Damien Gayle
PISjournal – Globalno vojno jačanje predstavlja egzistencijalnu prijetnju za klimatske ciljeve, prema istraživačima koji tvrde da bi samo planirano naoružavanje NATO-a moglo da poveća emisiju gasova sa efektom staklene bašte za gotovo 200 miliona tona godišnje.
Dok je svijet uvučen u najveći broj oružanih sukoba od Drugog svjetskog rata, zemlje su započele talas vojne potrošnje, koja je kolektivno dostigla rekordnih 2,46 biliona dolara u 2023. godini.
Za svaki dolar uložen u novu vojnu opremu, ne postoji samo cijena koja se plaća u emisijama ugljen-dioksida, već i propuštena prilika za ulaganje u klimatske akcije, upozoravaju kritičari. I to sve povrh ogromnog broja žrtava samih oružanih sukoba.
„Postoji realna zabrinutost oko načina na koji dajemo prioritet kratkoročnoj bezbjednosti i pritom žrtvujemo dugoročnu sigurnost“, rekla je Eli Kini, istraživačica iz Opservatorije za sukobe i životnu sredinu i koautorka studije ekskluzivno podijeljene sa Gardijanom. „Zbog svoje nepromišljenosti, ulažemo u tvrdu vojnu bezbjednost sada, povećavajući globalne emisije i dodatno pogoršavajući klimatsku krizu u budućnosti.“
To će, zauzvrat, vjerovatno dovesti do daljih sukoba, budući da se klimatske promjene sve više posmatraju kao pokretač sukoba, iako posredno. U regionu Darfur u Sudanu, sukobi su povezani sa borbom za oskudne resurse nakon dugotrajnih suša i širenja pustinjskih područja. Na Arktiku, povlačenje morskog leda dovodi do tenzija oko toga ko bi trebalo da kontroliše novootkrivene rezerve nafte, gasa i ključnih mineralnih resursa.
Nijedna vojska nije transparentna u vezi sa razmerama svoje upotrebe fosilnih goriva, ali istraživači procenjuju da su kolektivno već odgovorne za 5,5% globalnih emisija gasova sa efektom staklene bašte.
Očekuje se da će ta cifra rasti otkako tenzije eskaliraju u brojnim regionima i otkad su SAD – decenijama najveći svjetski vojni potrošač – dale signal da očekuju da njihovi NATO saveznici značajno povećaju resurse za svoje oružane snage.
Prema Globalnom indeksu mira militarizacija je u porastu u 108 zemalja tokom 2023. godine. Kako su 92 zemlje uključene u oružane sukobe – od Ukrajine i Gaze do Južnog Sudana i Demokratske Republike Kongo – dok tenzije između Kine i SAD oko Tajvana rastu i ponovo izbija konflikt između Indije i Pakistana, vlade koje strahuju od rata intenzivno ulažu u svoje vojske.
U Evropi je porast bio posebno dramatičan: između 2021. i 2024. godine potrošnja zemalja članica EU za oružje porasla je za više od 30%, prema podacima Međunarodnog instituta za strateške studije.
U martu je EU, uznemirena smanjenjem vojne pomoći i diplomatske podrške Ukrajini od strane Donalda Trampa, naznačila da će ići još dalje, sa predlogom od dodatnih 800 milijardi eura ulaganja širom bloka, iznijetim u planu ReArm Europe (Ponovno naoružavanje Evrope).
U analizi za Kancelariju Ujedinjenih nacija za pitanja razoružanja, Eli Kini je sa kolegama ispitala potencijalni uticaj povećane militarizacije na ispunjavanje klimatskih ciljeva. Ono što su otkrili bilo je uznemirujuće: povećanje emisija kao posljedice ponovne militarizacije NATO-a bilo bi jednako tome da se našoj planeti u ovom stanju doda još jedna populacija Pakistana.
„Naša analiza se konkretno bavi uticajem na Cilj održivog razvoja 13, a to je klimatska akcija – preduzimanje hitnih mjera u borbi protiv klimatske krize i njenih posljedica“, rekla je Kini. „A ono što naša analiza pokazuje, kada se pogledaju različiti ciljevi, jeste da globalni porast vojne potrošnje zaista predstavlja ozbiljnu prijetnju za globalnu klimatsku akciju.“
Od svih državnih tijela, vojske su specifično ugljenično-intenzivne. „Prvo, zbog opreme koju nabavljaju, a koja se u velikoj mjeri sastoji od čelika i aluminijuma, čija proizvodnja stvara velike emisije ugljen-dioksida“, rekao je Lenard de Klerk iz Inicijative za obračunavanje gasova sa efektom staklene bašte u ratu, također koautor studije.
„Drugo, tokom operacija, vojske su vrlo mobilne. A da bi se kretale, koriste fosilna goriva – dizel za kopnene operacije i kerozin za vazdušne. Za pomorske operacije, također se uglavnom koristi dizel, osim ako brodovi ne koriste nuklearni pogon.“
S obzirom na to da je tajnost tipična za vojske i njihove operacije, teško je znati koliko tačno gasova sa efektom staklene bašte one emituju. Samo zemlje članice NATO-a prijavljuju dovoljno podataka o svojim emisijama da bi naučnici uopšte mogli da naprave procjenu.
„Odabrali smo NATO jer su najtransparentniji u pogledu potrošnje. Dakle, nije da smo želeli posebno da se fokusiramo na NATO, već su njihovi podaci prosto najdostupniji“, rekao je de Klerk.
Istraživači su izračunali za koliko bi se emisije gasova sa efektom staklene bašte povećale ako bi zemlje članice NATO-a, ne računajući SAD – koje već troše znatno više od ostalih – povećale udeo BDP-a koji izdvajaju za vojne svrhe za dva procenta.
Takvo povećanje je već u toku, pošto mnoge evropske zemlje značajno povećavaju vojnu potrošnju kao odgovor na krizu u Ukrajini. Iako su zemlje članice NATO-a javno obećale da će povećati vojnu potrošnju na 2% ukupnog BDP-a, istraživači navode da bi plan ReArm Europe mogao dovesti i do povećanja na 3,5%, sa 1,5% kako je bilo 2020. godine. Istraživači su pretpostavili slično povećanje i za članice NATO-a koje nisu članice EU, poput Ujedinjenog Kraljevstva.
Koristeći metodologiju iz nedavne studije koja je tvrdila da svako povećanje vojne potrošnje za jedan procenat BDP-a vodi ka povećanju nacionalnih emisija između 0,9% i 2%, istraživači su procenili da bi šok od dva procenta u potrošnji doveo do povećanja emisija širom bloka od 87 do 194 megatona ugljen-dioksida godišnje.
Istraživači navode da takav ogroman porast emisija ne samo da bi dodatno ubrzao klimatski kolaps, već bi i povećanje globalne temperature negativno uticalo na ekonomiju. Nedavne procene društvene cijene ugljen-dioksida – novčani pokazatelj štete izazvane emisijama CO2 – postavljaju tu vrijednost na 1.347 dolara po toni CO2, što sugeriše da bi godišnji trošak vojnog jačanja NATO-a mogao dostići i 264 milijarde dolara godišnje.
A to je tek djelić stvarne ugljeničke cijene militarizacije, ističe Kini. „Istraživanje obuhvata 31 zemlju – a to predstavlja samo 9% ukupnih svjetskih emisija. Jasno je da postoji veliki dio svijeta koji nismo uzeli u obzir u ovom konkretnom proračunu.“
Analiza takođe napominje da povećanje budžeta za vojsku smanjuje dostupne resurse za politike usmjerene ka ublažavanju klimatskih promjena. To se već dešava – na primjer, Ujedinjeno Kraljevstvo finansira povećanje vojne potrošnje smanjenjem budžeta za pomoć inostranstvu – potez koji su oponašale i Belgija, Francuska i Holandija.
„Ovo povećanje vojne potrošnje narušava onu osnovnu vrstu poverenja koja je neophodna za multilateralizam“, rekla je Kini. „Na samitu Cop29, zemlje globalnog juga, a posebno Kuba, ukazale su na licemjerje okupljenih: države su spremne da troše sve više na vojsku, ali nude… neprihvatljivo niska finansijska sredstva za klimatske ciljeve.“
