Emina Zuparević sporazumi
Autorica je studentica na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu. Njeni interesi su vezani za međunarodne odnose, geopolitiku, s fokusom na Iran i Bliski istok.
PISjournal – Mirovni sporazumi često su ključni faktor u okončanju sukoba i uspostavi mira u ratom zahvaćenim područjima. Kao takvi igraju značajnu ulogu i u oblikovanju političkih sistema, nakon završetka sukoba, u pogođenim zemljama.
Obično se potpisuju uz međunarodnu intervenciju u cilju što bržeg postizanja mira u zemlji. Kao primjer takvih sporazuma su Taifski sporazum iz 1989. i Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine koji su okončali sukobe u Libanu i Bosni i Hercegovini. Oba sporazuma su donijela mir, ali su istovremeno institucionalizirala etničke i vjerske podjele koje i danas predstavljaju izazov za dugoročnu stabilnost ovih država.
Dok u Bosni i Hercegovini glavnu podjelu stanovništva čine Bošnjaci, Srbi i Hrvati, te su zastupljene tri glavne religije- islam, katoličanstvo i pravoslavlje, u Libanu su te podjele znatno raznolikije i brojnije. Liban, zemlja drvenih kedrova, na Bliskom Istoku, sa izlazom na istočni Mediteran i granicama sa Sirijom i Izraelom, oblikovana je jedinstvenim političkim sistemima, dugom historijom te složenim etnoreligijskim sastavima. Zemlja svile i masline, te dobrih ljudi i neprekidne borbe za opstanak. Sa glavnim gradom Bejrutom, u Libanu danas živi nešto više od 5,5 miliona stanovnika podijeljenih u različite etnoreligijske grupacije. Najzastupljeniji su svakako, muslimani i kršćani.
Međutim, Liban je poznat po svojoj neobičnim i rijetkim vjerskim skupinama stanovništva. 1936. vlasti su u ovoj državi priznale čak 17 vjerskih skupina- 11 kršćanskih (maronitski katolici, grčki pravoslavci, grkokatolici ili melkiti, armenski pravoslavc ili gregorijanci, armenski katolici, sirijski pravoslavci ili jakobiti, sirijski katolici, rimokatolici, protestanti, asirski pravoslavci ili nestorijanci i kaldejci ili nestorijanskikatolici), 5 muslimanskih (suniti, šiijiti, druzi, alaviti i islamisti) i židovska, na koje se 1996. pridružila i osamnaesta skupina pravoslavni kopiti. Najbrojnija vjerska kršćanska zajednica u Libanonskom gorju, su maroniti. Riječ je o kršćanskoj vjerskoj sekti koju je utemeljio “sirijski pustinjak” Josip Maron koji je u 7. stoljeću pobjegao iz Sirije i sa svojim se pristašama naselio u Libanonskom gorju. Nakon maronita, drugi po brojnosti su grčki pravoslavci koji su se nalazili pod vjerskom jurisdikcijom grčkog patrijarha u Antiohiji. Treća po veličini kršćanska sekta jesu grkokatolici ili meleviti koji su nastali odvajanjem od Grčke pravoslavne zajednice 1683. i ušli u uniju sa Rimokatoličkom crkvom.
Glavne muslimanske zajednice u Libanu čine suniti i šijiti, ali i druzi čija je vjera prožeta jakom šiitsko-muslimanskom, posebno ismaelitskom tradicijom. Poznato je da vjerske zajednice imaju ogroman uticaj u svakodnevnom životu mnogih Libanaca kao i da su one nadležne za razvoj mnogih velikih događaja- kao što su vjenčanja, razvodi, pitanja nasljedstva i slično. Nakon građanskog rata došlo je do velike podjele libanskih gradova po religijskim zajednicama. Večina kršćana živi u istočnom dijelu Bejruta ili u brdskim predjelima sjeverno od glavnog grada. Zapadni Bejrut, odnosno Sidon i Tripoli su uglavnom mjesta u kojima živi sunitska zajednica, dok su šijiti smješteni uglavnom na jugu zemlje, odnosno u južnim predgrađima Bejruta.
Iako jako udaljene i poprilično različite države, Bosna i Hercegovina i Liban zapravo imaju mnogo sličnih tačaka koje se vezuju za njihovu historiju, unutarnju podijelu ili politički sistem. Počevši od same historije, obje države su nekada bile u sastavu Osmanskog carstva gdje su uvažavale poseban status. Nakon raspada Osmanskog carstva, Liban pripada francuskoj upravi i tako ostaje sve do proglašenja svoje nezavisnosti od Francza. Simbolično je navesti da Liban nikada nije bio francuska kolonija, nego je bio dio same Francuske za vrijeme francuskog mandata u Siriji i Libanu. Libanci su uvažavali jednaka prava kao i Franncuzi, ali je francuska vlast krojila libansku politiku. Nakon 23 godine francuske uprave, liban je proglasio nezavisnost. Put Bosne i Hercegovine nije bio tako jednostavan nakon otcjepljenja od Osmanskog Carstva. Nakon potpisivanja sporazuma između Osmanlija i Austrougara, BiH postaje dio Austrougarske monarhije. Raspadom Austrougarske, BiH prolazi kroz sastav Kraljevine SHS, NDH i Jugoslavije, te napokon 90-ih godina proglašava svoju nezavisnost. Politički sistem Libana je zasnovan na sektaškoj podjeli vlasti, dok se bosanski zasniva na etničkoj podjeli. Oba sistema su rezultat političkih dogovora postignutih mirovnim sporazumima nakon dugotrajnih sukoba.
Iako su obje države prošle kroz razne vrste stranih vladavina na svojim teritorijama, ono što je bitno jeste da su se na kraju izborile za svoju nezavisnost. Međutim, proglašenje nezavisnosti u ovako etnoreligijski raznolikim državama dosnosi sa sobom razne nemire. Za razliku od Bosne i Hercegovine, protiv koje je vođen rat 1992-1995 od strane pripadnika srpskih snaga gdje je poginulo više od 100000 ljudi i koji je karakteriziran masovnim progonom civila, etničkim čišćenjem te genocidom nad Bošnjačkim stanovništvom, u Libanu se desio građanski rat koji je trajao 15 godina.
Taifski mirovni sporazum ili Sporazum o nacionalnom pomirenju potpisan je 1989. godine u Taifu, Saudijskoj Arabiji s ciljem okončanja građanskog rata koji je u Libanu trajao od 1975. godine. Rat je bio obilježen sukobima različitih vjerskih, ali i političkih skupina i u njemu je poginulo oko oko 150000 žrtava, dok se za oko milion navodi da su u egzodusu. Kako se navodi, rat je započeo sukobom kršćanskih milicija i palestinskih grupa u glavnom gradu Bejrutu. Važno je napomenuti da, nakon što je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) protjerana iz Jordana, oni su naselili dijelove Libana gdje su se sukobljavali sa kršćanskim stanovništvom. 13. aprila 1975, kršćanska milicija Falange napala je autobus sa palestinskim putnicima u Bejrutu, ubivši oko 27 ljudi. Napad je, kako se navodi, bio odgovor na raniji pokušaj ubistva lidera Falange, Pjera Žmaela. Ovaj događaj pokrenuo je talas sukoba koji su brzo eskalirali u građanski rat. Rat je trajao 15 godina, sa brojnim stranama u sukobu, uključujući palestinske frakcije, kršćanske milicije, šiitske i sunitske grupe, kao i strane sile poput Izraela, Sirije i Irana. Rat je okončan potpisivanjem Taifskog sporazuma koji je redefinisao politički sistem Libana kako bi se osigurala ravnoteža moći između različitih grupa.
Vlast u Libanu je podijeljena po konfesionalnom principu (vjerskoj pripadnosti), ali uz određene promjene u odnosu na prethodni sistem. Sporazumom su uvedene izmjene u libanskom ustavu kako bi se smanjila dominacija maronitskih kršćana u korist muslimanskih zajednica. Najvažnija promjena bila je preraspodjela vlasti, pri čemu je predsjedničke ovlasti (predsjednik je tradicionalno maronit) značajno smanjio u korist premijera (sunitski musliman) i predsjednika parlamenta (šiitski musliman). Također, parlament je restrukturiran i muslimanima i kršćanima je dodijeljen jednak broj zastupnika (50:50). Iako je sporazum težio da ukine prisustvo sektaške podjele u političkom sistemu, one su u praksi i dalje prisutne.
Nekoliko godina nakon Taifskog, potpisan je, dosta kompleksniji, Dejtonski mirovni sporazum. Sporazum je potpisan 1995. godine u bazi Wright-Patterson kod Daytona, Ohio, a formalno je ratifikovan u Parizu i kao takav je označio kraj rata u Bosni i Hercegovini koji je trajao od 1992. godine. Kao i Taifski, Dejtonski sporazum je jasno definisao političko uređenje BiH kao složene države sa dva entiteta i distriktom, dok su ključne državne institucije bazirane na etničkom glasu. Predsjedništvo BiH se sastoji od tri člana -Bošnjaka, Srbina i Hrvata koji se rotiraju svakih osam mjeseci. Dejtonom je definisana i parlamentarna skupština koja je, slično kao u Libanu, podijeljena između predstavnika triju konstitutivnih naroda. Također, Ustav Bosne i Hercegovine, koji je sastavni dio sporazuma, zacementirao je postojanje etničkih podjela u institucijama države.
Iako su oba sporazuma postigla svoj primarni cilj- postizanje mira, dugoročna stabilnost u Libanu i Bosni i Hercegovini i dalje ostaje glavni izazov. Dok su oba sporazuma uspostavila konfesionalne podjele vlasti u državama, za razliku od Taifskog koji nije nije promijenio teritorijalnu podjelu Libana, već je samo prilagodio postojeći politički sistem, Dejtonski sporazum je uspostavio teritorijalne podjele, višestruke nivoe vlasti i međunarodni nadzor. U Libanu je, recimo, formalno završen građanski rat, međutim nikada nije došlo do istinske integracije društva. Sektaški sistem vlasti idalje je prisutan i dominira političkom scenom, a zemlja je nerijetko pogođena političkim krizama i vanjskim uticajem regionalnih sila poput Saudijske Arabije, Irana i Sirije. Politička blokada, korupcija, te ekonomska nestabilnost glavni su razlog sve češćih protesta i nereda u zemlji. Kao i u Libanu Dejtonski sporazum osigurao je okončanje rata u Bosni i Herceovini ali i kreirao nefunkcionalan politički sistem koji otežava donošenje odluka i normalno funkcionisanje države.
Kompleksna administrativna struktura, s velikim brojem nivoa vlasti i etničkim podjelama, često rezultira političkim blokadama. Dodatno, međunarodna zajednica, kroz Kancelariju visokog predstavnika (OHR), i dalje igra ključnu ulogu u vođenju državne politike, što sugerira da Bosna i Hercegovina nije postigla punu političku stabilnost. Uprkos tome što su oba sporazuma bila neophodna za okončanje sukoba, danas su prisutni sve veći zahtjevi za reforme političkih sistema u obje države. U Libanu postoje inicijative za ukidanje sektaškog sistema i uspostavu građanske države, ali one nailaze na otpor građanskih elita. Situacija u Bosni i Hercegovini često dovodi u pitanje izmjenu Ustava kao i modernizaciju dejtonski uspostavljenog sistema, međutim političke podjele između etničkih grupa predstavljaju prepreku za bilo kakav značajniji napredak u ostvarenju ovog cilja.
Oba sporazuma, Taifski i Dejtonski, primjeri su kako politički dogovori uz prisustvo stranih sila mogu okončati sukobe i uspostaviti mir u zemlji, međutim njihova funkcionalnost u očuvanju mira često dovodi do institucionalizirane podjele društva. Nijedan od sporazuma nije uspio trajno ukloniti podjele društva koje su i danas visokoprisutne i uzrokuju političku nestabilnost zasnovanu na vjerskoj ili etničkoj osnovi. Mirovni sporazumi u ove dvije države ostaju ključni faktori u oblikovanju političkih sistema dok njihova sposobnost da osiguraju trajnju stabilnost u državi zavisi od političke volje za reformama i sposobnost društva da prevaziđu podjele i izgrade inkluzivniji politički sistem.
sporazumi sporazumi sporazumi sporazumi sporazumi sporazumi sporazumi sporazumi sporazumi sporazumi sporazumi
Ekskluzivno PISjournal
