Ramzy Baroud nisu nisu nisu nisu nisu nisu nisu nisu
Autor je međunarodni kolumnista, medijski konsultant, autor nekoliko knjiga i osnivač PalestineChronicle.com.
PISjournal – Fadi, sirijski tinejdžer kovrdžave kose i lica prekrivenog aknama, čudesno je preživio jednu od najvećih pomorskih katastrofa u kojoj su nastradali migranti u modernoj povijesti Sredozemlja.
Samo 104 osobe spašene su s broda koji je prevozio oko 750 izbjeglica kada se 13. juna prevrnuo na otvorenom moru u blizini grčkog obalnog grada Pylosa.
Deseci tijela izvučeni su iz vode, a mnogo ih je više voda izbacila na obalu. Stotine ljudi se još uvijek vodi kao nestalo, i strahuje se da su nastradali, uključujući mnoge žene i djecu koji su bili zbijeni zajedno na donjoj palubi broda dugog 30 metara.
Fadi je preživio. Srceparajuća fotografija prikazuje mladog Sirijca kako jeca dok se susreo sa svojim starijim bratom Mohammedom, koji je požurio u luku Kalamata u Grčkoj kako bi ga vidio. Dva brata nisu se mogla zagrliti, jer se Fadi nalazio iza metalnih vrata u skloništu napravljenom za preživjele.
Ova posljednja brodska katastrofa priča mnogo veću priču od one koju su simpatični medijski naslovi pokušali prenijeti. Priča je to o ratu, siromaštvu, nejednakosti i očaju.
Identiteti onih koji su poginuli na moru daju nam tragove o porijeklu priče. Bili su to Sirijci, Palestinci, Afganistanci i drugi. Te su izbjeglice tražile sigurnost, žudjele za pukim preživljavanjem.
Tužna je ironija da se posljednja epizoda ovog naizgled beskrajnog užasa dogodila tačno sedmicu uoči UN-ove “proslave” Svjetskog dana izbjeglica, koji se svake godine obilježava 20. juna.
Čini se da većina napomena UN-a, organizacija povezanih s UN-om i međunarodnih dobrotvornih organizacija širom svijeta naglašavaju osnaživanje i pozitivnost. U priopćenju Agencije UN-a za izbjeglice spominje se “(odavanje počasti) izbjeglicama širom svijeta”, a Svjetski dan izbjeglica navodi se kao slavljenje “snage i hrabrosti” izbjeglica.
Proturječnosti diskursa koji se odnose na izbjeglice trebale bi biti previše očite da bi ih se propustilo. Ali često to činimo. U zapadnim prijestolnicama i ambasadama širom svijeta bit će organizirano previše raskošnih večera u ime izbjeglica. Diplomati će zahtijevati akciju, a dobro plaćeni intelektualci će govoriti o moralnim i etičkim odgovornostima vlada i civilnih društava. Mnogi će zapljeskati i razmijeniti brojne posjetnice. Ali malo toga će se promijeniti.
Više od 23.000 izbjeglica utopilo se ili je nestalo dok su pokušavali doći do evropskih obala između 2014. i 2022. godine. Očekuje se da će stvarni broj biti puno veći, budući da nema službenih podataka o tome koliko je ljudi uopće krenulo na ta smrtonosna putovanja. “Imamo stotine zapisa o tijelima koje je voda izbacila na obale Sredozemnog mora, a ne znamo ni za kakav poznati brodolom”, rekla je Julia Black iz Međunarodne organizacije za migracije za BBC.
Identitet žrtava – Sirijaca, Palestinaca, Afganistanaca i Sudanaca – trebao je biti glavni trag zašto ljudi poduzimaju tako strašne rizike da bi došli do evropskih zemalja, gdje često još uvijek trpe velike poteškoće, uključujući rasnu diskriminaciju.
Međutim, jedva da se ikada suočavamo s pravim krivcima koji stoje iza svega ovoga: proizvođačima oružja i vojnim intervencionistima, zajedno s političkim uplitačima koji provociraju i/ili pogoršavaju sukobe. Ti pojedinci i vlade vide Bliski istok, Afriku i ostatak globalnog juga kao puki prostor za geopolitička suparništva, jeftine sirovine te ljudsko i ekonomsko iskorištavanje.
Ali, kada ishodi takvih užasnih politika dovedu do i najmanjeg iritantnog utjecaja na socioekonomske strukture zapadnih društava, očajne izbjeglice postaju zlikovci, koje treba izbjegavati, ignorirati, zatvarati i deportirati.
U stvarnosti, izbjeglice u svijetu, kojih se procjenjuje na više od 100 miliona, nisu “slavljene”, već su uglavnom ocrnjivane. Na njih se gleda kao na teret, a ne kao priliku za suočavanje i rješavanje temeljnih problema, starih i novih, koji su doveli do njihovog prvobitnog raseljavanja.
Tokom posjeta Tunisu ovog mjeseca, zajedno s krajnje desničarskom talijanskom premijerkom Giorgiom Meloni i nizozemskim premijerom Markom Rutteom, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen bila je ustrajna u preoblikovanju tragedije izbjeglica kao nečeg sasvim drugog. Visoki evropski političari obećali su u zajedničkoj izjavi da će prekinuti “cinični poslovni model (krijumčara)” jer je “užasno vidjeti kako namjerno riskiraju ljudske živote radi profita”. Uzimajući u obzir da je industrija oružja jedan od najuspješnijih poslovnih modela u Evropi, čovjek ne može a da ne zastane na ironiju takvih primjedbi.
Niti jedno drugo kolektivno iskustvo ne ilustrira zapadno suučesništvo kao ono palestinskog naroda. Hiljade njih je poginulo dok su spašavali svoje živote od užasnih ratova i opsada koje je započeo Izrael.Veliki broj njih je nastradao čim su cionistički militanti započeli sistematsko etničko čišćenje Palestine 1947-48. Ipak, čak i nakon 75 godina takve patnje i boli, zapadne zemlje nastavljaju činiti sve što je u njihovoj moći da podrže Izrael a Palestince da oslabe pa čak i okrive.
Doista, oni koji su istinski zainteresirani za obilježavanje Svjetskog dana izbjeglica trebali bi u potpunosti proniknuti u dugotrajno iskustvo palestinskih izbjeglica kako bi doista razumjeli gdje leži problem.
Na nedavnom putovanju u Tursku susreo sam se s mnogim palestinskim izbjeglicama, većinom iz Gaze, čije je obitelji Izrael učinio izbjeglicama 1948. i ponovno 1967. Ti uglavnom mladi ljudi sa strepnjom čekaju priliku da šređu preko mora u Grčku, a zatim u druge evropske zemlje u potrazi za poslom.
Mohammed B. mi je rekao da je devet puta pokušao doći do Grčke. “Posljednji put sam bio uhvaćen. Bio sam teško pretučen i ostavljen da umrem u mračnoj šumi”, rekao je. “Ali pokušat ću ponovno.”
Mohammedov ujak je ubijen od strane Izraela tokom Prve intifade. Nekoliko članova njegove obitelji umrlo je zbog nedostatka lijekova u opkoljenom Stripu. Sada više od 30 članova obitelji, uglavnom djece, živi u trosobnoj kući koju je Izrael bombardirao u dva odvojena navrata.
Mohammed i milioni poput njega nisu zlikovci. Oni su žrtve.
Da bi Svjetski dan izbjeglica bio važan, mora se pozabaviti temeljnim uzrocima tako složenih i trajnih problema. Samo iskreno i duboko razumijevanje može poslužiti kao polazište za smislen razgovor i, nadamo se, smisleno djelovanje.
