PISjournal – Rasizam u Britaniji predstavlja složen društveni problem koji je duboko ukorijenjen u historijskim, političkim i kulturnim okolnostima zemlje.
Iako se Ujedinjeno Kraljevstvo često prikazuje kao multikulturno društvo u kojem ljudi različitih etničkih i vjerskih identiteta žive zajedno, iskustva manjinskih zajednica pokazuju da diskriminacija, predrasude i sistemske nepravde i dalje postoje. Rasizam u Britaniji ne izražava se uvijek kroz otvorenu mržnju ili fizičko nasilje, već je često prikriven, institucionaliziran i prisutan u različitim sferama života, od obrazovanja i zapošljavanja do stanovanja, zdravstva i pravosudnog sistema.
Historijski gledano, korijeni rasizma u Britaniji usko su povezani s kolonijalnom prošlošću i britanskim carstvom koje je obuhvatalo ogromne dijelove Afrike, Azije i Kariba. Tokom stoljeća kolonijalne ekspanzije stvoren je ideološki okvir koji je opravdavao eksploataciju i potčinjenost naroda kolonija. Te ideje nisu nestale s raspadom carstva, već su nastavile oblikovati percepcije i odnose između većinskog bijelog stanovništva i doseljenika iz bivših kolonija.
Nakon Drugog svjetskog rata Britanija je doživjela talase migracija iz Indije, Pakistana, Bangladeša, Kariba i Afrike. Migranti su u početku bili pozivani da rade u industriji, transportu i zdravstvu, ali su ubrzo postali žrtve diskriminacije i društvenog odbacivanja. U mnogim gradovima poput Birminghama, Londona i Bradforda migrantske zajednice bile su koncentrirane u siromašnijim kvartovima, često bez adekvatne infrastrukture i pristupa kvalitetnim javnim uslugama.
Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća pojavile su se otvoreno rasističke političke retorike i nasilne grupe koje su zagovarale ograničavanje migracija i “očuvanje britanskog identiteta”. Jedan od poznatijih primjera je govor Enocha Powella 1968. godine, poznat kao “Rivers of Blood” govor, u kojem je upozoravao na navodnu opasnost od masovnih migracija i multikulturalizma. Iako je Powell bio kritiziran od strane političkih elita, njegovi stavovi su naišli na podršku dijela britanske javnosti, što je pokazalo koliko duboko su rasne podjele bile ukorijenjene. U isto vrijeme, sindikati i civilne organizacije migrantskih zajednica počeli su se organizirati u borbi protiv diskriminacije, tražeći jednaka prava i pravdu. Na ulicama su često dolazilo do sukoba između neonacističkih grupa i mladih iz manjinskih zajednica, posebno tokom sedamdesetih i osamdesetih.
Institucionalni rasizam u Britaniji postao je naročito jasan nakon ubistva mladog crnca Stephena Lawrencea 1993. godine. Istraga je pokazala da policija nije adekvatno reagovala na zločin, a kasniji Macphersonov izvještaj iz 1999. godine službeno je potvrdio postojanje “institucionalnog rasizma” u britanskoj policiji. Taj izvještaj predstavljao je prekretnicu jer je po prvi put država priznala da se rasizam ne ogleda samo u ponašanju pojedinaca, nego i u strukturama i procedurama samih institucija. Ipak, i pored toga, problemi nisu nestali. Brojna istraživanja su pokazala da ljudi iz crnih, azijskih i drugih manjinskih zajednica imaju veću vjerovatnoću da budu zaustavljeni i pretraženi od strane policije, da dobiju strožije kazne i da imaju manji pristup pravdi.
Rasizam se snažno reflektuje i u britanskom obrazovnom sistemu. Djeca iz manjinskih zajednica, posebno crna i romska djeca, suočavaju se s predrasudama nastavnika, nižim očekivanjima i diskriminacijom. Statistike pokazuju da su oni češće isključivani iz škola i da im se manje vjeruje u pogledu akademskog potencijala. Pored toga, nastavne teme u školama često zanemaruju doprinos manjinskih zajednica britanskom društvu, dok se kolonijalna historija ublažava ili predstavlja iz perspektive britanske veličine i moći, bez dovoljno kritičkog sagledavanja eksploatacije i nepravdi koje su kolonijalizam i ropstvo podrazumijevali. U posljednje vrijeme sve je veći pritisak da se u školskim programima posveti više pažnje dekolonizaciji znanja i da se britanska historija prikaže iz šire i realnije perspektive.
Na tržištu rada rasizam se manifestira kroz nejednake mogućnosti zapošljavanja i napredovanja. Istraživanja su pokazala da kandidati sa imenima koja zvuče “nebijelo” imaju manju šansu da budu pozvani na razgovor za posao u odnosu na one sa tipično britanskim imenima, čak i kada imaju iste kvalifikacije. Također, manjinske zajednice često rade u slabije plaćenim sektorima, s manje sigurnosti i manje mogućnosti za napredovanje. Pandemija COVID-19 dodatno je ogolila ove razlike: crne i azijske zajednice bile su nesrazmjerno pogođene, kako zdravstveno tako i ekonomski, jer su njihovi članovi češće radili u zanimanjima na prvoj liniji poput transporta, trgovine i zdravstva.
Rasizam u medijima također igra značajnu ulogu u oblikovanju percepcija. Migranti i manjine često su predstavljani kroz negativne stereotipe, bilo da se radi o prikazivanju muslimana kao sigurnosne prijetnje, Afrikanaca kao siromašnih i bespomoćnih, ili Roma kao problematične zajednice. Takvi narativi oblikuju javno mnijenje i doprinose održavanju predrasuda. Posebno je uočljiva uloga tabloida i senzacionalističkog novinarstva u podsticanju neprijateljstva prema migrantima, što je bilo očito tokom kampanje za Brexit. Retorika o “preplavljenosti migrantima” i “gubitku kontrole nad granicama” snažno je doprinijela jačanju ksenofobnih stavova i podjela u društvu. Nakon referenduma zabilježen je porast zločina iz mržnje, posebno prema istočnoevropskim radnicima, muslimanima i crnim zajednicama.
Politički diskurs u Britaniji često je igrao dvostruku ulogu. S jedne strane, donošeni su zakoni protiv diskriminacije i promovirana ideja jednakosti, ali s druge strane, migracione politike i retorika političara često su naglašavale razlike i stvarale podjele. Politika “neprijateljskog okruženja” koju je uvela vlada Therese May bila je usmjerena na smanjenje broja migranata, ali je rezultirala ozbiljnim posljedicama, posebno u slučaju tzv. Windrush skandala. Tada su mnogi ljudi karipskog porijekla, koji su desetljećima živjeli i radili u Britaniji, bili nezakonito lišeni svojih prava, deportirani ili suočeni s birokratskim barijerama. Ovaj slučaj razotkrio je duboku institucionalnu ravnodušnost prema životima manjinskih građana.
Iako su izazovi veliki, postoje i pokreti otpora i borbe za pravdu. Pokret Black Lives Matter, koji je globalno intenziviran nakon ubistva Georgea Floyda u SAD-u 2020. godine, dobio je snažan odjek i u Britaniji. Deseci hiljada ljudi izašli su na ulice Londona, Bristola, Manchestera i drugih gradova tražeći kraj policijske brutalnosti i institucionalnog rasizma. U Bristolu je tokom protesta srušena statua trgovca robljem Edwarda Colstona, što je izazvalo rasprave o naslijeđu kolonijalizma i robovlasništva u javnim prostorima. Ovi događaji potaknuli su dublju refleksiju o tome kako britansko društvo tretira svoju prošlost i kako se nosi sa sadašnjim nejednakostima.
Na individualnom nivou mnogi ljudi iz manjinskih zajednica svjedoče svakodnevnim oblicima rasizma, poznatim kao mikroagresije. To mogu biti pitanja poput “Odakle si zaista?” ili pretpostavke o njihovim sposobnostima i kulturi. Takva iskustva mogu biti iscrpljujuća i stvarati osjećaj isključenosti, čak i kada nema otvorenog neprijateljstva. Društvene mreže u posljednje vrijeme postale su prostor gdje se ovakva iskustva sve više dijele, čime se povećava vidljivost problema i pritisak na institucije da reaguju.
Zaključak je da rasizam u Britaniji nije fenomen koji se može posmatrati samo kroz pojedinačne incidente, već kao sistemski problem koji prožima mnoge aspekte društvenog života. On je rezultat historijskih procesa kolonijalizma i ropstva, ali i savremenih političkih, ekonomskih i kulturnih dinamika. Iako je postignut napredak kroz zakone i društvene promjene, diskriminacija i dalje postoji u policiji, školama, na radnim mjestima, u medijima i politici. Ključ za budućnost leži u spremnosti britanskog društva da se iskreno suoči s vlastitom prošlošću, da osigura jednak pristup resursima i prilikama svim građanima i da njeguje istinsku multikulturnost koja ne podrazumijeva samo toleranciju, nego i aktivno uvažavanje i ravnopravnost. Rasizam u Britaniji, kao i svugdje, ne može se eliminirati bez dugoročnog i sistemskog pristupa, ali borba protiv njega ostaje jedan od najvažnijih izazova za demokratsko i pravedno društvo.
Islamofobija u britanskom društvu
Islamofobija u Britaniji predstavlja specifičan oblik rasizma i diskriminacije usmjeren prema muslimanima i onima koji se doživljavaju kao muslimani. Ona se manifestira kroz predrasude, neprijateljstvo, verbalno i fizičko nasilje, ali i kroz institucionalne prakse koje muslimane stavljaju u nepovoljniji položaj. Nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, a naročito nakon bombaških napada u Londonu 2005. godine, islamofobija u Britaniji postala je vidljivija i intenzivnija. Muslimani su sve češće predstavljani kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti i društvenom poretku, što je dovelo do porasta sumnjičavosti i neprijateljstva prema cijeloj zajednici, bez obzira na individualna uvjerenja ili ponašanje njenih članova.
Mediji imaju ključnu ulogu u oblikovanju narativa o muslimanima. Islamska kultura i religija često se prikazuju kroz prizmu ekstremizma, nasilja ili nazadnosti, dok se pozitivni doprinosi muslimanskih zajednica britanskom društvu zanemaruju. Ovakvi prikazi stvaraju atmosferu straha i nepovjerenja, koja podstiče diskriminaciju u svakodnevnom životu. Muslimanke koje nose hidžab ili nikab često su posebno izložene uvredama, prijetnjama i nasilju na ulici, jer njihova vidljivost čini islamofobne stavove još izraženijim.
Na institucionalnom nivou, politike nadzora i sigurnosti disproporcionalno pogađaju muslimanske zajednice. Program „Prevent“, koji je zamišljen kao mjera za sprječavanje radikalizacije, kritikovan je jer stigmatizira muslimane i stvara osjećaj da su oni pod stalnom sumnjom. Takvi programi ne doprinose izgradnji povjerenja, već produbljuju podjele između muslimana i ostatka društva.
Islamofobija u Britaniji nije samo problem muslimanske zajednice, već izazov za cjelokupno društvo. Ona ugrožava principe jednakosti, slobode vjere i demokratskog suživota. Borba protiv islamofobije zahtijeva kritičko preispitivanje medijskih narativa, reformu sigurnosnih politika, te stvaranje prostora za afirmaciju muslimanskog identiteta kao integralnog dijela britanske stvarnosti.
Ekskluzivno PISjournal
