključivo američke proizvode. Ništa od ovoga nema bilo kakav pravni temelj.
Trump je čak izjavio da je prije i nakon invazije na Venecuelu bio u kontaktu s američkim naftnim kompanijama. On želi da one investiraju u zapuštenu naftnu infrastrukturu zemlje, s ciljem uspostavljanja kontrole nad najvećim poznatim svjetskim rezervama nafte, kako bi SAD postale dominantni igrač na globalnom energetskom tržištu.
Međutim, razvoj venecuelanske naftne infrastrukture zahtijeva milijarde dolara ulaganja. Za američke naftne kompanije, ovako dugoročne investicije moraju se zasnivati na uvjerenju da će političko okruženje u Venecueli ostati „prijateljsko“ u godinama koje dolaze. Neokolonijalni i imperijalni pristup SAD-a takvu stabilnost ne garantuje.
Ohrabren „uspjehom“ u Venecueli, Trump je započeo s prijetnjama kolumbijskom predsjedniku, kojeg je nazvao „bolesnikom“ i optužio za trgovinu drogom prema SAD-u – istu optužbu koja je ranije iznesena protiv Madura. Trump prijeti i Meksiku, poručujući da „moraju dovesti stvari u red“.
Rubio smatra da su američke akcije protiv Madura zakonite jer je on optužen pred američkim sudom za trgovinu drogom. Takav stav nije održiv u međunarodnom pravu, jer zanemaruje suvereni imunitet aktuelnog šefa države.
Primjena američkog domaćeg prava na drugu državu također predstavlja kršenje međunarodnog prava. No SAD su u tome povratnik, s obzirom na to da su 3. januara 1990. godine oteli panamskog lidera Manuela Noriegu – istog datuma kada je Maduro otet 2026. godine.
Za međunarodnu zajednicu posebno zabrinjava činjenica da SAD sve otvorenije odbacuju multilateralizam i ograničenja međunarodnog prava. Trumpov zamjenik šefa kabineta Stephen Miller otvoreno je izjavio da su za SAD bitni isključivo snaga i moć, a ne međunarodno pravo ili norme.
On tvrdi: „Živimo u svijetu u kojem možete govoriti koliko hoćete o međunarodnim uljudnostima i svemu ostalom… ali mi živimo u stvarnom svijetu… svijetu kojim upravljaju snaga, sila i moć.“ Ovakvo destruktivno razmišljanje pripada prednuklearnom dobu.
SAD su sada objavile da se povlače iz 66 međunarodnih organizacija, od kojih su mnoge povezane s UN-om. Na meti su se našle važne institucije u oblasti klimatskih promjena, energetike i trgovine, uključujući UNFCCC, IPCC, Zeleni klimatski fond, ECOSOC, UNCTAD i Međunarodni solarni savez, čije je osnivanje predvodila Indija zajedno s Francuskom.
Američki argument je da su ove institucije suvišne, loše vođene, rasipničke, zarobljene interesima aktera koji djeluju protiv interesa SAD-a, ili da predstavljaju prijetnju suverenitetu, slobodama i općem prosperitetu zemlje.
Ovo predstavlja djelimično povlačenje iz multilateralnog sistema UN-a, što bi paradoksalno moglo dovesti do slabljenja američkog globalnog liderstva, jer će se svijet naučiti funkcionisati bez SAD-a. SAD su ranije napustile UNESCO, WHO, UNHRC, Pariški klimatski sporazum i druge institucije, ali su one opstale.
Indija je izrazila „duboku zabrinutost“ zbog dešavanja u Venecueli, bez direktne kritike SAD-a, imajući u vidu vlastiti stav da ne kritikuje Rusiju zbog njene „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini. Rusija mora procijeniti šta američki avanturizam u Venecueli, koji pogađa ruske interese u toj zemlji, znači za sporazume koje su dvije strane pokušale postići u vezi s rješavanjem ukrajinskog konflikta.
Ključno pitanje ostaje: u kojoj mjeri se Trumpovoj administraciji može vjerovati? Izvještaji da je Trump dao zeleno svjetlo senatoru Lindseyju Grahamu za zakon o sankcijama protiv Rusije predstavljaju problem ne samo za Rusiju, već i za Indiju i Brazil.
Evropa se, kao lojalni američki saveznik, dovela u neodrživu poziciju spalivši sve mostove s Rusijom, a sada prijetnja teritorijalnoj sigurnosti Evrope dolazi upravo iz SAD-a.Evropski narativ o „ruskoj prijetnji“ dodatno je urušen Trumpovim postupcima u Venecueli i prijetnjama da će SAD preuzeti Grenland zbog „nacionalne sigurnosti“, silom ako bude potrebno. To potencijalno dovodi u pitanje i budućnost NATO-a i Evropske unije.
U međuvremenu, Iran je zahvaćen masovnim protestima zbog pogoršanih ekonomskih uslova. Promjena režima u Iranu već dugo je na američko-izraelskoj agendi. Trump je upozorio da su SAD „zaključane i spremne“ da intervenišu ukoliko iranska vlada pokuša suzbiti „mirne“ demonstrante.
Trump je već prešao crvenu liniju bombardovanjem iranskih nuklearnih postrojenja. Nova vojna akcija stoga se ne može u potpunosti isključiti. On je javno izjavio da SAD znaju lokaciju iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija i da on može biti eliminisan kada se za to ukaže potreba. Nakon udara na kineske i ruske interese u Venecueli, nije nezamislivo da Trump pokuša slično i u Iranu, iako su rizici takvog poteza znatno veći.
Trump planira povećati američki odbrambeni budžet na 1,5 biliona dolara do 2027. godine. Ako njegova vanjska politika ne bude zasnovana na poštivanju međunarodnog prava, već isključivo na odnosima moći, tada u tom neistraženom i opasnom prostoru najgori scenariji postaju sasvim mogući.
