Pisjournal– Povremena posjeta kineskog ministra vanjskih poslova zapadnoj Aziji i sjevernoj Africi s planovima za rješavanje velikih regionalnih kriza trebala bi se, sa aspekta lidera ove zemlje, smatrati važnom u obraćanju više pažnje na bliskoistočne promjene.
Kina je nesumnjivo jedan od glavnih pobjednika u padu dugogodišnje američke hegemonije nad regijom i njezinom postupnom povlačenju iz regije.
Kina je u posljednjoj deceniji postala sve važniji sudionik na Bliskom istoku. Iako je zemlja još uvijek relativno novopridošli sudionik, vrlo je oprezna u suočavanju s lokalnim političkim i sigurnosnim izazovima, ali suočavajući se s postupnim padom američke uloge, Kina je tokom proteklog desetljeća ostavila značajne ekonomske, političke i ekonomske, i u izvjesnoj mjeri, sigurnosne tragove, i prepoznata je kao najveći vanjski trgovinski partner i investitor u mnogim zemljama u regiona.
Peking, trenutno najveći kupac nafte u regiji, i sada je bez pompe postao jedina međunarodna sila s jakim političkim i trgovinskim vezama s bilo kojom većom zemljom u regiji, s obzirom na njegovu sve veću ekonomsku prisutnost u međunarodnoj ekonomiji. To će vjerojatno dovesti do šireg angažmana s Bliskim istokom.
Važnost zapadne Azije u dizajnu cestovnog pojasa
Fokusiranost ekonomske i razvojne saradnje u kineskoj interakciji s Bliskim istokom ogleda se u dva važna dokumenta kineske vlade, „Članak iz arapske politike 2016.“ i „Perspektive i akcije 2015. u sudjelovanju u izgradnji projekta ekonomskog pojasa puta svile i pomorskog puta svile 21. stoljeća“.
Okviri suradnje navedeni u ovim dokumentima usredotočeni su na energiju, infrastrukturu, trgovinu i ulaganja na Bliskom istoku. U tim se dokumentima minimalno spominje sigurnosna saradnja, temeljena na tradicionalnom stajalištu Pekinga da sudjelovanje u regionalnim sporovima neće pomoći u napretku njegovih geopolitičkih ciljeva.
Zapravo, Peking pažljivo izbjegava ponavljati nezakonite zapadne intervencije i pruža narativ o nepristranoj interakciji sa svim zemljama – uključujući zemlje koje su međusobno u sukobu – na temelju uzajamno korisnih sporazuma.
Nakon najave Obamine administracije o politici „okretanja prema Istoku“ koja je započela 2011. godine, Wang Jesi, najistaknutiji kineski komentator vanjske politike, 2012. predložio je koncept „ u pravcu Zapada“, i napisao: „Dok Washington usmjerava pažnju na Aziju, odnosi između Sjedinjenih Država i Kine postaju sve kontroverzniji, i došli su do nule.“ Wang je predvidio da će, kako se zahuktava konkurencija u Maloj Aziji, Srednja Azija i Bliski Istok biti bolje pripremljeni za interakciju s Kinom.
Wangov članak objavljen je neposredno prije 18. kongresa Komunističke partije Kine, kada je Xi Jinping postao generalni sekretar stranke, i predstavljena je strateška logika, slogani i financijski koncepti koji su kasnije postali dio plana „ Jedan pojas jedan put“.
Cilj Kine je steći utjecaj bez uplitanja u bliskoistočni sukob. To se može vidjeti na popisu zemalja koje su odobrile svoje sudjelovanje u projektu Novi put svile i na neki su se način obavezale na saradnju u tom projektu, uključujući Egipat, Iran, Irak, Katar, Saudijsku Arabiju, Tursku i Ujedinjene Arapske Emirate. Iako ove zemlje imaju političke, geopolitičke i ideološke razlike i sukobe, sve one žele bliže odnose s Kinom. Ali ovo je definitivno poziv na uzbunu za Washington. Kina je 2015. službeno postala najveći svjetski uvoznik sirove nafte, uvozeći gotovo polovicu s Bliskog istoka.
S druge strane, kao strateški važno križanje trgovačkih putova i morskih linija koje povezuju Aziju s Europom i Afrikom, Bliski istok važan je za budućnost koncepta „ Jedan pojas jedan put“.
Otpor glavnih kineskih saveznika
Rastući ekonomski utjecaj Kine, uglavnom u regiji, ojačao je saradnju s Osovinom otpora, koja je imala glavnu ulogu u suprotstavljanju američkim imperijalističkim intervencijama i politikama u regiji i svijetu. Sporazum o strateškom partnerstvu između Irana i Kine, koji se bavi dugoročnim ulaganjem Kine u iransku infrastrukturu, pokazuje duboku povezanost Kine s Iranom. Kina, uz svoj osjetljivi geopolitički položaj, razmišlja i o regionalnom utjecaju IR Iran i njenoj stabilizacijskoj ulozi u sučeljavanju s američkim izazivanjem nemira skupa sa američkim saveznicima, a u cilju stabilizacije svojih izvora energije za budućnost, kroz savezništvo s Teheranom, budući da su zaljevske arapske države vodile uglavnom ovisnu politiku, i da bi u budućnosti energetski odnosi između tih zemalja i Pekinga mogli biti pod pritiskom Sjedinjenih Država.
Kinesko-iranski odnosi decenijama su bili prijateljski, ali su doživjeli napredak tokom predsjednikovanja Donalda Trumpa. Uprkos sankcijama, Kina je obavila velike kupnje iranske nafte i zauzela je proteheranski stav u pregovorima o oživljavanju nuklearnog sporazuma. Dvije zemlje također su od prošle godine provodile zajedničke pomorske vježbe u Perzijskom zaljevu, što je pojačalo vojnu suradnju dviju zemalja.
S druge strane, prijateljski odnosi s Iranom doveli su do saradnje Kine s drugim regionalnim strankama na osi otpora. U Iraku je ministar električne energije u oktobru 2019. napisao da je „Kina naša glavna opcija kao dugoročni strateški partner“. S druge strane, blizina sa sirijskim režimom u saradnji Pekinga s Rusijom sasvim je očita u Vijeću sigurnosti UN-a. U Jemenu su Kinezi uspostavili prijateljske odnose s Ansarullahom, uprkos tome što su podržali vladu Mansour Hadija.
Kineske inicijative o glavnim regionalnim pitanjima i budućim očekivanjima
Za aktivnije učešće u regiji tokom pada zapadne hegemonije, Kinezi nastoje imati ulogu u rješavanju velikih regionalnih kriza. S tim u vezi, sirijska kriza, sukob između Palestinaca i cionističkog režima te pitanje Afganistana bili su u središtu pažnje kineskih dužnosnika posljednjih godina, a Peking se, u izvjesnoj mjeri, uključio u pitanje Libana i Jemena.
Tokom nedavneposjete kineskog ministra vanjskih poslova Wang Yija nekim zemljama u regiji, posebno Siriji, Peking je predstavio rješenje u četiri tačke za okončanje sirijske krize i vraćanje stabilnosti u ovu zemlju. Rješenje u četiri tačke temelji se na poštivanju suvereniteta, teritorijalnog integriteta i neovisnosti sirijskog naroda, a predlaže ukidanje sankcija i ubrzanje međunarodne pomoći kako bi se ubrzala obnova opustošenih područja.
Kina, koja je tokom godina sirijske krize uvijek zauzimala oprezne stavove vezano za približavanje vladi ili opoziciji, ali videći ubrzani proces rješavanja krize u korist uspostavljenog režima i javne potpore nastavku predsjednikovanja Bashara al-Assada, na nedavnim izborima, Kina je iskazala čvrstu namjeru za proširenje odnosa s Damaskom. Wang Yi je također 17. maja ove godine predstavio prijedlog za mir između Palestinaca i cionističkog režima u četiri tačke.
Plan uključuje „kraj neprijateljstava i neprijateljskih koraka s obje strane“, „cionističko suzdržavanje“, „potrebu za slanjem humanitarne pomoći i okončanje opsade Gaze“, i konačno „međunarodnu potporu rješenju dviju država“, koja uključuje neovisnu državu Palestinu, sa Istočnim Qudsom, kao glavnim gradom, što podržava Arapska liga, a temelji se na Arapskom mirovnom planu iz 2002. Kineski se plan očito temelji na palestinskoj, regionalnoj i međunarodnoj kritici djelovanja Washingtona tokom Trumpove ere kako bi uništio palestinsko pitanje i pronašao svoje uporište u ovom važnom povijesnom sukobu.
U nedavnom ratu u Gazi, Kina je kritizirala američku reakciju na nasilje, nakon američkog veta na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom se tražio prekid vatre, te također i odobrenje prodaje oružja Izraelu u vrijednosti od 735 miliona dolara usred napada na civilne centre u Gazi, smatrajući to „jednom političkom šalom“.
Peking je također ponudio da bude domaćin sammita kako bi se dvije strane dovele u direktne razgovore. Ovo je navelo palestinsku stranu da zatraži veće uključivanje Kine u palestinska zbivanja i da predsjednik Palestinske uprave Mahmoud Abbas posjeti Peking 2013. i 2017. godine.
Međutim, u konačnoj procjeni Kina obraća više pažnje na ekonomske interakcije s vladama nego na bilo što drugo, dok odnosi sa cionističkim režimom iznose oko 15 milijardi dolara, a Peking želi saradnju sa cionistima u infrastrukturi i visokoj tehnologiji, posebno u vojnom segmentu, i podrška Pekinga ide u korist Tel Aviva, ali treba imati na umu da Kina podršku Palestincima prvenstveno vidi kao vanjskopolitičko sredstvo u kojem održavanje ravnoteže između Izraela i Palestinaca poboljšava imidž Kine kao velesile koja zadobija povjerenje svih strana.
Pitanje mira i stabilnosti u Afganistanu, koji je, nakon povlačenja stranih trupa snažno pogođen opsežnim ratom između talibanskih paravojnih formacija i središnjih vladinih snaga, zahtijeva domaće i međunarodne inicijative za sprečavanje građanskog rata i vraćanje smirenosti i stabilnosti, i to je važno pitanje koje će, uz značajne interese Pekinga u budućnosti, omogućiti da Kinezi imaju istaknutu ulogu u razvoju događaja u Afganistanu. Prošlu je sedmicu kineski ministar vanjskih poslova najavio cjelokupnu politiku Pekinga o razvoju događaja u Afganistanu, prema kojoj: „Peking očekuje od Afganistana da uspostavi jedno upravljane sveobuhvatne i opsežne snage, jednu stabilnu politiku prema muslimanima, da se bori protiv svih oblika terorizma i ekstremističkih ideja i na koncu da se drži prijateljskih odnosa sa svim susjedima.“
Svakako je jedan od primarnih i važnih ciljeva Sjedinjenih Država u brzom povlačenju iz Afganistana nakon zakulisnog sporazuma s talibanima, nanošenje udarca interesima svojih suparnika, uključujući Kinu, Rusiju i Iran, destabilizacijom Afganistana, a zatim i Srednje Azije.
To će zauzvrat potaknuti Peking da igra veću ulogu u sprečavanju američkog plana destabilizacije. „Nadamo se da će obje strane staviti interese afganistanskog naroda u prvi plan mirovnih pregovora i postići politički sporazum pregovorima što je prije moguće“, rekao je kineski predsjednik Xi Jinping u telefonskom razgovoru Ashrafu Ghaniju 17. jula. „Kina će u tome i dalje igrati konstruktivnu ulogu.“
Kinezi nastoje igrati aktivniju ulogu u rješavanju velikih regionalnih kriza kako bi aktivnije učestvovali u regiji tokom propadanja zapadne hegemonije.
