Nenad Radičević Scholza
Autor je vanjskopolitički komentator i dopisnik iz Njemačke za brojne medije na Balkanu.
PISjournal – Nije se dugo čekalo na odgovor zvanične Moskve na izjavu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da „nema konsenzusa“ o slanju zapadnih kopnenih trupa u Ukrajinu ali da je „sve moguće ako nam pomaže da ostvarimo svoj cilj“.
Portparol Vladimira Putina, Dmitrij Peskov je rekao da „u tom slučaju, moramo da govorimo ne o vjerovatnoći, već o neminovnosti“ sukoba između Rusije i NATO-a te da „te zemlje moraju to da procjene i budu svjesne toga, pitajući se da li je to u saglasju da njihovim interesima, kao i interesima građana njihovih zemalja“.
Štaviše, čini se da su istu iznenađenost izjavom francuskog predsjednika pokazali i brojni evropski lideri, koji su samo desetak minuta prije Macronovog razgovora sa novinarima sjedili sa njim na Konferenciji za podršku Ukrajini, održanoj u ponedeljak u Parizu. Među njima je bio i njemački kancelar koji dan kasnije istakao da je u Parizu dogovoreno da „svako mora da učini mnogo više za Ukrajinu“.
„Neophodno joj je naoružanje, municija i vazdušna odbrana. Mi radimo na tome. Jasno je da neće biti kopnenih trupa evropskih država ili NATO-a. To stoji“, istakao je Olaf Scholz.
Uzimajući u obzir dijametralno suprotne izjave Macrona i Scholza, ovo bi moglo cinično da se prokomentariše time da francusko-njemačka lokomotiva „dobro podmazana i radi punom parom vozeći Evropsku uniju u pravom smjeru“.
Ali, cinizam na stranu, Ukrajina i buduća bezbjednost Evrope u mnogome zavise od poteza ova dva lidera, naročito u situaciji u kojoj presušuje američko vojna pomoć Ukrajini, između ostalog, usljed američke predsjedničke kampanje.
Mnogo riječi, malo djela
Macron je očigledno želio da postigne dvije stvari. S jedne strane, da Putinu pošalje poruku da Evropa neće dozvoliti rusku pobjedu u Ukrajini, a druge strane, da se Evropljanima nametne kao odlučni lider. I naizgled njegove riječi zaista djeluju liderske kada pominje da rat u Ukrajini „određuje našu budućnost, jer je u pitanju naša bezbjednost kao Evropljana“ te da ako su evropske zemlje „suverene“ ne bi trebalo da odluku o „našoj budućnosti damo američkim biračima, bez obzira kako oni glasaju“.
Sa dozom patosa Macron ističe „Evropa je u pitanju“ i dodaje „Moramo da budemo sposobni da nastavimo bez njih (Amerikanaca). Ne iz prkosa. Ne iz pesimizma. Ne zato što se plašimo. Već samo zato što je to na nama. To je ono što mi moramo da uradimo“.
Iako Macronove riječi djeluju ubjedljivo i koherenetno sa idejom evropskog zajedništva, ove riječi se ne vide u Macronovim djelima po pitanju rata u Ukrajini. Kada se nedavno susreo sa ukrajinskim predsjednikom, Macron je istakao da će Francuska u 2024. dati tri milijarde evra vojne pomoći Ukrajini, dok je prethodne dvije godine dala ukupno 3,8 milijardi evra i to uglavnom preko institucija EU a ne direktno kao francuska vlada. Upravo te brojke ukazuje koliko kod Macrona ima mnogo riječi a malo djela. I to ne samo u odnosu da SAD, koje su dosad dale vojnu pomoć u vrijednosti od 41 milijardi evra.
Konkretno, Njemačka je dosad dala vojnu pomoć vrijednu 6,7 milijardi, a u ovoj godini će ta pomoć iznositi 7,1 milijarde.
Štaviše, po Macrona je još gore kada se vojni doprinos Ukrajini, koji je dala svaka evropska nacionalna vlada izrazi u procentima nacionalnih bruto društvenih proizvoda (BDP). Kada se tako pogleda na vojnu pomoć Kijevu, Francuska je dala tek 0,02 odsto svog BDP-a, Njemačka 0,42 dok su Estonija i Litvanija dale po više od 1,20 BDP-a.
Drugim riječima, Francuska vojna pomoć ni izbliza ne oslikava Macronove ambicije za evropskim liderstvom, već bi ovaj njegov istup mogao da se opiše šaljivim izrazom „macronovanje“. A to je izraz kojim želi da se opiše kada neko nešto radi dug period ali bez bilo kakavih značajnih rezultata. Ukrajinci su termin „macronovanje“ tumačili i kao „pokazivanje da ste veoma zabrinuti, ali onda ne uradite ništa“.
Putin nije zabrinut
Da stvar po Macronov imidž bude gora, u isto vrijeme dok on ne isključuje mogućnost da zapadne kopnene trupe ratuju protiv ruskih trupa, saznaje se da je Francuska u prvih 9 mjeseci 2023. za 41 odsto povećala svoj uvoz tečnog prirodnog gasa (LNG) iz Rusije. Štaviše, posljednje statistike pokazuju da je u januaru ove godine Francuska bila, posle Mađarske, drugi najveći evropski kupac ruskih energenata. Kupila je od Moskve energente vrijedne 301 milion evra. To nema veliki udio u ukupnm energetskom miksu pa je, za razliku od Češke, Mađarske, Slovačke i Austrije, ne čini zavisnom od ruskih energenata. Ali, s druge strane, pokazuje i da, zarad Ukrajine, ne želi da se odrekne svog biznisa pa čak i ako on, kako ističu kritičari, „hrani Putinovu ubilačku mašinu“.
Osim toga, Macronova izjava o kopnenim trupama teško da je učvrstila njegovu lidersku poziciju u Evropu, ali i sigurno nije zabrinula Kremlj, između ostalog, i zbog toga kako su reagovali ostali evropski lideri. Sasvim sigurno Putina nije zabrinula mogućnost da vojnici država članica EU se pridruže Ukrajincima u borbi protiv ruskih vojnika. Bilo je dovoljno samo slušati kako su se nizali evropski političari, koji su odbacivali mogućnost slanja vojnika.
Lideri Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske su promptno saopštili da neće slati trupe u Ukrajinu. Slična poruka je stigla čak i iz Velike Britanije, dok se u Njemačkoj dogodila nezamisliva situacija – sve stranke su podržale kancelarov stav da nema slanja kopnenih trupa. Socijaldemokratski šef Bundestagovog odbora za spoljnu politiku Michael Roth je priču o kopnenim trupama nazvao „fantomskom debatom“, dok je lider Zelenih Omid Nouripour pokušao da odbrani Macrona riječima da je on „samo htio da kaže: Ne želim ništa da isključim“.
Međutim, čulo se u Njemačkoj i malo drugačijih glasova. Iako je dodao da je ispravan princip da NATO ne želi da bude vojno uvučen u rat između Rusije i Ukrajine, bivši njemački diplomata Wolfgang Ischingerje je za ideju o kopnenim trupama rekao da je „po malo odvažna, ali ne i pogrešna“.
Kancelar kočničar
Šefica Bundestagovog odbora za odbranu i predvodnica liste njemačkih liberala na predstojećeim evropskim izborima Marie-Agnes Strack-Zimmermann pohvalila je Macrona da „daje impuls“, dok je za nju njemački „savezni kancelar kočničar“.
I tu se u njemačkoj debati sve vraća na to što Scholz trenutno odbija da Kijevu isporuči krstareće rakete dugog dometa Taurus. Zbog toga ga kritikuju listom bezmalo svi mediji, analitičari i sve njemačke mainstream stranke, od demohrišćana preko liberala do Zelenih. I svi uzvikuju da Ukrajina mora da pobjedi pa ispada da to ne može da učini zbog Scholza. Doduše, nekolicina dobro upućenih njemačkih novinara posredno ukazuje da oni, koji znaju kako se sada Ukrajini planiraju misije i ispaljivanje na veliku daljinu krstarećih raketa drugih evropskih proizvođača, takođe vrlo dobro znaju da bi slanje Taurusa u Ukrajinu i njihovo korišćenje tamo očigledno podrazumijevalo i znatno „dublju njemačku angažovanost“. A to očigledno znači i prisustvo njemačkog vojnog osoblja u Ukrajini, koje bi trebalo da osigura da se ove rakete ne koriste za ciljeve van Ukrajine.
Za kancelara je očigledno mogućnost da Ukrajinci Taurusom gađaju, na primjer, ciljeve na ruskoj teritoriji preveliki rizik za Njemačku koja insistira da ne želi da ona i uopšte NATO budu uvučeni u ovaj rat. To je za Scholza crvena linija. Ali upravo zbog ovog kancelar ne uspijeva da sa sebe skine imidž kolebljivog lidera, zbog kojeg je čak smišljen izraz „scholzovanje“ kojim je opisivano kada neko nešto naglas najavljuje i obećava ali ne dolazi do realizacije obećanog. Nešto poput „macronovanja“, samo što je korišćenje izraza „scholzovanje“ bilo u zenitu kada je prije nešto više od godinu dana njemački kancelar odbijao da pošalje tenkove Leopard 2, sve dok i Amerikanci nisu prihvatili da pošalju svoje Abramse.
Duh iz boce
Ali, to što je njemački socijaldemokratski kancelar odlučno protiv bilo kakave mogućnost da Njemačka postane učesnica rata ne znači da historija ne bi mogla da se ponovi za njegovu stranku. Naime, pre 110 godina i dva svjetska rata Socijalademokratska partija Njemačke (SPD) bila je odlučno protiv rata pa je čak 25. jula 1914. uspjela da mobilizuje pola miliona ljudi da izađe na demonstracije kojima je pozivano na mir. Samo deset dana kasnije, poslanička grupa SPD-a u njemačkom parlamentu je glasala za uzimanje ratnih kredita, budući da je Njemačka već ušla u rat.
Uzalud je tadašnja članica SPD-a Rosa Luxemburg plakala i pretila kako će „pucati sebi u glavu jer će to biti najbolji protest zbog izdaje koju je počinila partija“. Njemačka je u tom trenutku već ušla u rat tako da je oportunizam nadjačao sve partijske ideale.
Da li će se to dogoditi i Scholzu koji se protivi slanju Taurusa i kopnenih snaga? Da li će njemačke socijaldemokrate odustati od svoje politike kao što su to učinili u avgustu 1914. godine?
Neizvjesno je, ali je izvjesno je da je Macron izjavom o kopnenim trupama pustio duha iz boce. Duha koji kao da najavljuje da se bliži novi nivo eskalacije. Duha koji je podigao očekivanja Ukrajinaca u trenutku kada ruske trupe napreduju. Duha koji, pak, nije podigao vojnu opremljenost Ukrajinaca, niti ujedinjenost Evropljana.
S druge strane, ovaj Macronov istup nekako vraća u sjećanje riječi nekadašnjeg predsjednika Evropske komisije dok je još bio premijer Luksembruga. Jean Claude Juncker je 1999. godine u razgovoru za Spiegel uz veliku dozu samokritike opisao proces donošenja odluka među liderima EU riječima: „Mi odlučimo nešto, onda to izložimo i čekamo neko vrijeme šta će da se desi. Ako ne bude velikog negodovanja i pobuna, jer većina ljudi ni ne razumije šta je odlučeno, onda ćemo nastaviti – korak po korak sve do tačke gdje nema povratka“.
U slučaju rata u Ukrajini, jasno je gde je tačka bez povratka. Nije samo jasno da li je Macronova izjava zapravo bila ta odluka kojom počinje proces koji je opisao Juncker.
