Donya Abu Sitta
PISjournal – Moj san iz djetinjstva bio je studirati medicinu. Želio sam biti doktor i pomagati ljudima. Nikada nisam zamišljao da ću studirati medicinu ne na univerzitetu, već u bolnici; ne iz udžbenika, već iz čistog iskustva.
Nakon što sam prošle godine završio dodiplomski studij engleskog jezika, odlučio sam se upisati na medicinski fakultet Univerziteta al-Azhar. Studije sam započeo krajem juna. S obzirom na to da su svi univerziteti u Gazi uništeni, mi, studenti medicine, prisiljeni smo gledati predavanja na mobilnim telefonima i čitati medicinske knjige pod svjetlom baterijskih lampi naših mobilnih telefona.
Dio naše obuke je i slušanje predavanja od starijih studenata medicine, koje je genocidni rat prerano prisilio na praksu.
Moje prvo takvo predavanje održao je student medicine pete godine po imenu dr. Khaled u bolnici mučenika Al-Aqsa u Deir el-Balahu.
Al-Aksa nimalo ne liči na normalnu bolnicu. Nema prostranih bijelih soba niti privatnosti za pacijente. Hodnik je soba, pacijenti leže na krevetima ili podu, a njihovi jauci odjekuju cijelom zgradom.
Zbog prenatrpanosti, predavanja moramo održavati u kamp-prikolici u dvorištu bolnice.
„Naučit ću vas onome što sam naučio, ne na predavanjima“, započeo je dr. Khaled, „već iz dana kada je medicina bila (nešto) što ste morali izmisliti.“
Počeo je s osnovama: provjeriti disanje, otvoriti disajne puteve i izvesti kardiopulmonalnu reanimaciju (KPR). Ali ubrzo se lekcija promijenila u nešto što nijedan normalan nastavni plan i program ne bi imao: kako spasiti život bez ičega.
Dr. Khaled nam je ispričao o nedavnom slučaju: mladić izvučen ispod ruševina – noge su mu bile smrskane, glava je krvarila. Standardni protokol je imobilizacija vrata stabilizatorom prije pomicanja pacijenta.
Tako je dr. Khaled uradio ono što nijedan medicinski udžbenik ne bi naučio: sjeo je na pod, stavio čovjekovu glavu među koljena i držao je savršeno mirno 20 minuta dok nije stigla oprema.
„Tog dana“, rekao je, „nisam bio student. Bio sam proteza. Bio sam alat.“
Dok je nadzorni ljekar pripremao operacionu salu, dr. Khaled se nije pomjerio, čak ni kada su ga mišići počeli boljeti, jer je to bilo sve što je mogao učiniti da spriječi daljnje povrede.
Ova priča nije jedina koju smo čuli od dr. Khaleda o improviziranim medicinskim rješenjima.
Bila je jedna koju je bilo posebno bolno čuti.Žena u ranim tridesetim godinama dovedena je u bolnicu s dubokom povredom karlice. Meso joj je bilo razderano. Bila joj je potrebna hitna operacija. Ali prvo, rana je morala biti sterilizirana.
Nije bilo Betadina. Nije bilo alkohola. Nije bilo čistog alata. Samo hlor.
Da, hlor. Ista hemikalija koja peče kožu i peče oči.
Bila je bez svijesti. Nije bilo druge alternative. Sipali su hlor unutra.
Dr. Khaled nam je ispričao ovu priču glasom koji je drhtao od krivnje.
„Koristili smo hlor“, rekao je, ne gledajući nas. „Ne zato što nismo znali bolje. Nego zato što nije bilo ničega drugog.“
Bili smo šokirani onim što smo čuli, ali možda ne i iznenađeni. Mnogi od nas su čuli priče o očajničkim mjerama koje su doktori u Gazi morali poduzeti. Mnogi od nas su vidjeli potresan video dr. Hanija Bseisa kako operiše svoju nećakinju na trpezarijskom stolu.
Prošle godine, dr. Hani, ortopedski hirurg iz medicinskog kompleksa al-Shifa, našao se u nemogućoj situaciji kada je njegova 17-godišnja nećakinja Ahed ranjena u izraelskom vazdušnom napadu. Bili su zarobljeni u svojoj stambenoj zgradi u gradu Gazi, nesposobni da se pomaknu, jer je izraelska vojska opkolila to područje.
Ahedina noga je bila nepopravljivo oštećena i krvarila je. Dr. Hani nije imao mnogo izbora.
Nije bilo anestezije. Nije bilo hirurških instrumenata. Samo kuhinjski nož, lonac s malo vode i plastična vrećica.
Ahed je ležala na trpezarijskom stolu, blijedog lica i poluzatvorenih očiju, dok se njen ujak – i njemu su se oči punile suza – pripremao da joj amputira nogu. Trenutak je zabilježen na videu.
„Pogledajte“, povikao je, glasom koji se slomio, „amputiram joj nogu bez anestezije! Gdje je milost? Gdje je humanost?“
Radio je brzo, ruke su mu drhtale, ali je bio precizan, a njegova hirurška obuka sudarala se sa sirovim užasom trenutka.
Ova scena se ponavlja bezbroj puta širom Gaze, jer su čak i mala djeca morala proći kroz amputacije bez anestezije. I mi, kao studenti medicine, učimo da bi ovo mogla biti naša stvarnost; da ćemo i mi možda morati operisati rođaka ili dijete dok gledamo i slušamo njihovu nepodnošljivu bol.
Ali možda najteža lekcija koju učimo je kada ne liječiti – kada su rane neizlječive i kada se resursi moraju trošiti na one koji još uvijek imaju šansu za preživljavanje. Dok je u drugim zemljama ovo tek predmet teorijskih rasprava o etici, ovde postaje gorka stvarnost – odluka koju moramo naučiti da donosimo, jer bi uskoro mogla pasti upravo na naša pleća.
Dr. Khaled nam je rekao: „Na medicinskom fakultetu vas uče da spasite sve. U Gazi naučite da ne možete – i morate živjeti s tim.“
Evo šta znači biti doktor u Gazi danas: nositi nečovječni teret saznanja da ne možete spasiti sve i nastaviti dalje; razviti nadljudski nivo emocionalne izdržljivosti kako biste apsorbovali gubitak za gubitkom bez lomljenja i gubitka vlastite ljudskosti.
Ovi ljudi nastavljaju liječiti i podučavati, čak i kada su iscrpljeni, čak i kada gladuju.
Jednog dana, usred predavanja o traumi, naš instruktor, dr. Ahmad, stao je usred rečenice, naslonio se na sto i sjeo. Šapnuo je: „Treba mi samo minut. Šećer mi je nizak.“
Svi smo znali da nije jeo od prethodnog dana. Rat ne samo da iscrpljuje lijekove – on troši tijela i umove onih koji pokušavaju liječiti druge. A mi, studenti, učimo u stvarnom vremenu da medicina ovdje nije samo o znanju i vještinama. Radi se o preživljavanju dovoljno dugo da se one koriste.
Biti doktor u Gazi znači svakodnevno iznova izmišljati medicinu s onim što vam je dostupno, liječiti bez alata, oživljavati bez opreme i previjati vlastitim tijelom.
To nije samo kriza resursa. To je moralni test. I u tom iskušenju, rane su duboke – kroz meso, kroz dostojanstvo, kroz samu nadu.
