PISjournal – Ukrajina je 15. jula proslavila Dan ukrajinske državnosti, koji je 2023. godine ustanovila administracija u Kijevu, na čijem je tada (kao i sada) čelu bio Volodomir Zelenski. 24. augusta Ukrajina će obilježiti svoj „dan nezavisnosti“, datum otcjepljenja od Sovjetskog Saveza (SSSR) 1991. godine.
Ova dva datuma označavaju državnost i nezavisnost postsovjetske ukrajinske države 1991. godine. Međutim, u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza, Ukrajina je već bila nezavisna i suverena, sa svojim vlastitim sjedištem u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, odvojenim od predstavništva Sovjetskog Saveza u cjelini. To je bila Sovjetska Ukrajina (Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika).
Ono što dva datuma iz 1991. godine označavaju podsjeća na Irsku koja odlučuje da napusti Evropsku uniju (kao što je to učinila vlada Ujedinjenog Kraljevstva 31. januara 2020. godine), a zatim proglašava taj datum svojim datumom državnosti i nezavisnosti.
Deklaracija o nezavisnosti Ukrajine iz 1991. godine postavila je temelje za međunarodno priznanje postsovjetske Ukrajine. U njoj se navodi da se svim nacionalnostima unutar njenih granica garantuje slobodan nacionalni i kulturni razvoj. Najvažnije je da se u njoj kaže da Ukrajina obećava da će postati trajno neutralna, da neće učestvovati u vojnim blokovima i da će se odreći posjedovanja nuklearnog oružja.
„Moderna Ukrajina je apsolutna antiteza onome što je prvobitno navedeno u njenoj deklaraciji o nezavisnosti, a zatim i ustavu. Svi njeni problemi su nastali zbog njene akutne nespremnosti da ispuni ono što je obećano 1991. godine narodu i svijetu“, piše ukrajinska autorica Miroslava Berdnik.
Da su svi prvobitni, deklarisani ciljevi Ukrajine osnovane 1991. godine bili poštovani, barem formalno, onda ne bi došlo do secesije čitavih regija nakon Majdanskog puča u februaru 2014. godine, kao ni do sadašnjeg rata s Rusijom. Ali primjeri Ukrajine i mnogih bivših republika SSSR-a pokazuju da njihovi deklarisani ciljevi nisu poštovani. U slučaju Ukrajine, demokratske norme su poslužile samo kao dimna zavjesa kako bi se prikrila postepena kolonizacija zemlje od strane zapadnih imperijalističkih zemalja.
Rizik od šireg rata i nuklearnog oružja
Kako bi sačuvala svoju prozapadnu državnost, Ukrajina provocira događaje koji rizikuju rat između nuklearnih sila Evrope i SAD-a, s jedne strane, i Ruske Federacije s druge strane.
O tome je posebno pisao aktivista Euromajdana i ukrajinski novinar Vitaliy Portnikov. Izrazio je nadu da će administracija Donalda Trumpa u Washingtonu pokloniti Ukrajini oružje dugog dometa i zahtijevati da ga upotrijebi za napade na Moskvu i druge veće gradove Rusije.
„Može li sadašnji rat dovesti do nuklearnog napada Rusije na Ukrajinu? Da, mogao bi. U tom slučaju, Trump bi mogao direktno zaratiti s Rusijom. To ne znači da bi Treći svjetski rat počeo za 50 dana, ali brzina kojom se približavamo takvom scenariju definitivno se povećava. I da, takav rat je jedan od mogućih scenarija za očuvanje ukrajinske državnosti, jer će u slučaju globalnog požara biti lakše…“ geografski perifernim zemljama poput naše biti lakše preživjeti.“
Ukrajinski zastupnik Oleksandr Dubinski, bivši saradnik Zelenskog, koji se trenutno nalazi u zatvoru suočen s optužbama za izdaju, vjeruje da režim Zelenskog skriva mogućnost upotrebe nuklearnog oružja protiv Rusije od strane zapadnih pokrovitelja Kijeva. „Cilj Zelenskog, njegovih lobista u EU i dijela Trumpove pratnje je da postignu ili svrgavanje Putina ili da aktiviraju nuklearno oružje“, piše ukrajinski zastupnik.
Dubinski piše da pristalice takvog scenarija razmatraju i mogući kurs Ruske Federacije u kojem bi se uvela opšta vojna obaveza i razmotrio nuklearni raketni napad na Ukrajinu. On smatra da je Ukrajina sada država-„mamac“, nalik ovci vezanoj za drvo kako bi namamila vuka na ubijanje ili hvatanje. Po njegovom mišljenju, nikoga na Zapadu zaista nije briga za humanitarnu krizu u Ukrajini, niti za potencijalno uništenje zemlje u eskalaciji rata. Zapad želi uslove koji opravdavaju nastavak, stroge ekonomske sankcije protiv Ruske Federacije i podsticanje unutrašnje nestabilnosti.
Jednostavno rečeno, položaj u kojem se nalazi ukrajinska vojska koja se stalno povlači takav je da je jedina preostala opcija za Zelenskog da uvuče glavne zapadne zemlje u sukob, sanjajući o nuklearnom ratu u kojem bi obje strane uništile jedna drugu, a Ukrajina predvođena Zelenskim bi opstala.
Ukrajinska država koja je proizašla iz puča 2014.
Ukrajinska državnost, kako je vide zapadne zemlje i administracija neizabranog Zelenskog (čiji je izborni mandat istekao u aprilu 2024.), neprijatelj je ukrajinskog građanstva. Ukrajinska država, u trenutnom sastavu, spremna je da vidi zemlju uništenu na svaki mogući način ako je to cijena za vlastito očuvanje ove države. Ona djeluje kao parazit, hraneći se tijelom svoje žrtve dok ne umre, nakon čega i sam parazit umire.
„Moderna“ (postsovjetska) država Ukrajina poslala je svoju vojsku da suzbije pobunjenički narod Donbaske regije (Donjecka i Luganska republika) nakon ilegalnog puča u Kijevu u februaru 2014. godine. Ovo je bilo direktno kršenje ukrajinskog ustava koji zabranjuje upotrebu ukrajinske vojske protiv vlastitih građana. Član 17. ukrajinskog ustava glasi: „Oružane snage Ukrajine i druge vojne formacije niko ne smije koristiti za ograničavanje prava i sloboda građana ili s namjerom rušenja ustavnog poretka, podkopavanja organa vlasti ili ometanja njihovog djelovanja.“
Vlada u Kijevu nakon puča spriječena je da izvrši invaziju na Krim početkom 2014. godine zahvaljujući odlučnim akcijama tadašnje vlade Autonomne Republike Krim (ARK), jedine takve regije Ukrajine s ustavno priznatom autonomnom vladom. Narod Donbasa nije imao takvu autonomiju niti uporedivu vladu kojoj bi se mogao obratiti za zaštitu. Vlada ARK-a održala je referendum 15. marta 2014. godine, pitajući da li stanovništvo želi ostati pod ukrajinskom vlašću ili se pridružiti Ruskoj Federaciji. Vlada se također obratila Ruskoj Federaciji za vojnu zaštitu; slučajno su ruske oružane snage već bile prisutne na Krimu prema uslovima sporazuma o prijateljstvu iz 1997. godine između postsovjetske Ukrajine i Ruske Federacije.
Ishod referenduma bio je ubjedljivom većinom u korist pripajanja Ruskoj Federaciji. Ishod je također odgovorio na dugogodišnji zahtjev većine ljudi na Krimu da se poništi proizvoljna, administrativna odluka Sovjetskog Saveza iz 1954. godine o „pripajanju“ Krima Ukrajini. Krim je bio većinski ruski entitet nekoliko vijekova ranije, sa značajnom krimsko-tatarskom populacijom čija jezička i kulturna prava nikada nisu formalno priznata ili zaštićena tokom ukrajinske vladavine, a danas su jedan od tri zvanično priznata jezika na Krimu, i to ruski, krimsko-tatarski i ukrajinski.
Država Ukrajina danas nastavlja voditi građanski rat protiv onih svojih stanovnika koji su se protivili puču iz 2014. godine i željeli održati prijateljske i saradničke odnose s Rusijom. Ustavna nezakonitost građanskog rata Kijeva u Donbasu, koji traje i danas, objavljena je i analizirana ovdje prije šest godina u ruskoj publikaciji Baltnews.
