Osman Softić iransko

Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji. iransko iransko iransko iransko iransko iransko 

PISjournal – Nakon više susreta između zvaničnika obavještajnih i diplomatskih državnih službi Irana i Saudijske Arabije, koji su periodično održavani u Bagdadu i Omanu, prošle i ove godine uz posredovanje iračke vlade i visokih dužnosnika Omana, u Pekingu je pod pokroviteljstvom Narodne Republike Kine 10. marta potpisan sporazum o obnavljanju diplomatskih veza između dvije najznačajnije bliskoistočne sile, rivala i susjeda, Islamske Republike Irana i Kraljevine Saudijske Arabije.

New York Times je ovaj sporazum označio dramatičnim i neočekivanim događajem koji je zatekao mnoge političke dužnosnike u prijestolnicama širom svijeta. Sporazum je označen kao vrhunsko postignuće kineske diplomacije. Iransko-saudijski porazum bitan je za sudbinu mira na Bliskom istoku a nije mu kumovala moćna Amerika nego Kina. Amerikanci, koji su od drugog svjetskog rata do danas, bili najveći igrači na Bliskom istoku u svim važnim događanjima odjedanput su se našli na margini u trenutku ozbiljnih tektonskih promjena.

Na prvi pogled, prve četiri klauzule sugeriraju da je dogovor uz posredovanje Kine u suštini tek popravljanje narušenih diplomatskih odnosa između dva dugogodišnja rivala. Ali, peta klauzula zvuči daleko više jer, čini se, uspostavlja novi odnos prema sukobima na Bliskom istoku u kojim Kina igra ulogu mirotvorca, u partnerstvu sa Iranom i Saudijskom Arabijom.

U optimističnijem razmjevanju, sporazum se može posmatrati kao historijski strateški sporazum koji odražava velike promjene koje se dešavaju na Bliskom istoku ali i u svijetu općenito. Pesimisti, koji odbijaju priznati ozbiljnost i sofisticiranu ulogu Pekinga, vide ga u najmanju ruku kao „sporazum o primirju“ između dva rivala, koji će omogućiti prostor za direktnu komunikaciju dvije države. iransko iransko iransko iransko iransko iransko iransko iransko 

Zajednička kinesko-saudijsko-iranska izjava pored najave obnavljanja diplomatskih odnosa između Teherana i Rijada koji su prekinuti 2016. u suštini puno je važnija od toga. Ukratko, sporazum predviđa otvaranje ambasade Saudijske Arabije i Islamske Republike Iran za manje od dva mjeseca, poštovanje suvereniteta država, aktiviranje sporazuma o sigurnosnoj saradnji između Saudijske Arabije i Irana potpisanog 2001, ali također ide dalje i predviđa aktiviranje sporazuma o saradnji u oblasti privrede, trgovine, investicija, tehnologije, nauke, kulture, sporta i omladine potpisanog između strana 1998. godine. Sporazum poziva tri zemlje da ulože maksimalne napore za unapređenje regionalnog i međunarodnog mira i sigurnosti.

Kredibilni zvori upoznati s pregovorima navode da se kineski predsjednik Xi Jinping lično porudio da se ovaj sporazum i realizira. Kineski predsjednik je navodno osobno prostudirao detalje sporazuma i posjetu Saudijskoj Arabiji u decembru 2022, iskoristio je, kao i posjetu iranskog predsjednika Ebrahima Raisija Pekingu sredinom februara 2023. Kako bi se precizno upoznao sa planovima i zahtjevima dvije zemlje.

Pod kineskim pokroviteljstvom održano je više od jedne runde pregovora u kojim su Iranci i Saudijci finalizirali detalje o pitanjima o kojim su pregovarali u Iraku i Omanu, tokom ranijih pregovora. Kina je preuzela ulogu garanta implementacije sporazuma. Perzijski zaljev je strateška regija za obje sile i glavni izvor kineskog snabdijevanja energijom. Pekingu je u interesu da spriječi tenzije između svoja dva strateška saveznika. To je nešto što Vašington kao garantor sigurnosti u regionu nikada nije uspio postići.

Interesi Saudijske Arabije tiču se ambicioznih političkih, ekonomskih, finansijskih i kulturnih ciljeva. Saudijski prestolonasljednik Mohammed bin Salman (MbS) želi postići diverzifikaciju regionalnih i globalnih partnerstava kako bi se prilagodio globalnim sistemskim promjenama koje će pomoći u realizaciji velikih planova Rijada, uspostavljanju sigurnosti i političke stabilnosti kako bi Saudijska Arabija mogla implementirati svoje glavne projekte, posebno one koji su navedeni u “Viziji 2030”, pomoću koje Rijad planira provesti transformaciju u regionalni inkubator u domenu finansija, biznisa, medija i drugih grana ekonomije kao što je UAE postigao proteklih decenija ili Bejrut prije libanskog građanskog rata 1975.

Regionalna i domaća sigurnost i stabilnost od vitalnog su značaja za Rijad kako bi mogao provesti svoje strateške ciljeve. Imajući to u vidu, neke povjerljive klauzule umetnute su u sporazum, kako bi Iran i Saudijska Arabija bili uvjereni da će njihovi sigurnosni zahtjevi biti ispunjeni. U tom smislu, Saudijska Arabija i Islamska Republika Iran se obavezuju da se neće baviti aktivnostima koje destabiliziraju bilo koju državu, na sigurnosnom, vojnom ili medijskom nivou.

Saudijska Arabija se obavezuje da neće financirati medije koji nastoje destabilizirati Iran, kao što je Iran International, opozicioni antiiranski medij na perzijskom jeziku. Saudijska Arabija se obavezuje da neće financirati organizacije koje je Iran označio kao terorističke, kao što je Narodna organizacija mudžahedina (MEK), kurdske grupe sa sjedištem u Iraku ili militante koji djeluju iz Pakistana. Iran se obavezuje da će osigurati da njegove savezničke organizacije ne narušavaju saudijsku teritoriju sa teritorije Iraka. Tokom pregovora, bilo je razgovora i o napadima na Aramco u Saudijskoj Arabiji u septembru 2019. i garanciji Irana da savezničke organizacije neće izvesti sličan napad iz iračkih teriorija. Saudijska Arabija i Iran uložit će napore za rješavanje sukoba u regionu, posebno sukoba u Jemenu, kako bi se osiguralo političko rješenje koje osigurava trajni mir u toj zemlji.

Kada se radi o regionalnoj sigurnosti, što nije predmet potpisanog sporazuma, neki izvori uključeni u pregovore potvrdili su da je tokom razgovora saudijska delegacija naglasila posvećenost Rijada Arapskoj mirovnoj inicijativi iz 2002., što implicira odbijanje normalizacije sa Tel Avivom prije uspostavljanja nezavisne palestinske države, sa Jerusalemom kao glavnim gradom.

Upečatljiv je i detalj koji dodatno ukazuje na ozbiljnost i odlučnost strana kojim je zaista bilo u interesu da sporazum bude uspješan i da protekne bez nepoželjnih uticaja koji bi mogli pokušati sabotirati sporazum. Naime, iranske i saudijske obavještajne delegacije pet dana su zasjedale u kineskoj prijestolnici bez znjanja izraelske obavještajne zajednice. Analitičari tvrde da je to možda još jedan dokaz da Kina, za razliku od SAD-a, razumije kako ishodovati uspješan sporazum u ovom vremenu globalne tranzicije iz unipolarnog u multupolarni globalni poredak.

Promjene koje se dešavaju na Bliskom istoku rezultat su slabljenja uticaja Washingtona čiji je uzrok više faktora, između ostalog, i gubljenje vitalnog nacionalnog interesa SAD-a da nastavi angažman istim intenzitetom u ovom dijelu svijeta. Bilo je za očekivati da će vakuum nakon povlačenja Amerikanca morati popuniti neka druga sila, odnosno da će vodeći regionalni akteri sudbinu sigurnosti i kolektivnog upravljanja regijom uzeti u svoje ruke, bez tutorstva ekstra-regionalnih velesila, koje u regionu nemaju šta tražiti nametanjem sile, osim kao pozvani gosti, prijatelji i trgovinski partneri.

Bivši šef iranske diplomacije Mohammed Javad Zarif je u svojim nastupima često spominjao opredijeljenost Irana da sa svojim arapskim susjedima uspostavi novu sigurnosnu arhitekturu regiona bez kontrole vanjskih sila koje, Zarif je smatrao, predstavljaju glavnu prepreku izgradnji povjerenja i mira u regionu.

Zarif je također govorio da nema ništa gore i opasnije od ignorancije i arogancije (neznanja i umišljenosti). U vrijeme kad je Zarif o tome govorio nije bilo moguće u potpunosti, barem ne za širu javnost, razumjeti šta je ovaj bivši šef iranske diplomacije zapravo pod tim mislio. Danas, pak, možemo lakše ponuditi odgovor na ovu Zarifovu enigmatičnu tvrdnju. Oni koji ne misle dobro regionu nisu na vrijeme razumjeli da se u svijetu dešavaju tektonska pomjeranja geopolitičke i geoekonomske moći i uticaja i da se epicentar globalne politike dramatično pomjera sa zapada ka istoku.

Ove je činjenice bio svjestan bivši američki predsjednik Barak Obama, realista među Demokratima u Americi, za razliku od usijanih glava neokonzervativaca koji su upravljali Bušovom administracijom, a koji su se također uspjeli infiltrirati i u najviše ešelone aktuelne Bidenove administracije, iako su svojevremeno upravljali republikanskom politikom koja je prethodila uslasku Donalda Trumpa u Bijelu kuću.

Obama je 2013. najavio zaokret ka Aziji (pivot to Asia). Jedan od najboljih poznavalaca Bliskog istoka u Washingtonu, bivši dužnosnik Clintonove administracije i ekspert za Bliski istok, Martin Indyk, porijeklom Jevrej iz Australije, više puta je u govorio i pisao da Amerikanci na Bliskom istoku više nemaju vitalnih interesa koje su spremni braniti na način kako su to činili do prije deceniju. Indyk je najavio da je Izrael sposoban da se sam brani i da mu američka pomoć više nije potrebna, a da Amerika ima dovoljno svojih energenata, nakon revolucije u ekstrakciji nafte i plina iz škrijeljaca iz dubine zemlje, putem novih tehnologija, tako da joj nafta i gas iz Perzijskog zaljeva više nije neophodna.

Amerika prestaje biti tržište za arapsku naftu koja danas uglavnom ide na azijska tržišta, posebno u Kinu i Indiju, ali i druge zemlje. Gdje nema ekonomskog interesa nema ni potrebe da se troše i vojni resursi. Naravno, ovo je samo jedna strana priče. Treba kazati i to da se Amerikancima više naprosto ne isplati ratovati na Bliskom istoku jer je praksa protekle dvije decenije pokazala da je arapski svijet nemoguće okupirati i silom kontrolirati. Jedan od najznačajnijih faktora zbog kojih Amerikanci više i nemaju stomaka, hrabrosti ali ni isplativosti vojno se angažirati na Bliskom istoku je fenomen o kojem se u našem regionu ne samo malo zna već se o njemu nerado i govori i lamentira na objektivan način, i koji je na neki način tabu tema u našem političkom i medijskom diskursu, osim samo kao medijska vijest. Radi se o osovini otpora zapadnom oružanom prisustvu, ili zapadnom malignom utjecaju koji veliki broj zemalja i naroda Zapadne Azije ne želi u svom dvorištu ako nije pozvan.

Drugim riječima, zbog otpora zapadnom vojnom prisustvu u regiji i otpora izraelskoj okupaciji i represiji nad Palestincima koju podržavaju zapadne zemlje, posebno SAD, Velika Britanija i Njemačka, cijena kontinuiranog prisustva u arapskom svijetu za Amerikance je postala neprihvatljivo visoka. Lider tog otpora zapadnoj dominaciji Bliskim istokom svakako je Iran. Ova država (zato se najviše i demonizira) uz pomoć svojih saveznika, asimetričnim oblikom pružanja otpora uz minimalne resurse, učinila je takvo prisustvo Amerikanaca na Bliskom istoku neisplativim i neodrživim.

Iran je danas postao respektabilna vojna i diplomatska sila koja je svoj utjecaj znatno proširila po dubini i širini Zapadne Azije, sve do obala Mediterana u Siriji i Libanu, do samih granica sa Izraelom. Ovaj asimetrični oblik iranske odbrambene strategije koji je Teheran uspio primjeniti zahvaljujući nizu faktora koji su išli u prilog iranske politike, ali prije svega širokoj mreži odanih saveznika i respektabilnih oružanih formacija, može se nazvati stvarnom strateškom dubinom koju je Iran uspješno implementirao u praksi.

Približavanje Irana i Saudijske Arabije ni u kom sučaju ne treba glorificirati i uzdizati, prije nego se u praksi pokaže koliko će normalizacija njihovih odnosa profunkcionirati. Jasno je da ovim diplomatskim uspjehom Kine, ali i spremnošću dvaju rivala da otvore novo poglavlje normalne diplomatske komunikacije, nestabilni ali iznimno značajni region ulazi u novu političku fazu koja bi mogla značiti šansu za ekonomski i društveni napredak i razvoj šireg područja islamskog svijeta, nakon više od decenije nepovjerenja, geopolitičkog i vjerskog rivalstva, oružanih sukoba, posredničkih ratova, destrukcije i haosa, od kojeg su korist imali samo kreatori kontroliranog haosa i vojni industrijski kopleksi, prvenstveno oni na zapadu, ali i na istoku kao i u samoj regiji. Normalizacija odnosa dvije važne islamske države pruža zansu za okončanje oružanih sukoba u Jemenu i finalizaciji rata u Siriji. U Jemenu je prema podacima UN-a ubijeno više od 370 hiljada ljudi. Taj broj je u Siriji mnogo veći. Tragedija koja je protekle decenije zadesila ovaj region donijela je nesreću, destrukciju, razaranje i bijedu. Naravno, za tu nesreću odgovornost ne snosi samo zapadna politika, ali je ona sigurno najodgovornija.

Približavanje Teherana i Rijada širom svijeta je dočekano kao pozitivan čin i sa velikim oduševljenjem, radošću i nadom, posebno u islamskom svijetu. Izrael je, čini se, jedina država koja je razočarana ovim diplomatskim uspjehom, jer je diplomatska strategija Izraela na Bliskom istoku bila pokušati što je moguće više arapskih zemalja okrenuti protiv Irana kao navodne egzistencijalne prijetnje njihovom opstaku i oportunistički se nametnuti kao zaštitnik i spasitelj Arapa od agresivnog Irana i navodne perzijanizacije arapskog svijeta. Koliko je fikcija o perzijanizaciji arapskog svijeta neutemeljena i izmišljena, najbolje govori činjenica da je glavni pregovarač Irana za obnavljanje diplomatskih odnosa sa Rijadom, sekretar Vijeća za nacionalnu sigurnost Irana i bivši ministar odbrane admiral Ali Shamkhani zapravo i sam porijeklom Arap. Zahvaljujući, između ostalog, i Shamkhanijevom diplomatskom umijeću, ugledu koji ima kod Arapa, poznavanju arapskog jezika i kulture, moglo je i lakše doći do izgradnje povjerenja dvije najznačajnije muslimanske zemlje u zaljevu. Ali Shamkhani je i dobitnik prestižnog priznanja koje mu je dodijelio kralj Saudijske Arabije za ulogu i doprinos izgradnji povjerenja između Irana i ove kraljevine.

Izrael je do danas, ali samo djelimično, uspio normalizirati odnose i uspostaviti diplomatske relacije sa Marokom, Bahreinom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Sudanom, ali ni ove zemlje nije uspio okrenuti protiv Irana. Štaviše, nije uspio ni polovinu članova Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) pridobiti za uspostavu diplomatskih odnosa. Oman, Katar i Kuvajt nisu se dali instrumentalizirati kao pijuni izraelske strategije čija je namjera podrivanje i destabilizacija Irana. Naravno, Saudijska Arabija, najmoćnija arapska monarhija, nije se dala nadmudriti i radije je prihvatila diplomatsku normalizaciju sa Iranom nego približavanje Izraelu.

Ipak, ovog momenta Rijadu se ne isplati protiv sebe okretati ne samo svoj narod već i muslimane cijelog svijeta i time se poigravati sa osjećanjima muslimana koji, ma koliko bili nemoćni, ne žele prihvatiti izraelsku okupaciju Palestine, ubijanje, razaranje i destrukciju domova i infrastrukture, uništavanje maslinjaka i otimačinu zemlje. Muslimani i svi drugi dobri ljudi nemaju tolerancije za torturu koju provodi izraelski režim i ekstremni jevrejski doseljenici iz Amerike i Evrope koji su uzurpirali palestinsku zemlju a kojih danas na okupiranim palesinskim teritorijama Zapadne obale ima preko 700 hiljada.

Upravo ovi jevrejski doseljenici (settlers) danas igraju ključnu ekstremnu političku ulogu u Izraelu i vrše disproporcijonalno ogroman veliki utjecaj u represivnom aparatu Izraela. Dvojica njihovih najekstremnijih protagonista Itamar Ben Gvir i Bezazel Smotrich danas su ministri Natanyahuove desničarske vlade koji imaju direktnu kontrolu nad okupacionim trupama jer kontroliraju snage sigurnosni.

Iako je u krugovima američke administracije u Washingtonu pozdravljeno približavanje velikih rivala na Bliskom istoku a uloga Kine kao posrednika u postizanju sporazuma između Irana i Saudije se previše ne dramatizira, u nezvaničnim istraživačkim centrima koji se bave kreiranjem alternativnih političkih rješenja koja često budu prihvaćena od administracije, lamentira se o tome kako 21. stoljeće pripada rastućoj Kini. Ima i onih koji sporazumu ne daju veliki značaj.

Tako Steven Cook iz uticajnog Vijeća za vanjske odnose (CFR), gotovo prijeteći, tvrdi da će se politika saudijskog prestolonasljednika Mohameda bin Salmana, čiju ulogu ovaj analitičar poredi sa nekadašnjom antizapadnom ulogom populističkog egipatskog predsjednika Gamala Abdul Nasera koji je za vrijeme hladnog rata pokušavao plivati između Washingtona i Moskve, završiti na sličan način, neuspjehom. Naser je bio izrazito antizapadno orijeniran a Bin Salman pokazuje neke elemente balansiranja njegove zemlje između interesa Amerike, Rusije, a sada i Kine, jer se Saudija prilično okrenula prema Kini. iransko iransko iransko iransko iransko iransko iransko 

Bin Salmanov zaokret prema Kini je logičan, jer je Peking najveći kupac saudijske nafte. Rijad je izrazio želju za pridruživanjem Šangajskoj organizaciju za suradnju (SCO) kojom dominira Kina. Uprkos zahtjevima Washingtona da poveća proizvodnju nafte MBS na to nije pristao i ostao je principjelan dogovoru globalnog naftnog kartela OPEC Plus, i u saglasnosti sa Rusijiom.

Ozbiljniji diplomati i akademski eksperti priznaju da je uloga Kine u pomenutom dilomatskom sporazumu itekako značajna i da Kina predstavlja ozbiljan izazov politici i interesima Washingtona u regiji. Kina je uspjela približiti Saudijsku Arabiju i Iran u trenutku kad se očekivalo da će Izrael uz pomoć SAD-a približiti Saudiju i Izrael, navodi Peter Baker u New York Timesu.

Da li će kineska inicijativa i kakve posljedice imati po ambiciozni Abramski sporazum između Izraela i arapskih monarhija tek će pokazati vrijeme. Biden, navodno, nije bio spreman Rijadu obećati veće sigurnosne garancije, posebno nije dao zeleno svijetlo za razvoj nuklerane energije koju je Rijad tražio niti je pristao na smanjene restrikcije glede kupovine naoružanja. Ovo očigledno govori o ozbiljnim ambicijama Rijada koji nije krio da će, ako Iran nuklearizira svoj odbrambeni sistem, odmah učiniti to isto.

Opće je mišljenje u međunarodnim ekspertnim krugovima da Iran ima dovoljno obogaćenog urana za proizvodnju nekoliko nuklearnih bombi, ako bi se odlučio na takav korak, iako nije jasno da li je Iran ovladao tehnologijom za uspješnu izradu bojeve glave. Još 2015. šef američke krovne obavještajne zajednice James Clapper u jednom intervjuu je kazao da Iran ima kapacitet za proizvodnju nuklearnog oružja ali da nema nuklearnu bombu, jer vrhovni vođa Irana Ayatollah Ali Khamenei to ne želi, a jedino on kao vrhovni vođa može narediti nuklearizaciju odbrane, ali on to nije učinio.

Clapper je ozbiljan i racionalan obavještajni ekspert i ono što je rekao prije osam godina treba prihvatiti kao razumnu procjenu i mišljenje, da Iran ima sposobnost ali da ne želi proizvesti nuklearno oružje. Prvo, to je u suprotnosti sa vrijednostima na kojim počiva Islamska Republika Iran, a drugo, Iran se kao potpisnik sporazuma o zabrani širenja nuklearnog oružja (NPT) na to obavezao kao odgovorna članica međunarodne zajednice. Druge zemlje u susjedstvu, za koje se vjeruje da imaju nuklerni arsenal, to nisu učinile. Međunarodna zajednica od Izraela nikad nije zatražila da provede inspekciju i utvrdi da li posjeduje nuklearni arsenal. Izrael koristi politiku ambiguiteta, što znači da niti negira niti priznaje da ima nuklearke. Iako se cijeli svijet raduje pomirenju dvije vodeće rivalske muslimanske zemlje, izraelski političari ovaj historijski čin doživljavaju kao trijumfalnu pobjedu Irana i poraz izraelske strategije.

Očito je da nakon strateškog približavanja Irana Moskvi i Teheranu i sve izvjesnije diversifikacije strateških saveza arapskih monarhija koje ne žele biti ovisne o Washingtonu svijet ulazi u fazu multipolarnosti međunarodnih odnosa kao realno stanje globalne politike koje ne treba nipodaštavati i odbacivati s podsmjehom u uvjerenju da će američki kišobran uvijek biti voljan i kadar pružiti sigurnost ostatku svijeta kao što to čini u Evropi. iransko iransko 

Ekskluzivno PISjournal