Saaed al Haj
Turska ide ka poboljšanju odnosa s Izraelom- Tokom posljednjih nekoliko godina, iz Ankare i Tel Aviva dolaze znakovi da bi se odnosi dvije države mogli poboljšati, bez nekih konkretnih rezultata koji bi se iskristalizirali, i to iz više razloga. Međutim, ono što dolazi u posljednje vrijeme, konkretno iz Turske, ukazuje da je navedeno postalo samo pitanje vremena, a čini se da je i Izrael ovog puta zainteresiraniji da odgovori na to.
Diplomatski odnosi između Turske i Izraela zamrznuti su 2010. godine nakon izraelskog napada na humanitarni brod Mavi Marmara koji je išao prema opkoljenom Pojasu Gaze. Iako su dvije strane normalizirale odnose 2016. godine, oni se nikada nisu vratili u prvobitno stanje.
Nakon upotrebe sile protiv demonstranata koji su učestvovali u marševima za povratak u Gazu te premještanja američke ambasade u Jerusalem 2018. godine, Turska je povukla svog ambasadora iz Tel Aviva i proglasila izraelskog ambasadora personom non grata na svojoj teritoriji. Od tada su u medije curjele vijesti o sastancima između dvije zemlje ili mogućem unapređenju odnosa između njih, s tim da se to nije sprovelo u stvarnosti.
Pokazatelji
Ankara je imenovala kulturnog atašea u svojoj ambasadi u Tel Avivu 9. jula ove godine, prvi put nakon 11 godina, odnosno od incidenta sa brodom Mavi Marmara. To znači da kultura i turizam mogu biti vrata kroz koja će bilateralni odnosi ući u novu fazu.
Dvanaestog jula, samo tri dana od imenovanja atašea za kulturu, turski predsjednik je nazvao novoizabranog izraelskog kolegu Isaaca Herzoga kako bi mu čestitao. Razgovarali su o bilateralnim i regionalnim pitanjima, naglašavajući da njihove zemlje imaju “veliki potencijal za saradnju na raznim poljima”, kako je navedeno u tweetu na nalogu turskog predsjednika. U drugom tweetu je naglasio kako je “nastavak komunikacije i dijaloga s Izraelom, uprkos svim razlikama u mišljenjima, od velike važnosti”.
Herzog je sa svoje strane potvrdio, kao i Erdogan, da su odnosi dvije zemlje “od izuzetnog značaja za sigurnost i stabilnost regije Bliskog Istoka”, i da su se njih dvojica složili da “nastave dijalog u cilju poboljšanja odnosa” između dvije zemlje.
Uzimajući u obzir formulacije koje su koristile obje strane, zatim da je telefonski razgovor trajao 40 minuta, kako je navedeno u medijima, i da je to prvi telefonski razgovor takve vrste u posljednjih nekoliko godina, može se reći kako je ovo jasan pokazatelj da bi uskoro moglo doći do unapređivanja odnosa između dvije strane. U najmanju ruku, to je pokazatelj jasne turske želje da se ide u ovom smjeru.
Omer Celik, glasnogovornik vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) u Turskoj, rekao je da je razgovor dvojice predsjednika rezultirao “okvirom prema kojem treba postići napredak i preduzeti korake” između dvije strane vezano za dijalog o spornim pitanjima. Rekao je da Turska i Izrael imaju mnoga pitanja o kojima trebaju razgovarati vezano za saradnju, kao što su trgovina i turizam, ističući da će od sada biti “više konkretnih koraka” s Tel Avivom.
Još jedan od pokazatelja je i učešće izraelskog predsjednika na sajmu turske kafe, koji je organizirao novi ataše za kulturu u Zapadnom Jerusalemu. Tom prilikom je izjavio: “Ako se okupimo za jednim stolom uz kafu, možemo našu regiju premjestiti u bolju budućnost kroz kulturnu i saradnju na raznim poljima.”
Motivi
U decembru 2020. godine proširile su se vijesti da je Turska imenovala svog ambasadora u Tel Avivu u sklopu kampanje diplomatskih imenovanja. U nekim izvještajima je spomenuto čak i ime ambasadora koji je izabran. Do toga tada nije došlo, ali se razumjelo kao nešto što je u principu prihvatljivo za Ankaru, a da su možda ostali neki tehnički detalji koji se trebaju riješiti između dvije strane.
Istražujući razloge i motive koji su doveli do ovakve promjene na turskoj strani, čini se da je novi američki predsjednik Joe Biden zajednički nazivnik za niz regionalnih dešavanja koja uključuju Tursku i druge države. To se, između ostalog, odnosi na poboljšanje tursko-evropskih odnosa, te nastojanje Ankare da otvori novu stranicu u odnosima s nizom saveznika Washingtona, uključujući Egipat, Saudijsku Arabiju i, u nešto manjoj mjeri, Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE). Okupatorska država Izrael nije izuzetak u tome, jer se čini da u Ankari postoji uvjerenje da razvijanje odnosa s potonjom može ublažiti napetost s Bijelom kućom, što je trenutno prioritet za Tursku.
Također, pitanje istočnog Mediterana postalo je jasan prioritet turske vanjske politike u posljednje vrijeme. Ovdje dolaze do izražaja dvije važne stvari vezano za Tel Aviv iz perspektive Ankare. Kao prvo, mogućnost demarkacije pomorskih granica s tom stranom, što će ojačati poziciju Turske u suprotstavljanju Grčkoj. Turska još uvijek nema partnere po tom pitanju, izuzev sporazuma s libijskom Vladom nacionalnog jedinstva iz 2019. godine, a treba uzeti u obzir i usporeni tempo razvoja odnosa s Egiptom (a time i mogućnosti demarkacije pomorskih granica s tom državom).
Druga bitna stvar je razbijanje ose usmjerene protiv Turske u istočnom Mediteranu koju predvodi Grčka. Okupatorska država Izrael je temeljni stup ove ose i ima utjecaj na neke druge članove koje je čine.
Također, postoji i jasan fokus na aspekte povezane s kulturom, turizmom i trgovinom, jer oni ne predstavljaju sporna pitanja između dvije države, već je to nešto od čega obje strane imaju koristi. S druge strane, ta su pitanja značajna u kontekstu pada turskih ekonomskih pokazatelja u posljednje vrijeme, posebno u svjetlu pandemije korona virusa.
Nova izraelska vlada je okončala, barem privremeno, problem koji je predstavljao Netanyahu i njegova vladavina, što olakšava stvari i pomaže u smirivanju napetih odnosa. Turska je, po svemu sudeći, u tome vidjela priliku, jer smatra da je Netanyahu odgovoran za prethodno pogoršanje odnosa. Prema tome, postoji mogućnost za otvaranje nove stranice s novom vladom, posebno što se u zvaničnom turskom diskursu naglašavalo da problem postoji s izraelskom vladom i njenom politikom.
Cijene
Uzimajući u obzir sve navedeno, čini se da je u Ankari donesena odluka o nužnosti razvoja odnosa s okupatorskom državom Izraelom. Možda je najznačajniji pokazatelj toga spomenuti Erdoganov telefonski razgovor, koji prevazilazi zvanične diplomatske dimenzije razgovora o “regionalnim pitanjima od zajedničkog interesa” i drugim stvarima. Tu je i odgovor druge strane koji je došao kroz izjave Herzoga do ovog momenta.
Još uvijek nije jasno kojom brzinom bi se mogli razvijati odnosi između dvije države. Pored toga, nije sigurno da li je Tel Aviv zainteresiran za ubrzanje ovog puta i koliko je uopće spreman za njega. Pogotovo ako se uzme u obzir da je Celik rekao, odgovarajući na pitanje o međusobnom imenovanju ambasadora, da “izraelska strana još nije spremna.”
U svakom slučaju, ako krenemo od toga da je odluka donesena, a da su ostalo samo detalji koji se odnose na vrijeme, formu i instrumente, doći će do određenog napretka u ovom ili onom smjeru u bliskoj budućnosti u odnosima između dvije strane, što nameće pitanje o cijeni koja će za to biti plaćena.
Prije svega, Tursku ovakav potez vjerovatno neće koštati ništa na unutrašnjoj sceni, iako ne postoji politički pritisak niti zahtjevi građana da se ide u pravcu razvijanja ovih odnosa. Pojedine ankete pokazuju da turska javnost nije oduševljena ovim korakom, što je podjednako stav pristalica vladajuće stranke i opozicije. Primjetno je da turska javnost slijedi političke odluke u sličnim pitanjima više nego što ih oblikuje, posebno kada su u pitanju odluke koje se predstavljaju u kontekstu nacionalne sigurnosti, podrške ekonomiji itd.
Na vanjskom planu, postoji cijena koju će Ankara platiti, a tiče se njenog imidža i kredibiliteta u regiji, posebno u očima palestinskog naroda. Tri su glavna razloga za to: prvo, Turska je uvijek predstavljala sebe kao jakog, a ponekad i jedinog, branitelja palestinskih prava pred politikom okupacije, što se ne uklapa sa željom za razvoj odnosa s Izraelom. Drugo, Turska je oštro kritizirala sporazume o normalizaciji odnosa između izraelske tvorevine i niza arapskih zemalja. Treći razlog je odabir vremena za ovakav potez, odnosno nakon bitke Mač Jerusalema i zločina koje su okupatori tokom nje počinili, kada su turska javnost i zvanični krugovi zauzeli snažne stavove i oštar diskurs.
Možda je logično pitati za cijenu koju bi okupatori mogli tražiti za unapređenje odnosa, pogotovo što Ankara pokazuje veću spremnost i želju da pristupi tome od druge strane koja je suzdržanija i promišljenija. Uz to se veže još jedno pitanje, a tiče se turskog odnosa s Palestincima, posebno s frakcijama otpora, odnosno u kojoj mjeri očekivano približavanje Ankare i Tel Aviva može utjecati na njih, pogotovo što se među uvjetima Tel Aviva u pogledu zbližavanja nalaze stvari koje se, naprimjer, tiču pokreta Hamas.
U konačnici, očekuje se da će se prvi koraci odnositi na razvoj turizma, trgovinskih i kulturnih odnosa, na čemu će dvije strane moći graditi naredne korake. Međutim, nije sigurno da će odnosi između dvije države krenuti u pozitivnom smjeru, a kamoli da će se vratiti na ranije savezništvo, jer su vrlo male vjerovatnoće za to. Treba uzeti u obzir i konstantnu politiku koju Izrael provodi prema Palestincima, naročito u Jerusalemu i Gazi, jer se očekuje da će Turska otvoreno iznijeti svoje stavove o tome.
Međutim, ako dođe do povratka na politički put između Palestinaca i Izraelaca pod bilo kojim nazivom, to bi moglo pomoći da se ubrza proces unapređenja tih odnosa, na što je ukazao i predsjednik Erdogan u svojim tweetovima. Mogućnost za to povećava i posjeta palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa Turskoj u istom periodu kada je obavljen spomenuti telefonski razgovor. Sve su to pokazatelji početka nove faze koja je, po svemu sudeći, neizbježna.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Pisjournala
