Elvin Delić civilizacije
Autor je magistar sociologije,prevodilac i istraživač u oblasti sociologije religije,teorija nacionalizma i kulture.
PISjournal – Civilizacija je, prema Spengleru, starost svake kulture koja nagovještava znakove njene smrti.
U stadiju civilizacije, prestaje razvoj kulture i događa se samo nagomilavanje besmisla. To nagomilavanje besmisla u filozofskom egzistencijalnom smislu, ultimativno dovodi do dekadencije i definitivne propasti jedne kulture, te ka nietzscheovoskom „vječnom vraćanju istom“. Povijesna nužnost „vraćanja istomu“, danas je zahvatila Zapad, te se on na kraju vlastite povijesti, dolazeći do zida, mora vratiti unazad.
Trumpovim dolaskom u svoj drugi mandat, ova činjenica postala je očita svima, a posebice Europi i Ukrajincima, posebice nakon nedavnog brutalnog, pa čak i pornografskog ponižavanja Volodimira Zelenskog od strane J.D. Vancea i Trumpa u Ovalnom uredu Bijele kuće, pred kamerama cijelog svijeta. Iako su neki ovaj performans protumačili kao čisto narcisistički „alfa“- mužjački poriv Trump-Vance alijanse za „obilježavanjem teritorije“, ipak taj čin sibolizira mnogo dublju poruku, a to je da je proces nove-stare povijesti Zapada ponovno započeo, uprkos Fukuyaminim apokaliptičnim tezama o „vrhuncu povijesti“ pod liberalno-demokratskim kišobranom. Ono što je Trump poručio Zelenskom i Europi jeste da je globalizam u Ukrajini sahranjen, a da Europa na svjetskom diplomatskom stolu nema svoju stolicu i ne pita se apsolutno ništa.
Ovakav nastanak „nove“ povijesti neodoljivo podsjeća na kraj Prvog svjetskog rata, kada umiru sve preostale velike imperije i carstva (Austro-Ugarsko, Rusko, Osmansko i Prusko Carstvo) , te se transformiraju u suverene nacije-države, koje se u multipolarnom svijetu održavaju u manjim, heterogenim savezima i grupacijama s kojima ostvaruju isključivo vlastite interese. Osobito kada tomu pridodamo apsolutnu američku nezainteresiranost spram europskih ekonomskih, zdravstvenih i demografskih kriza, uzrokovanih ratom, pandemijom influenze, te ogromnim inflacijama, možemo izvući ovakvu paralelu. Drugim riječima, homogena, nadnacionalna, koherentna, konsenzualna i antisuverenistička „europska obitelj“, koja je isprva začeta na temeljima „zajednice za ugalj i čelik“, raspada se upravo pod ruskim „čeličnim kupanjem“ u Ukrajini.
Sadašnjost takvog raspada „europske obitelji“, osim u novoj prekompoziciji geopolitičkih pozicija, leži upravo u performativnosti europskog mondijalizma, kojeg je suvremena tehnokratska briselska vlast provodila protiv same sebe. Naime, dolaskom industrijalizacije, a zatim i prelaska „teškog kapitala“ u „fluidni kapital“, te sve veće tehnologizacije društava, svijet ulazi u razdoblje globalizacije, koja je u svojim ideološkim postavkama ugrozila opstanak suvereniteta i teritorijalnog integriteta država, te brojnih vrijednosti na kojima su tradicionalni koncepti države-nacije ili nacije-države osnivani i opstajali.
Proces globalizacije, koji je ključna odlika modernog svijeta, predstavljao je, paradoksalno, jedan od glavnih uzroka rasta nacionalizma u post-komunističkoj Europi, prvenstveno zbog utjecaja ideologije individualizma koji potencira aktualizaciju „sopstva“ pojednica na uštrb kolektivne svijeti, koja služi kao izvor izgradnje međusobnih ljudskih i društvenih relacija. Budući da se „sopstvo“ pojedinca manifestira i kroz političko-nacionalno samoodređenje, individualizam je, metaforički rečeno, potpomogao nacionalizam da se unificira i monolitizira, te da nastavi djelovati pod plaštom „jednakosti“ i „istovjetnosti“, a protiv „raznolikosti“, na kojoj je briselska tehnokratska Europa i utemeljena.
Dakle, izvorište uzroka jačanja suverenističkih i nacionalističkih politika diljem europskih država, između ostalog, jeste i totalitaristički karakter briselsko-tehnokratskog individualizma, koji je tradicionalne vrijednosti obitelji, patriotizma, religijske i nacionalne kohezije pomnožio s nulom, zbog čega su se brojne europske države suočile s negativnim prirodnim priraštajem, demografskim kolapsom i sukladno tome dolaskom migranata, ali i jeftine radne snage iz drugih dijelova svijeta, koji definitivno mijenjaju strukturu i identitet pograničnih europskih država. Individualistička ideologija, koju je desetljećima sprovodila briselska tehnokratska uprava, marginalizirala je suverenizam europskih zemalja do te mjere da je time samo izazvala otpor, te neminovno trasirala put ka dezintegraciji homogene Europske zajednice kakvu smo poznavali unazad tri desetljeća.
Time je započet proces tzv. „polisizacije“ Europe, , odnosno proces svođenja homogene i nadnacionalne Europske Unije na „reliquiae reliquiarum“ – ostatke ostataka u vidu nicanja raznih koncentričnih „polisa“ tj. gradova-država, kakvi su egzistirali u antičkoj Grčkoj, a koji će u budućnosti biti slobodni da uspostavljaju multilateralne odnose međusobno, ali i s mnogim, uvjetno rečeno, „neprijateljskim“ državama Brisela. Polisizacija Europe je definirana i neizbježna realnost koja se primarno uvidjela na primjeru Ukrajine, gdje su neke članice Europske Unije, poput Mađarske i Hrvatske, dijametralno suprotno od Brisela gledali na pitanje rusko-ukrajinskog sukoba, čime su naglašavali suverenost i nezavisnost u donošenju odluka po ovom pitanju, a koje bi se vodile isključivo spram nacionalnih interesa spomenutih država. Osim toga, rusko ekonomsko prisustvo na Jadranu, te u europskim članicama na Crnom moru – Bugarskoj i Rumunjskoj, pokazuje da pojedine članice EU ne namjeravaju da se odreknu dobrih bilateralnih odnosa sa Ruskom Federacijom, unatoč sveobuhvatnim sankcijama iz Brisela okrenutih ka Rusiji.
Također, još jedno pitanje koje je pokazalo ovaj proces neizbježnim jeste i palestinsko pitanje, prema kojemu su se Republika Irska i Kraljevina Španjolska potpuno odredili nasuprot narativu Njemačke ili Italije, do te mjere da je Irska prekinula diplomatske odnose sa Izraelom i zatvorila izraelsku ambasadu u Dublinu, dok se Španjolska afirmativno zalagala za konačno priznanje palestinske države na razini cijele Europske Unije. Isto tako, sjetimo se nedavne izraelske agresije na Libanon i pogibije nekoliko francuskih vojnika u južnom Libanonu, koja je znatno zaoštrila odnose između Francuske i Izraela, obzirom da je Libanon u francuskom političkom, kulturološkom i simboličkom smislu vitalna točka interesa, te srce nekadašnje francuske kolonijalne uprave na Bliskom Istoku.
Dolazak Trump-Vanceove administracije, te trogodišnje sankcije Ruske Federacije na plin Europi, koje su uzdrmale europsku ekonomiju, dodatno su gurnule vjetar u leđa svim suverenističkim političkim opcijama u Europi, koje su svjesne da svoje sunce pod geopolitičkim i geostrateškim nebom ne mogu tražiti u homogenoj, nadnacionalnoj, individualističko-globalističkoj i tehnokratskoj Europskoj Uniji, koja još uvijek egzistira, ali kao našminkani leš – izvanjski sređena, ali faktički mrtva. Shvativši tu realnost, suverenističke opcije diljem Europe prinuđene su da se oslone na samo vlastite snage i sposobnosti, te da svoje saveznike u multipolarnom svijetu traže na svim stranama – od Bricsa, Trumpove „nove“ Amerike, Kine i islamskog svijeta, svatko prema svojim interesima.
Ono što je zasigurno, jeste da je propali pokušaj briselskog tehnokratskog establišmenta da se suprotstavi Rusiji u Ukrajini, ali i Pokretu Otpora na Bliskom Istoku, rezultirao ne samo katastrofalnim vojnim, već i strateško-političkim rezultatima po Europu i one koje je Europa zdušno „branila“, te da se nagomilavanjem egzistencijalnog besmisla ogledanog u rodno-ideologijskim besmislicama, „bumerang efekt“ nekada slavnog kolonijalnog imperija koji je ojadio i u zlo ogrnuo afričke, azijske i latinoameričke domorodačke narode, vratio nazad u dvorište iz kojega je i nastao. Ili što bi naš narod rekao: „dao jednu paru da uđe u kolo, a sad bi dao tri da iz njeg izađe“.
civilizacije civilizacije civilizacije civilizacije civilizacije civilizacije civilizacije
Ekskluzivno PISjournal
