Admir Lisica

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

PISjournalUtjecaj iseljeničkih zajednica na političko stanje u zemlji svoga porijekla u velikoj mjeri bio je izražen kroz historiju.

Emigrantske zajednice aktivno su radile na animiranju domaćeg stanovništa u pogledu političkog aktivizma, što je posebno vidljivo u slučajevima zemlja sa dugogodišnjim komunističkim uređenjem, kakva je bila i Bosna i Hercegovina.

Bošnjaci kao jedna od brojnijih dijasporalnih zajednica prošli su kroz mnogo izazova na putu do uvođenja demokratskog uređenja, ali i povratka historijskog imena Bošnjak. Uloga bošnjačke emigracije u kontekstu reafirmiranja nacionalnog imena Bošnjak nije previše isticana u bosanskohercegovačkoj javnosti, stoga je bilo nužno prezentirati jednu ovakvu temu, koja nema za cilj da ponudi konačni odgovor na temu značaja emigracije u ovom veoma važnom historijskom procesu.

Ovdje vam donosimo kratak prgled djelovanja nekih od najistaknutijih Bošnjaka u emigraciji, bez da se umanjuje značaj svih onih koji su svojim nesebičnim radom i zalaganjem dali vlastiti doprinos za povratak nacionalnog imena Bošnjak u upotrebu, među kojima se svakako izdvaja Adil-beg Zulfikarpašić za koga se na osnovu činjenica može ustvrditi da je bio jedan od najzaslužnih bošnjačkih emigranata u kontekstu reafirmiranja imena Bošnjak.

U emigraciji Zulfikarpašić uspjeva okupiti značajan broj bošnjačkih političkih emigranata koji su u velikoj mjeri s njim dijelili poglede na političku budućnost Bošnjaka u emigraciji, domovini i domovinskim zemljama. Grupa intelektualaca i aktivista, predvođeni Adilom Zulfikarpašićem, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća dolazi do ideje o osnivanju društvenog i političkog lista bošnjačke emigracije pod nazivom „Bosanski pogledi“ koji će objektivno tematizirati stanje među emigracijom, ali i dešavanja u Jugoslaviji.

Osim Zulfikarpašića, među istaknutijim emigrantima angažiranim na listu „Bosanski pogledi“ bili su dr. Smail Balić, Teufik Velagić, Bećir Tanović i drugi. Navedeni pojedinci koji su bili predmet ovog rada, nisu dovoljno zasupljeni u bosanskohercegovačkoj javnosti, a također na visokoškolskim ustanovama humanističkih usmjerenja ne postoji dovoljno istraživačkih radova, koji tematiziraju reafirmiranje nacionalnog imena Bošnjak, te kakva je uloga bošnjačkih emigranata predvođenih Adil-begom Zulfikarpašićem u cjelokupnom procesu.

Napori bošnjačke emigracije na reafirmaciji nacionalnog imena Bošnjak, urodili su plodom početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kada je sve aktivnije zagovarana ova ideja. U tu svrhu organizirane su različite rasprave i diskusije u javnosti s ciljem stavljanja u fokus ove teme. Sredinom juna 1990. godine u Sarajevu, Bošnjački institut, koji je tada imao sjedište u Cirihu, organizirao je izuzetno zapažen simpozij na temu Bosna i Bošnjaštvo. Navedeni skup je ustvari bila prva rasprava o nacionalnom imenu Bošnjak u socijalističkom periodu, a koja je na jednom mjestu okupila eminentne intelektualce iz različitih oblasti, te iz različitih jugoslovenskih republika.

Nakon ovog skupa, u drugoj polovini 1990. i 1991. godine, pitanje bošnjaštva je češće tematizirao u javnom prostoru. Ipak, za potpuno razumijevanje uloge emigracije u pomenutim procesima važno je vratiti se u šezdesete godine prošloga stoljeća kada na stranicama lista “Bosanski pogledi” imamo priliku pročitati jasno artikulirane stavove bošnjačkih emigranata u pogledu nacionalnog imena. Primjera radi, Teufik Tofa Velagić između ostalog piše: “Ono što mi želimo to je istinska sloboda naroda i da u toj slobodi ne trpimo nikakvo nasilje, naročito bilo kakvo srbiziranje ili hrvatiziranje. Što se to nastojalo ranije, to se može nekako razumjeti, ali od kraja prošlog rata to zaista nema nikakvog izgleda za uspjeh. Nama kao muslimanima nacionalistička nastojanja i stremljenja su strana, ali nam je drago naše kroz historiju sačuvano bošnjaštvo, s kojim treba da se pomire naročito oni koji nas do sad ubrajaše u svoje jato.

S druge strane, Bećir Tanović, koji je djelovao iz Chicaga, u pismu upućenoj redakciji “Bosanskih pogleda” 16.6.1963. navodi: “Nacionalne aspiracije i politički ekstremizmi naših komšija, manifestirani i formulisani na bezbroj načina, odbijali su se od bedema poznate bošnjačke tvrdoglavosti i nijesu se mogli prilijepiti za duše i srca ‘dobrih Bošnjana’ ni ovdje, ni u domovini. U svakom žitu ima kukolja, te i u svakom narodu ima izroda, ali ih je među nama ponajmanje. Mi ih skoro možemo na prste izbrojati. Mi smo politički najjedinstveniji i pored nastojanja šačice ‘šerova’ da nas razjedine i dezorijentišu. Glavne zasluge za očuvanje naše jedinstvenosti i nacionalnog individualiteta idu našem običnom, malom čovjeku – čovjeku iz naroda, koji se oduvijek plebiscitarno opredjeljivao kao Bošnjak i čovjek, poštujući tuđe, ali čuvajući svoje, sve tako od Kulina bana pa do današnjih dana. Naše bošnjaštvo počiva ne samo na objektivnim historijskim činjenicama, već i na toj visokoj, ali i duboko uljuđenoj nacionalnoj svijesti našeg čovjeka, a političke okolnosti ga prave neophodnom nuždom našeg vremena.”

Uzmemo li u obzir da Tanović i Velagić ovakve stavove iznose šezdesetih godina prošlog stoljeća, a da čak i danas imamo one koji dovode u pitanje ime Bošnjaka, dovoljno govori o značaju djelovanja emigranata okupljenih oko lista “Bosanski pogledi.

Na kraju, važno je istaknuti kako je bošnjačka emigracija osim značajnog utjecaja u kontekstu reafirmiranja imena Bošnjaka, također doprinijela u velikoj mjeri političkom organiziranju Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, te lobiranju za jačanje međunarodnog položaja Bosne i Hercegovine u vrijeme agresije. Naravno, osim ranije pomenutih, na tom polju istakli su se također Nedžib i Muhamed Šaćirbegović (Šaćirbay).

Ekskluzivno PISjournal