Mark Kurtis
Uloga Britanije u genocidu u Ruandi 1994.godine- U stotinama medijskih članaka o genocidu u Ruandi 1994.godine,malo se spominje da je Britanija bila članica UN-ovog vijeća sigurnosti i da je na bilo koji način odgovorna za ono što se desilo.
Spomenuo sam ulogu Britanije u mojoj prethodnoj knjizi “Velika obmana”,tako da neću sve ponavljati ovdje.
Međutim,druga knjiga,od Linde Melvern,istraživačkog novinara potvrđuje prilično grozne uloge Britanije i SAD-a.
Nakon što su ubijanja počela početkom aprila 1994. godine Sigurnosno vijeće UN-a je umjesto da ojača mirovnu misiju u zemlji i da veći mandat za intervenciju,odlučilo da smanji broj trupa sa 2.500 na 270.
Ova odluka je dala zeleno svjetlo onima koji su planirali genocid jer UN neće intervenisati.
Male UN-ove vojne snage su stigle jedva da spase izbjeglice i potom su otišle.
Belgijski vojni oficir u UN-ovoj mirovnoj misiji je vjerovao da ove snage nisu bile povučene,ubijanja bi se mogla zaustaviti.
Kanadski general Romeo Dallaire,koji je komandovao UN snagama u Ruandi,kasnije je izjavio da je ovo povlačenje pokazalo “neoprostivu ravnodušnost suverenih država koje su stvorile UN,što je potpuno izvan svakog razuma i moralne prihvatljivosti”.
Bio je to britanski ambasador pri UN-u,David Hannay koji je predložio da UN povuče svoje snage i SAD su se složile.
Prema riječima Linde Melvern,samo je ostao nigerijski ambasador Ibrahim Gambari koji je ukazao na to da desetine hiljade civila umire u tom trenutku.
Gambari se također,molio Sigurnosno vijeće za pojačano prisustvo UN snaga.
Ali SAD su se usprotivile i Britanija se složila stim predlažući da ostave samo simbolične snage,koje su brojale 270 ljudi.
U to vrijeme,u Vijeću sigurnosti bila je i Ruanda,kao jedna od 10 privremenih članica.
Britanska i američka ravnodušnost i njihova politika smanjivanja UN snaga,kako je već predočeno u Vijeću sigurnosti je na taj način prenesena onima koji su dirigovali genocidom u Ruandi.
Romeo Dallaire,koji se zalagao za pojačanje snaga žalio se:
“Moji ljudi su do koljena među masakriranim tijelima,okruženi kricima umirućih ljudi,gledajući u oči umirućoj djeci koja krvare na smrt sa otvorenim ranama koje gore na suncu, inficiranih crvima i muhama.
Hodam kroz sela gdje je jedini znak života koza ili kokoš jer su svi ljudi već mrtvi a njihova tijela su raskomadali skupine divljih pasa”.
U maju,kada je već desetine i možda stotine hiljada ljudi već ubijeno,UN je predložio još nešto-da pošalje 5500 vojnika da pomognu zaustaviti masakre.
Sprovedba ovog prijedloga je kasnila zbog pritiska,najviše od strane SAD-a a u tome ih je podržavala Britanija.
Dallaire vjeruje da da su ove trupe na vrijeme poslane,desetine hiljada života bi bile spašene.
Ali SAD i Britanija su smatrale da prije nego što pošalju trupe,u Ruandi treba da se potpiše prekid vatre što je bio suludo jer je u realnosti jedna strana masakrirala nevine civile.
SAD su se također pobrinule da dodatno oslabe ovaj plan tako što je trupama oduzeto pravo da koriste silu da spriječe masakre.
Britanija i SAD su se također odbile da pruže pomoć u vazdušnom transportu afričkim državama koje su nudile svoje trupe za misiju.
Britanske kraljevske zračne snage su,naprimjer,imale dovoljno transportnih aviona koji su mogli biti korišteni.
Na kraju,sa svim ovim kašnjenjima i hiljadama ubijanih civila svakodnevno,Britanija je ponudila jadnih 50 kamiona.
Britanija se također pobrinula da osigura da UN ne koristi riječ “genocid”,jer u tom slučaju bi članice morale “spriječiti i kazniti” krivce prema pravilima Ženevske konvencije.
Krajem aprila 1994.godine Britanija je,uz SAD i Kinu osigurala da Vijeće sigurnosti odbije da se u Ruandi dešava genocid.
Ova rezolucija je bila britanski nacrt.
Ambasador Republike Češke pri UN-u, Karel Kovanda suočio je Vijeće sigurnosti sa činjenicom da se dešava genocid.
Rekao je da povlačenje mirovnih trupa i uspostavljanja prekida vatre je isto kao da traže od Hitlera da potpiše prekid vatre sa Jevrejima.
Prigovorili su mu a britanski i američki diplomati su mu tiho rekli da ni u kom slučaju ne smije koristiti takve riječi izvan Vijeća sigurnosti.
Rezolucija iz jula iste godine je govorila o “mogućem činu genocida”.
Godinu dana nakon masakra ,Britanski inostrani ured je poslao pismo međunarodnom istraživačkom timu da još uvijek ne prihvata izraz “genocid”.
Butros Gali,generalni sekretar UN-a je ispričao Lindi Melvern da je tokom genocida imao privatne sastanke sa američkim i britanskim zvaničnicima (Madelaine Albright je bila ispred američke strane) i urgirao na njih da zaustave ubijanja ali njihova reakcija je bila:
“Ma daj Butros…opusti se…ne stavljaj nas u tešku poziciju…..nije vrijeme za intervenciju….ništa nećeš dobiti time….nećemo se pomjeriti “.
Na kraju,da sumiram ulogu Britanije u genocidu u Ruandi.
Britanije je iskoristila svoje diplomatske ovlasti da smanji broj UN trupa koji su mogli spriječiti ubijanja.
Potom je osigurala zakašnjenja svih ostalih planova za intervenciju što je dalo zeleno svjetlo izvršiocima genocida u Ruandi.
Britanija je također odbila pružiti pomoć drugim državama koje su htjele pomoći Ruandi i za to su optužile nesposobnost UN-a.
Također se pobrinula da se ne koristi pojam “genocid” tako da UN ne bi reagovao.
Sve ove inormacije su dostupne javnosti.
Postoji duga lista tvoraca britanske politike koji su odgovorni:
Premijer John Major,Sekretar za inostrane poslove Douglas Hurd,Sekretar odbrane Malcolm Rifkind,ministrica Lynda Chalker i najviše ambasador pri UN-u David Hannay.
Ali ovi ljudi su zaštićeni ćutanjem medija i ekstremnim nedostatkom uračunljivosti političkog sistema.
Melvern ističe da je u ranom periodu genocida mediji izvještavali o tim događajima kao o “haosu i anarhiji” a ne kao unaprijed dobro razrađenom sistemu ubijanja od strane Hutu ekstremista.
Ovaj potez medija koji nije izvještavao javnost o genocidu,spriječio je reakciju svijeta da učini nešto i zaustavi ubijanja.
