Muhittin Ataman

PISjournalKao rezultat promjene regionalne i globalne dinamike, karte su ponovo promiješane na Bliskom istoku. Promjena i proces koji se desio uglavnom se opisuje kao normalizacija jer su regionalne države odustale od ozbiljne tenzije uzrokovane arapskim pobunama i revolucijama i započele procese saradnje. Nakon nestanka ili promjene izvora ovih tenzija i prijetnji, države regiona su od početka 2021. godine počele da preispituju prioritete za unapređenje svojih regionalnih i bilateralnih odnosa.

Postoje najmanje tri dimenzije procesa normalizacije na Bliskom istoku: normalizacija između arapskih država, između nearapskih i arapskih država i između nearapskih država. Najznačajnija dimenzija je međuarapska normalizacija. Najveće tenzije i sukobi izbili su između Katara i tri zaljevske države, odnosno Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), Saudijske Arabije i Bahreina.

Prva kriza nastala je 2014. godine kao rezultat različitih reakcija na arapske pobune. Međutim, prava kriza je izbila 2017. godine kada su tri zaljevske države izvršile blokadu Katara i pokušale srušiti katarsku vladu. Proces normalizacije započeo je početkom 2021. godine kada je Katar pozvan na summit Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) u Saudijskoj Arabiji. Druge arapske zemlje, poput Egipta, također su se pridružile trima zaljevskim zemljama i normalizirale svoje odnose s Dohom.

Druga i treća dimenzija normalizacije su u odnosima između nearapskih zemalja – Turske, Izraela i Irana – i njihovim odnosima sa arapskim državama. Prvo, Izrael je pokrenuo proces normalizacije sa određenim arapskim zemljama. Neke arapske zemlje kao što su UAE i Maroko su zvanično priznale Izrael. Turska je slijedila taj kurs i pokrenula vlastiti proces normalizacije sa arapskim državama. Najkonkretniji korak učinjen je sa UAE, najžešćom opozicijom Turskoj. Turska je nastavila sa komplementarnim procesima normalizacije sa Saudijskom Arabijom i Egiptom.

Postoji nekoliko faktora koji zahtijevaju tursko-saudijsku normalizaciju:

  1. Povećana važnost Turske u regionu prisiljava sve zemlje regiona da Tursku uzmu u obzir u svojoj regionalnoj politici. Nijedna država ne može ostati ravnodušna prema regionalnoj perspektivi Turske. S obzirom na politički diskurs Turske, uspjeh u odbrambenoj industriji i uspješne intervencije u regionalnim krizama zahtijevale su poboljšanje odnosa s Turskom. Cijena ignoriranja ili suprotstavljanja tvrdoj moći Turske i praćenja antiturske politike dramatično je porasla.

2. Slično Turskoj, Saudijska Arabija je restrukturirala svoju vanjskopolitičku orijentaciju. Takođe je počela da zauzima uravnotežen stav između regionalnih i globalnih sila i shodno tome promijenila svoju spoljnu politiku. I Turska i Saudijska Arabija više ne vjeruju svojim zapadnim saveznicima. Obje zemlje pokušavaju pronaći alternativne puteve za održavanje svoje nezavisnosti.Za Rijad, Turska se može smatrati alternativnim izvorom sistema naoružanja i municije.

3. Neizvjesnost u američkoj politici prema Bliskom istoku natjerala je sve bliskoistočne zemlje, uključujući Tursku i Saudijsku Arabiju, da pronađu različite alternative. Zapadne zemlje, odnosno SAD, nisu uspjele zaštititi svoje saveznike u Afganistanu i Ukrajini. Stoga zemlje regiona moraju ulagati u unapređenje svojih odnosa sa drugim globalnim silama i zemljama regiona.

4. Administracija američkog predsjednika Joea Bidena uporno je željela finalizirati nuklearne pregovore i normalizirati odnose Washingtona s Iranom. To je izazvalo ozbiljne zabrinutosti druge zemlje u regionu, kao što su zaljevske države i Izrael. S jedne strane, Iran se smatra najvećom regionalnom prijetnjom sigurnosti Izraela. S druge strane, Iran predstavlja najneposredniju prijetnju mnogim arapskim zemljama, uključujući Saudijsku Arabiju. Osim što predstavljaju dvije ekstremne vjerske i političke perspektive, Iran i Saudijska Arabija sukobljavaju se u mnogim regionalnim krizama. Ni Izrael ni Saudijska Arabija ne žele normalizaciju kada je u pitanju Iran i ukidanje sankcija Iranu.

5. Glavni izvori prijetnji i moć promjene izgubili su svoju djelotvornost u regionalnoj politici; stoga je nestao jedan od glavnih razloga tursko-zaljevskih tenzija. Nema razloga za drugačijom Turskom u regionu.

6. Turska i Saudijska Arabija su dvije komplementarne ekonomije, posebno s obzirom da je jedna specijalizovana za energetski sektor, a druga za odbrambenu industriju i proizvodnju hrane. Turska zavisi od energetskih resursa, a Saudijska Arabija zavisi od proizvoda odbrambene industrije i uvoza hrane. Bilateralni ekonomski odnosi mogu se razvijati na principu obostrane koristi.Dalje, finansijski bogate zemlje Zaljeva moći će investirati na turskom tržištu, jednoj od najatraktivnijih destinacija za „vruć novac“- kratkoročni kapital kojem su kretanja između država izrazito kolebljiva.

Promijenjeni regionalni uslovi i globalna dinamika zahtijevaju i od Turske i od Saudijske Arabije da promijene svoje regionalne pozicije. Međutim, čini se da normalizacija između Ankare i Rijada nije holistički proces. Za sada, obje zemlje će nastojati da obezbjede neophodnu osnovu za maksimiziranje svojih nacionalnih interesa. Drugim riječima, nisu svi problemi između dvije zemlje riješeni. Trebat će vremena da se njihovi odnosi prilagode. U ovom trenutku, od svake zemlje se očekuje da se uzdrži od podrške i mobilizacije protivničkih aktera jedni protiv drugih. Nakon otvaranja nove stranice u bilateralnim odnosima, Ankara očekuje da Rijad prestane da podržava terorističku organizaciju PKK, sirijsko krilo PKK YPG i Grčku. Sve u svemu, dvije zemlje moraju popraviti bilateralne sigurnosne mjere i osnažiti svoju pozitivnu agendu kako bi nadoknadile izgubljene godine.

Izvor

Prethodni članakIzraelska pomoć Ukrajini i odnosi sa Moskvom
Naredni članakIzrael-država aparthejda i gaženja ljudskih prava

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime