PISjournal – Ako pretpostavimo da je Trumpova posjeta Turskoj uključivala niz vojnih pogodnosti, poput prodaje borbenih aviona F-35 i zahtjeva da Ankara pojača pritisak na Hezbollah i Osovinu otpora predvođenu Iranom, ovu posjetu ne bismo trebali posmatrati samo kroz prizmu bilateralnih odnosa SAD-a i Turske. Umjesto toga, treba je sagledati kao dio šireg zaokreta Washingtona – prelaska sa strategije „direktne konfrontacije“ na strategiju „inženjeringa regionalne ravnoteže“.
Posljednji rat protiv Irana pokazao je, suprotno ranijim procjenama, da se Osovina otpora nije urušila, već da je zadržala svoju komandnu strukturu, logističke mreže i sposobnost obnove. Za Washington je zaključak bio jasan: sama vojna nadmoć nije dovoljna da promijeni geopolitičku ravnotežu. Zbog toga nova američka strategija nastoji razbiti političke, sigurnosne i geografske veze koje drže na okupu blok Otpora.
U toj računici Turska nije samo još jedna članica NATO-a. Ona predstavlja ključnu sponu između tri strateški važna područja: istočnog Mediterana, Kavkaza i Levanta. Promjena strateškog položaja Ankare odražava se na Siriju, Liban, Irak, Kavkaz, kao i na energetske i transportne pravce. Zato se obećanja poput isporuke aviona F-35 ne mogu posmatrati kao običan posao prodaje oružja. Ona predstavljaju cijenu ponovnog uključivanja Turske u sigurnosnu arhitekturu kakvu priželjkuju Sjedinjene Države.
Strateški gledano, Sjedinjene Države razmatraju promjenu pristupa u vršenju pritiska. Tokom protekle dvije decenije pritisak na Iran uglavnom je bio direktan – kroz ekonomske sankcije, atentate, ograničene vojne napade i vojno prisustvo oko iranskih granica. Međutim, Washington je sada došao do zaključka da je efikasnije preoblikovati iransko regionalno okruženje na način koji će prisiliti Teheran da veliki dio svojih resursa troši na očuvanje strateške dubine i upravljanje istovremenim krizama.
U toj strategiji Turska bi imala ulogu koja nadilazi partnerstvo u oblasti sigurnosti. Mogla bi uticati na libansku vladu, promijeniti odnos snaga na sjeveru Sirije, posredno uticati na razvoj događaja u Iraku, vršiti geopolitički pritisak na Južnom Kavkazu te unaprijediti alternativne energetske i transportne koridore.
Drugim riječima, Washington pokušava preurediti periferiju Osovine otpora umjesto da direktno napadne njen centar gravitacije. Međutim, ova strategija nije samo sigurnosna – ona je u svojoj srži ekonomska i geoekonomska. Ako SAD uz pomoć Turske uspiju aktivirati nove energetske i transportne koridore, dok istovremeno naruše tradicionalne pravce koji povezuju Iran sa Mediteranom, dugoročno bi mogli umanjiti dio geopolitičke prednosti Irana, a da pritom ne vode veliki rat. Iz tog ugla pitanja poput Kavkaza, transportnih koridora i sjeverne Sirije više nisu odvojene teme, već dijelovi jedinstvene geopolitičke slagalice.
Ipak, najveća nepoznanica u ovoj strategiji ostaje sama Turska. Za razliku od većine američkih saveznika, Ankara ne želi igrati podređenu ulogu, već nastoji biti samostalna regionalna sila. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan dobro zna da strateška vrijednost Turske upravo proizlazi iz njene pozicije posrednika i balansirajuće sile. Kada bi se Ankara u potpunosti uklopila u američki plan, izgubila bi značajan dio svog uticaja u odnosima s Rusijom, Iranom, Kinom, arapskim državama, ali i akterima koji podržavaju Osovinu otpora.
Zbog toga je najizgledniji scenario da će Turska nastaviti taktičku saradnju sa Sjedinjenim Državama, bez sklapanja čvrstog strateškog saveza. Sarađivat će s Washingtonom u pojedinim pitanjima, ali će izbjegavati otvorenu konfrontaciju s Iranom ili Osovinom otpora. To je isti model koji Ankara posljednjih godina primjenjuje i u odnosima s Rusijom.
Međutim, manje se govori o tome da se danas ne oblikuje samo koalicija protiv Osovine otpora, već i nova borba za regionalni poredak nakon ratova. Washington smatra da će, ako regionalni akteri preuzmu veći dio odgovornosti za upravljanje krizama, troškovi direktnog američkog vojnog prisustva biti manji, dok će sigurnost Izraela biti očuvana uz znatno manje oslanjanje na američko vojno raspoređivanje.
Posmatrano iz te perspektive, susret Trumpa i Erdoğana nije prvenstveno pitanje nekoliko borbenih aviona niti samo Hezbollaha. Suština je pokušaj Washingtona da izgradi geopolitički pojas obuzdavanja koji bi se protezao od Mediterana do Kavkaza. U toj arhitekturi Tel Aviv bi osiguravao vojno odvraćanje, Turska bi upravljala geopolitičkim i transportnim čvorištima, pojedine arapske države pružale bi finansijsku i političku podršku, dok bi Sjedinjene Države koordinisale cijelim sistemom i djelovale kao njegov sigurnosni garant.
Ako je ova procjena tačna, Zapadna Azija ulazi u novu fazu. Glavno nadmetanje više se ne vodi oko kontrole teritorije, već oko kontrole transportnih koridora, mreža uticaja, posredničkih država i komunikacijskih pravaca koji povezuju region.
U takvim okolnostima svaki vojni sporazum, svaki ugovor o prodaji naoružanja i svaka diplomatska posjeta ili sastanak predstavljaju dio šireg projekta preoblikovanja regionalnog odnosa snaga – projekta čiji će uspjeh ili neuspjeh odrediti budući sigurnosni poredak Zapadne Azije u godinama koje dolaze.
Ekskluzivno PISjournal
