PISjournalProšle sedmice, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan najavio je svoj plan za pokretanje nove operacije u sjevernoj Siriji za uspostavljanje “sigurne zone” od 30 kilometara na teritoriji te zemlje kako bi se PKK i njene sirijske podružnice odbile od granice. Nakon te objave,Vijeće za nacionalnu sigurnost Turske održalo je sastanak na čelu s Erdoganom, navodeći potrebu za unutrašnjim i prekograničnim operacijama za borbu protiv PKK, YPG i ISIL-a.

Nakon te izjave, terorističke snage koje podržava Ankara započele su neke aktivnosti. Istovremeno, u izvještajima se navodi da je 26. maja konvoj turskih vojnika ušao u regiju Azaz na sjeverozapadu Sirije. Iako su turska vojska i njene lojalne milicije u pripravnosti, vremenski okvir za realizaciju operacije još nije utvrđen.

Novi planovi turske vojne ofanzive u sjevernoj Siriji su postavljeni kada su 15. oktobra 2021. 2 turska vojnika poginula, a 5 je ranjeno u Idlibu dok je njihov konvoj bio na teritoriji Sirije, a turski lider upozorio da Ankara “gubi strpljenje” i da je spremna za vojnu akciju koja će se “uskoro” realizovati. U to vrijeme, otvoreno protivljenje SAD-a i Rusije praktično je blokiralo operaciju.

Novi plan povlači neka pitanja: Šta je Erdoganov cilj? Kakva bi bila ruska i američka reakcija na takvu tursku operaciju?

Novi turski plan je uglavnom namijenjen ostvarenju dugogodišnjeg sna o uspostavljanju sigurne zone sa Sirijom. Od početka sirijske krize 2011. godine, turski zvaničnici zagovaraju stvaranje sigurne zone od 30 kilometara dubine i 822 kilometra dužine,što predstavlja skoro cijelu tursko-sirijsku granicu, čemu su se izričito protivili drugi akteri. Međutim, Turska je čak napredovala daleko više od 30 kilometara u nekim područjima poput provincije Alep, što je bilo evidentno tokom zauzimanja Afrina 2018. Sada se čini da slijedi svoj san o stvaranju pojasa duž svojih južnih granica. Za pojašnjenja o operacijama, moramo rasvijetliti tok turskih vojnih operacija protiv sirijskih Kurda.

Prva operacija, Štit Eufrata, izvođena je između 24. avgusta 2016. i 29. marta 2017. godine, tokom koje su oblasti između Džarabulusa i Azaza na severu Alepa zauzele milicije koje podržava ova država.

Druga operacija, Maslinova grančica, izvedena je od 20. januara do 24. marta 2018. godine, tokom koje je Afrin pao u ruke turskih snaga i savezničkih militanata. Tokom iste operacije, teroristička grupa Tahrir Al-Sham, bivši Al-Nusa Front, uspostavila je nekoliko vojnih baza u Idlibu.

Treća operacija, Proljeće mira, za razliku od dvije prethodne operacije zapadno od rijeke Eufrat, pokrenuta je u istočnom Eufratu. Provedena je 17. oktobra 2019. kako bi se sirijsko kurdske milicije Sirijske demokratske snage (SDF) odbacile od pograničnih područja Raqqa i Hasakah, a završena je nedelju dana kasnije povlačenjem Kurda od 32 kilometra i sporazumom Washingtona i Ankare. .

U novim uslovima, Ankara nastoji da preuzme kontrolu nad drugim izolovanim područjima na svojim južnim granicama, koje još uvijek drže Kurdi, i uspostavi željeni sigurnosni koridor u svim tim područjima. U mogućoj novoj ofanzivi, područja kao što su Manbidž, Kobani i područja između Ras Al-Ayna i najistočnije granice provincije Hasakah bit će na meti turske vojske. U međuvremenu, namjera Turske da kontroliše grad Tall Rifat, a zatim i Manbidž ide dalje od cilja sigurne zone od 30 kilometara.

Kao i prethodnih godina, i ovaj put Ankara opravdava svoju vojnu akciju planom da vrati kući sirijske izbjeglice koje je primila.Turska kaže da planira prebaciti u “oslobođene zone” milion sirijskih izbjeglica. Ali treba znati da je slučaj izbjeglica samo izgovor za Erdogana i njegovu Partiju pravde i razvoja (AKP).

Kao rezultat ekonomske krize, kao i jedinstva turske opozicije, pozicija Erdogana i njegove provladine stranke je ozbiljno poljuljana u protekle dvije godine, a svi dokazi govore da bi mogli izgubiti vlast u na predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2023. Boreći se za izlaz iz ove situacije, Erdogan, kao i 2018. godine, pokušava pripremiti teren za svoju pobjedu na novim izborima planiranjem nove prekogranične vojne operacije.

S jedne strane, kako se približava vrijeme za turske predsjedničke i parlamentarne izbore u junu 2023., Erdogan sve više ističe pitanje sirijskih izbjeglica. S druge strane, Erdogan pobjedom u operaciji na sjeveru Sirije pokušava ponovno mobilizirati javnost za podršku AKP-u na parlamentarnim i predsjedničkim izborima.
Očekivana operacija u sjevernoj Siriji dolazi kao svojevrsni potez Erdogana da otme privilegije članicama NATO-a, posebno SAD. Ankara je predložila napad na sjevernu Siriju 2021. godine, čemu se izričito usprotivila Bidenova vlada. Ali trenutno su turski politički lideri očigledno svjesni da je zbog efekata ruskog rata na Ukrajinu, članicama NATO-a očajnički potreban pristanak Ankare kao efektivnog člana zapadne vojne alijanse za kandidaturu za članstvo Švedske i Finske.

Nakon decenija neutralnosti, Švedska i Finska su sredinom maja predstavile kandidaturu za članstvo u NATO-u, ali Ankara se tome oštro protivi. Prema statutu NATO-a, koji trenutno ima 30 članica, uključujući 28 evropskih zemalja plus SAD i Kanadu, sve članice moraju odobriti članstvo novih kandidata. U slučaju protivljenja čak i jednog člana, kandidat neće biti prihvaćen. Dakle, protivljenje Turske znači da ove dvije zemlje neće ući u NATO.

Osim što znaju za šutnju SAD, turski stratezi znaju i da Rusija u sadašnjim uslovima ne može efikasno da se suprotstavi Turskoj zbog učešća u ratu protiv Ukrajine. Zapravo, sa stanovišta lidera AKP-a, sadašnje vrijeme je najbolja prilika za realizaciju plana sigurne zone jer bi Moskva mogla smanjiti broj svojih vojnika u Siriji zbog sukoba u Ukrajini.

Međutim, treba napomenuti da takav argument ni na koji način nije u skladu sa realnošću na terenu. Kako je nedavno najavio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, Moskva je u Siriji od 2014. godine na zahtjev legitimne vlade Sirijske Arapske Republike i legitimnog predsjednika, a njena misija je implementacija Rezolucije Vijeća sigurnosti 2254 i nastavit će pružati podršku Damasku dok vlada ne obnovi vlast nad svim sirijskim teritorijama.

Nakon Lavrovljevih izjava, ruske snage stacionirane na aerodromu Qamishli u sjeveroistočnoj Siriji pojačane su novom vojnom opremom, uključujući borbene avione i helikoptere. Stoga se Rusi odlučno protive bilo kakvoj novoj okupaciji i turskom napadu na granični pojas sjeverne Sirije, a nova pojačanja treba da se suprotstave u slučaju turskog prodora više od 30 kilometara u Hasakah.

Ali američka vlada do sada nije oštro reagirala na moguću tursku invaziju na sjever Sirije, već je samo izrazila zabrinutost preko glasnogovornika State Departmenta. Međutim, sa sigurnošću se može konstatovati da se, uprkos potrebi SAD za turskim sporazumom za kandidaturu Švedske i Finske i za izolaciju Rusije, ne može govoriti o promjeni stavova Moskve i Washingtona po pitanju turske vojne agresije.
S obzirom na ruske i američke stavove, može se predstaviti niz scenarija. Najnevjerovatniji scenario u trenutnoj situaciji je ulazak SAD i Rusije u vojno sučeljavanje sa Turskom u slučaju vojne operacije na severu Sirije. Takav scenario je nezamisliv zbog posljedica i njegove neizvodljivosti na terenu.

Drugi scenario je da Washington i Rusija nezvanično proglase zonu zabrane letova iznad zone operacije Turske. Drugim riječima, dvije sile mogu zatvoriti nebo za turske borbene avione i dronove kako bi time pokazali svoje protivljenje. Takav scenario je donekle vjerovatan, ali može donijeti i nepredvidive posljedice.

Treći scenario su velike sankcije Turskoj od strane SAD i evropskih zemalja. Ovo je najvjerovatniji scenario i ima širi teren za implementaciju. Općenito, usprkos susretu Zapada i Rusije u Ukrajini, oni imaju jedinstven stav o turskoj vojnoj akciji u sjevernoj sirijskoj pograničnoj regiji.

Ekskluzivno PISjournal

Prethodni članakNeopravdana invazija na Irak,pardon, Ukrajinu
Naredni članakTenzije između SAD i Kine zbog Bidenove izjave

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime