PISjournal – Dana 9. septembra, na konferenciji za novinare održanoj u sjedištu UN-a u New Yorku, generalni sekretar Antonio Guterres predstavio je svoj izvještaj pod nazivom „Sigurnost koja nam je potrebna: Rebalansiranje vojnih troškova za održivu i mirnu budućnost“.
Njegova poruka je bila nedvosmislena: kolosalni vojni troškovi u svijetu ne garantuju sigurnost; naprotiv, oni produbljuju krhkost i potkopavaju našu kolektivnu sposobnost da izgradimo mir. Možda je najupečatljivije upozorenje izvještaja surova realnost da čovječanstvo posvećuje daleko više resursa finansiranju rata nego izgradnji mira.
Ovo nije rutinski proizvod samita UN-a; radije, spada u ono što bi se moglo nazvati kategorijom “prestižnog izvještaja” generalnog sekretara. To nije rezolucija Generalne skupštine ili deklaracija samita koja odražava konsenzus među državama članicama o akcionom planu. Umjesto toga, služi kao Guterresovo sredstvo za prenošenje njegove strateške poruke i vizije svijetu. Pa ipak, ono što ga čini moćnim jeste njegova iskrenost: nalazi podsjećaju na trenutak “kralj je gol” – ono što svi znaju, ali se malo ko usuđuje reći. Trilijuni uloženi u naoružanje ne donose sigurnost; oni hrane krhkost i prijete globalnoj pravdi.
Iz perspektive ekonomskog racionalizma, implikacije su posebno zabrinjavajuće. Oni od nas koji znaju da svaka ponuda stvara vlastitu potražnju jasno mogu vidjeti opasnost: napredak u odbrambenoj industriji i neumoljivi rast vojnih budžeta povećavaju vjerovatnoću neizbježnog rata na globalnom nivou. I ova nelagoda nije samo moja; lideri, ekonomisti i sigurnosni analitičari širom svijeta dijele istu zabrinutost.
Iako Guterresov mandat ističe 2026. godine, ovaj izvještaj, slično kao i značajne inicijative njegovih prethodnika, mogao bi izgubiti zamah s promjenom rukovodstva, ali i dalje ima potencijal da oblikuje debatu daleko nakon njegovog mandata. Njegov pravi značaj ne leži u obavezujućim obavezama, već u njegovoj hitnosti: on dovodi u pitanje ukorijenjeno mišljenje da sigurnost zavisi od stalno rastućih vojnih troškova, podsjećajući nas umjesto toga da mir i razvoj ne smiju biti ugušeni pod sjenom odbrambenih budžeta.
Ukratko, Guterresov izvještaj je više od skupa statistika ili budžetskih grafikona; to je poziv na buđenje. Svijet, uhvaćen u ubrzavajućoj spirali militarizacije i sigurnosne konkurencije, postaje sve krhkiji. A prepoznavanje ove krhkosti, kao u basni o golom kralju, zahtijeva hrabrost.
Ponavljajući Guterresa
„Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste, i ništa nije suprotno od onoga što izgleda da jeste.“ Ova rečenica, zapravo, obuhvata duh najnovijeg izvještaja Guterresa. Ovo djelo nije samo još jedan birokratski dokument ili zbirka diplomatskog žargona; ono odražava svijest i stručnost institucije posvećene osiguranju održivog mira i prosperiteta. Već samom upečatljivom težinom svojih podataka, izvještaj zahtijeva pažnju.
Ono što ovdje pokušavam učiniti jeste da ovaj izvještaj premjestim sa stolova donosilaca odluka na najvišem nivou u širi krug – da ga podijelim ne samo s diplomatama i birokratama, već i sa svima kojima je stalo do budućnosti naše planete. Ovo nije zamišljeno kao kritika, već kao skroman doprinos, čin individualne odgovornosti. Budući da Guterresova upozorenja nisu samo stvar šefova država ili sigurnosnih vijeća, ona se direktno tiču i budućnosti običnih građana.
Problem je složen i višestruk. Dotiče se ekonomije, sigurnosti, razvoja, pa čak i etike. Ali cilj ovog teksta nije da se grana u svim smjerovima – već da se drži okvira koji je Guterres postavio. Ponekad je najjasniji način da se shvati šira slika fokusiranje na jednu tačku i njeno temeljito ispitivanje. Za mene, ovaj članak nije samo ponavljanje Guterresovih riječi; radi se o njihovom tumačenju kroz prizmu angažovanog građanina i donošenju te perspektive široj publici.
Moj cilj nije samo sažeti izvještaj; cilj je osigurati da njegovi nalazi i podaci dopru do što većeg broja ljudi. Kao građanin, širenje Guterresove poruke i njeno zadržavanje u javnoj raspravi je mala, ali značajna odgovornost. Kada pročitate podatke u sljedećem odjeljku, vidjet ćete da upozorenje nije namijenjeno samo hodnicima UN-a; trebalo bi odjeknuti širom svijeta i steći ćete jasniji osjećaj šta budućnost može donijeti.
Krhkost finansiranja
Izvještaj ističe sljedeće: Globalna vojna potrošnja dostigla je rekordnih 2,7 biliona dolara u 2024. godini. Ovo predstavlja najveći porast vojnih rashoda od 1988. godine. Po glavi stanovnika, ova cifra iznosi 334 dolara širom svijeta, 750 puta više od budžeta UN-a i 13 puta više od zvanične razvojne pomoći koju pružaju najbogatije zemlje. Tokom protekle decenije, ukupna potrošnja se približila 23 biliona dolara – što je ekvivalentno kombinovanom bruto domaćem proizvodu (BDP) svih afričkih nacija. Drugim riječima, ratna ekonomija se širi na štetu razvoja i ljudskih života. Štaviše, obaveze institucija poput NATO-a da dalje povećaju potrošnju stvaraju efekat grudve snijega.
Guterresova poruka je jasna: Vojni izdaci ne garantuju mir. Pa ipak, mir je temelj sigurnosti koja nam je potrebna . Trke u naoružanju ne osiguravaju sigurnost; naprotiv, one produbljuju nesigurnost i potkopavaju razvoj. Izvještaj naglašava razvojnu ekonomiju. Ističe oportunitetne troškove i efekte istiskivanja usmjeravanja trenutnih resursa na odbranu, kao i dugoročne troškove potencijalnih sukoba. Usmjeravanje globalnih resursa u vojsku generira dugoročne gubitke u oblastima kao što su zdravstvo, obrazovanje i infrastruktura. Ako se trenutni trendovi nastave, vojni izdaci bi mogli dostići historijski neviđene nivoe do 2035. godine. Guterres vidi rješenje u sigurnosnoj strategiji koja daje prioritet diplomatiji i saradnji.
Tokom protekle decenije, većinu vojnih troškova potrošilo je samo 10 zemalja, koje su 2024. godine činile 73% globalnih vojnih troškova; među njima je svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Udjeli globalnog BDP-a namijenjeni odbrani pokazuju regionalne razlike: zemlje Bliskog istoka izdvajaju u prosjeku 4% BDP-a za naoružanje, dok zemlje u Americi troše samo 1,3%. Ova neravnoteža pokazuje da na vojne troškove snažno utječu ekonomski kapaciteti i strateški prioriteti.
Izvještaj također ističe nedostatak transparentnosti u vojnim rashodima kao glavni problem. Države troše značajne dijelove svojih budžeta izvan javne kontrole, čineći oportunitetne troškove ovih resursa nevidljivim. U 2024. godini, sredstva dodijeljena vojsci bila su otprilike pet puta veća od godišnjeg budžeta potrebnog za okončanje globalne gladi do 2030. godine. Svaki dolar potrošen na rat predstavlja gubitak za čovječanstvo i razvoj. Nasuprot tome, društvena ulaganja generiraju mnogo veće multiplikativne efekte; studije u Evropi pokazuju da prinosi od socijalnih programa mogu biti i do tri puta veći od onih od vojnih rashoda.
Kao što Guterres naglašava, sigurnost se ne može postići samo vojnom silom. Sigurnost usmjerena na čovjeka direktno je povezana s mirom i razvojem; teritorijalna odbrana i odvraćanje nisu sami po sebi dovoljni. Rastući vojni izdaci slabe finansiranje razvoja i multilateralnu saradnju, prijeteći ne samo resursima već i samoj arhitekturi globalne sigurnosti.
Jedan kamen
Važno je naglasiti da se ovdje ne radi o kritici odbrambenih troškova bilo koje pojedinačne zemlje. Niti je cilj zagovarati nultu potrošnju. Poenta je istaći nedostatak ravnoteže, gdje nesrazmjerno povećanje vojnih budžeta potkopava stabilnost. Ono o čemu raspravljamo je globalna dinamika: kada jedna nacija poveća svoje vojne troškove, druge često slijede taj primjer, stvarajući začarani krug u kojem sama nesigurnost potiče daljnju potrošnju. Ovo ne odražava izbore jedne države, već strukturnu karakteristiku trenutnog međunarodnog sigurnosnog okruženja.
Ipak, ishod je jasan. Kralj je gol: rastući vojni izdaci, umjesto povećanja sigurnosti, pojačavaju krhkost. Za trajni mir, investicioni prioriteti se moraju promijeniti; razvoj usmjeren na čovjeka i diplomatija moraju imati prednost nad utrkom u naoružanju. Svijetu su za to potrebni hrabri i vizionarski lideri. Samo odlučne riječi i efikasna rješenja mogu inspirirati nadu za čovječanstvo. Dugoročno gledano, svi ćemo dijeliti posljedice ovih odluka, i kako nas je podsjetio britanski ekonomista John Maynard Keynes, „svi smo mrtvi“, izjava koja naglašava i hitnost i odgovornost koju dijelimo. Upravo iz tog razloga svoja zapažanja iznosim s dobrim namjerama i zabrinutošću: ne da pripišem krivicu, već da zajedno koračamo prema sigurnijoj i održivijoj budućnosti.
