Klaus Jurgens

PISjournal-Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock otputovala je u Tursku i sastala se s turskim ministrom vanjskih poslova Mevlütom Çavuşoğluom. Bilateralni odnosi Njemačke i Turske su od najveće važnosti i stoga je ova posjeta došla u pravo vrijeme.

Pošto su moje cijenjene kolege već detaljno ispitale mnoga ključna pitanja o kojima su razgovarali vodeći političari, ovaj prilog pokušava da se fokusira na samo jednu tačku dnevnog reda: budućnost NATO-a i potencijalnu ulogu Turske u njegovoj modernizaciji.

NATO je na raskrsnici. Neki analitičari idu tako daleko da tvrde da se organizacija u osnovi suočava s krizom identiteta ili, drugačije rečeno, traži novi identitet. Hoće li to ostati samo odbrambeno tijelo koje odvraća agresore da gađaju teritorije zemalja članica ili će u nepovoljnom scenariju pokrenuti Član 5 i doći u spašavanje te napadnute države članice?

Članak o kojem je riječ je u svakom slučaju delikatan balans. Odnosi li se samo na vojnu agresiju treće strane ili se isto primjenjuje i nakon zločina terorističke prirode poput 11. septembra? Ovu tačku ćemo razmotriti dalje u nastavku.

Zatim postoji takozvano pitanje “vrijednosti”. Da li članice treba striktno da se slože oko odbrambene strane članstva ili postoji šira slika u određenom smislu s obzirom da je Evropska unija proglasila da je i NATO institucija zasnovana na vrijednostima?

I konačno, što je sa socijalnom, političkom i društvenom uključenošću? Kako bi ravnopravno i pošteno predstavljao svih sadašnjih 30 država članica, NATO mora prihvatiti da to zahtijeva djelovanje po principu različitosti – različitost rezultira jedinstvom. Ovo nas vodi pravo do suštine ovog teksta: svaka država članica NATO-a je ravnopravna i svaka od ovih članica mora se pridržavati strogih uslova koji omogućavaju članstvo. Ovi uslovi su strogi u smislu njegovanja, podrške – i odbrane ako se ukaže potreba – svih drugih članova u ime demokratije. Dakle, ako se složimo oko potrebe reforme NATO-a, preispitivanje člana 5 je ključno jer bi šira definicija preformulisala formulaciju onoga što klasifikuje “oružani napad”, koji se do sada skoro isključivo odnosio na oružane vojne intervencije, tako da uključuje i aktivnosti terorističkih grupa. Stoga bi to zahtijevalo zajedničke odgovore protiv mnogo šire definisanog spektra nasilnih prijetnji, bilo velikih ili malih.

Širenje NATO-a
Pitanje širenja NATO-a se povremeno pojavljivalo. Ali, činilo se kao da je status quo bio prilično koristan za sve njegove članice, prije svega, ali i za očuvanje svjetskog mira i izbjegavanje budućeg ponovnog hladnog rata (ili „vrućeg“ rata u najgorem slučaju). Čak ni dimenzija Baltičkog mora, koja podržava istočni bok NATO-a zbog sigurnosnih zabrinutosti koje su izrazile brojne nacije u neposrednoj blizini Rusije, nije promijenila retoriku o kandidaturi Švedske i Finske za članstvo. Stoga je pošteno pretpostaviti da bez rata u Ukrajini današnja ekspanzija nikada ne bi ugledala političko svjetlo dana.

I tako se sve promijenilo.

Ali pitanje koje mnogi stručnjaci za sigurnost imaju na umu je sljedeće: Odlukom da se Švedska i Finska prime u Alijansu i još više, njene dugoročne posljedice – hoće li se odnosi Istoka i Zapada još jednom stabilizirati ili će to dovesti do nove ali ipak konstantne potencijalne prijetnje toj stabilnosti?

Pod pretpostavkom da Republika Turska nastavi da razgovara sa Stockholmom i Helsinkijem i da obje zemlje kandidati na kraju modifikuju svoje često slabe stavove u odnosu na podržavanje višedecenijske borbe Turske protiv terorističkog klana PKK (koji je odgovoran za preko 40.000 smrtnih slučajeva) i nedavno Gülenističke terorističke grupe (FETÖ) (koja je odgovorna za pokušaj uspostavljanja diktature kroz neuspjeli pokušaj puča prije šest godina), proširenje NATO-a moglo bi biti gotova stvar nakon što svi nacionalni parlamenti daju svoje zeleno svjetlo.

Stavljajući sva ova pitanja u širu perspektivu, jedan aspekt postaje sve zanimljiviji: pitanje ko bi trebao, ili mogao, nadgledati transformaciju današnjeg NATO-a u NATO 2.0?

NATO se moraju pobrinuti za PKK i FETÖ
Ne radi se samo o Švedskoj i Finskoj ili njihovim zbunjujućim stavovima prema jedinstvenoj izloženosti Turske terorističkim prijetnjama. Ne radi se ni samo o njihovoj nevoljkosti da prihvate da bi teroristi koji se kriju u drugoj zemlji jednog dana mogli okrenuti leđa tom vrlo sigurnom utočištu i pribjeći nasilju i gnusnim napadima, čak i ako su hiljadama kilometara udaljeni od svoje prvobitne mete. FETÖ, PKK i njeni sateliti – uključujući „rebrendirani“ ili „stari“ ogranak Sirije, YPG – i drugi predstavljaju ozbiljnu sigurnosnu prijetnju Švedskoj, Finskoj i svih 30 sadašnjih država članica NATO-a.

Ono na šta se ova debata svodi tiče se svih sadašnjih članica, a to naravno uključuje i Njemačku. U tom kontekstu, posjeta ministrice vanjskih poslova Baerbock je od velike važnosti jer se u mnogim zemljama, a Njemačka, nažalost, nije izuzetak, pristalice terora slobodno okupljaju i demonstriraju – često usred bijela dana i pod policijskom zaštitom. Oni peru novac i pokušavaju da namame nesvjesnu omladinu od svojih porodica da se navodno “bore za slobodu”, ne govoreći tim regrutima da je krajnji cilj da unište sve takve slobode. Ako Berlin počne bolje cijeniti uspješnu, ali tužnu borbu Turske najprije protiv PKK, a zatim FETÖ-a ,prvi korak će biti učinjen. U skladu s nedavnim izvještajem njemačke obavještajne agencije da 14.500 simpatizera PKK živi na njemačkom tlu i po prvi put priznajući da predstavljaju prijetnju Njemačkoj, a ne samo Turskoj, stvari bi konačno mogle krenuti.

Ako NATO tada prihvati činjenicu da mora da se modernizuje, kao što je diskutovano ranije u ovom članku, doći će vrijeme da jedna nacija istupi i uskoči: Turska.

Sa svojim višedecenijskim iskustvom u uništavanju terorističkih mreža i uspostavljanju mira najprije na svom terenu, pa čak i u susjednim zemljama, sa svojim izazovnim, ali fascinantnim geopolitičkim dimenzijama, svojom vanjskom politikom od 360 stupnjeva zasnovanom na dijalogu (sjetimo se priče o uspjehu koridora žitarica), svojom društvenom i kulturno modernom, ali raznolikom društvenom okruženju, njena ambiciozna i visokoobrazovana omladina i njeni nemilosrdni napori da rade sa i unutar Evrope, Ujedinjenim narodima i definitivno NATO-om, Turska je model kandidat za nominaciju nasljednika generalnog sekretara Jensa Stoltenberga kada je dolazi vrijeme da se povuče sa funkcije, najvjerovatnije krajem septembra ove godine.

Turska zna da teror zahtijeva oštar odgovor. Ali Turska također zna da se diplomatija mora koristiti do posljednje moguće sekunde, kao sto to vidimo na primjeru Rusije i Ukrajine.

Nema bolje i prikladnije članice od Turske da preuzme vodeću ulogu među onim što će po svoj prilici uskoro biti 32 zemlje članice NATO-a.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime