Caio Ruvenal
PISjournal –Tierra del Fuego je sigurno zaslužila svoju reputaciju kraja svijeta. Ovog arhipelaga, koji se nalazi na južnom vrhu Amerike, plaše se mornari zbog vjetrova od 100 kilometara na sat koji očvršćuju strme, snijegom prekrivene vrhove. Na ovoj posljednjoj kontinentalnoj tački prije dolaska na Antarktik, etničke grupe Selk’nam, Yaghan, Kawésqar i Haush živjele su 10 000 godina.
Oni su nomadski narodi, čiju su historiju prokleli kolonizatori; prvo španski, ali uglavnom francuski i engleski prirodoslovci. Ti posljednji su u 19. stoljeću nasilno doveli mnoge starosjedioce da budu izloženi kao “divljaci” na Starom kontinentu. Velik dio njihove teške sudbine – nekažnjene do danas – sada je sabran u eseju pod naslovom “Kosti bez odmora”.
“Čini se kao druga planeta. To je vrlo ekstremno i netaknuto mjesto u geografskom smislu”, kaže autor knjige, čileanski istraživač Cristóbal Marín. On objašnjava za EL PAÍS kako Tierra del Fuego (u prijevodu “Zemlja vatre”) ima različite veze između svojih ljudi, Amerike i Evrope.
Prorektor Univerziteta Diego Portales (UDP), smještenog u Santiagu, Čile, nekoliko je puta posjetio ovo područje gdje su potonuli mnogi brodovi. No, priču o njegovim stanovnicima Marín je saznao u Londonu, dok je završavao doktorat iz kulturologije. Otkrio je prijevod putopisnih hronika Roberta FitzRoya, oficira britanske mornarice, Andrésa Bella. U njemu pripovijeda kako je engleski zapovjednik 1830. godine silom odveo četvoricu domorodaca iz južnih krajeva — devetogodišnju djevojčicu, 14-godišnjeg dječaka, kao i dvojicu muškaraca od 20 i 26 godina — u Europi. Leš pete osobe ukraden je i sačuvan u sirćetu.
FitzRoyev cilj bio je pokazati da se čak i “najprimitivnija” bića – kako ih je nazvao Charles Darwin – mogu “civilizirati” prema zapadnim standardima. Budući da nisu imali imunitet na evropske patologije, bolesti su ih prve napale. Dvadesetogodišnji muškarac dobio je boginje i umro mjesec dana nakon što je prisilno doveden u London. U međuvremenu, tijelo koje je stiglo u brodsko spremište prodano je na proučavanje Kraljevskom koledžu hirurga. Ostali porobljeni narodi bili su prisiljeni prihvatiti kršćanstvo, govoriti engleski i usvojiti ponašanje Evropljana. Njihov otmičar pozvao bi svoje buržoaske prijatelje na čaj, dok su oni posmatrali napredak preobrazbe kojoj je podvrgao svoje zatvorenike.
“Bio sam zatečen fotografijama Fuegijanaca odjevenih u viktorijansku odjeću [dok su posjećivali] kralja Williama IV. i kraljicu Adelaide 1831. Postale su događaj u društvenom životu Londona”, kaže Marín. Filozof i sociolog takođe je otkrio da je najmanje 100 domorodaca – ili njihovih ostataka – odvedeno iz Tierra del Fuego u Evropu. Nakon FitzRoya, to je učinio i biskup Waite Hockin Stirling, 1865. U međuvremenu, njemački trgovac Carl Hagenbeck — poznat po stvaranju “ljudskih zooloških vrtova” — naredio je nasilno raseljavanje domorodačkih naroda, uz otmicu 11 Kawésqara (četiri muškarca, četiri žena i troje djece). Prisilno su izlagani u zoološkim vrtovima tokom 1881. godine, u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj.
Prva stanica bio je Jardin d’Acclimatation u Parizu, gdje ih je posjetilo gotovo 500.000 ljudi. Među njima su bili poznati prirodoslovci i antropolozi, koji su održavali posebne seanse na kojima su analizirali i mjerili čak i spolne organe zarobljenih žena. Zatim su teretnim vozom prevezeni u Berlin, kako bi pet sedmica bili izloženi u Zoološkom vrtu. Zatim su odvedeni u Leipzig, München, Stuttgart i Nürnberg. Put do Züricha nisu mogli nastaviti zbog tuberkuloze, ospica i sifilisa (čuvari i radnici na mjestima gdje su bili izloženi seksualno su zlostavljali žene). Umirali su porobljeni narodi. Njihove ostatke prisvojio je Institut za anatomiju Univerziteta u Zürichu.
“Zaključci naučnih izvještaja o Fuežancima bili su slični mišljenjima Darwina i FitzRoya: oni su predstavljali inferiornu rasu s ograničenom inteligencijom i sposobnošću za napredak”, objašnjava Marín. Rekonstruirao je ovu historiju s dokumentima iz British Museuma, British Library i Hunterian Museuma, među ostalima.
Još jedna podla otmica bila je ona 11 Selk’nam individua 1888. godine. Belgijski kitolovac Maurice Maitre prevezao ih je “s teškim lancima, poput bengalskih tigrova” na Parišku izložbu 1889. godine… na isti događaj na kojem su bila izložena djela Moneta i Van Gogha. Porobljenim narodima bacano je sirovo konjsko meso i namjerno su držani u prljavštini, staroj odjeći i u potpunoj zapuštenosti, kako bi izgledali kao “divljaci”.
Ponižavajući prikaz Indijanaca nije bio ograničen samo na one s Tierra del Fuego. Godine 1879. par iz Aonikenka (Patagonia) i njihovo dijete bili su izloženi u Hamburgu i Dresdenu. No možda najpoznatiji slučaj bio je onaj Meksikanke Julije Pastrane, koja je patila od hipertrihoze (pretjerana dlakavost na licu) i tokom 1850-ih godina u Sjedinjenim Državama bila je prikazivana kao grozota. Nakon njezine smrti 1860., njezino je mumificirano tijelo izlagano u raznim evropskim gradovima više od 100 godina. Godine 2013. njeno je tijelo repatrirano i pokopano u gradu Sinaloa u Meksiku. “Grobnica je izgrađena uz iznimne sigurnosne mjere kako bi njezini posmrtni ostaci konačno mogli počivati u miru”, stoji u Maríninom tekstu.
Marín procjenjuje da je više od 100 tijela još uvijek ostalo na evropskom tlu. Identificirao je 28 u Prirodoslovnom muzeju u Kensingtonu, 12 u Musée de’l Homme u Parizu i još 18 u Prirodoslovnom muzeju u Beču. “Najosnovnija stvar za ljudsku čast je primiti pogrebni obred. Ako će [njihova tijela] biti izložena, to mora biti učinjeno u specifičnom kontekstu, s oznakama koje objašnjavaju [okolnosti] i smještaju ih,” tvrdi istraživač. U 2010. i 2016. ostaci nekih zarobljenih domorodačkih naroda vraćeni su u domovinu, no većina njih i dalje je daleko od svoje domovine.
Devetnaesto stoljeće završilo je iskorištavanjem i pokušajem istrebljenja domorodaca Ognjene zemlje. Stočari — uglavnom britanski — to su namjerno pokušali učiniti, dok su salezijanske misije to učinile nehotice. U prvom slučaju, 1895. zemljoposjednici su ponudili funtu za uho mrtvog Selk’nama, jer su pokušavali spriječiti njihov posao s vunom. Autohtoni narodi hranili su se gvanacima, koje su evropske ovce istisnule. Kada su Selk’nam pokušali protjerati životinje, doseljenici su se osjećali ugroženima i nakon toga su ponudili nagrade lovcima, koji su bili naoružani Winchester puškama. Najsmrtonosniji je bio Alexander McLennan, Škot koji je rekao da je ubio 450 Selk’nama u jednoj godini.
Salezijanci su sa svoje strane osnovali misiju 1889. na otoku Dawson. Osim što su bili duhovno kolonizirani, prisilno držani pod strogom disciplinom i promijenjenom prehranom, starosjedioci su bili zaraženi i bolestima donesenim sa Starog kontinenta, posebno tuberkulozom i ospicama. “Otok Dawson postao je neka vrsta zatvora za Selk’nam, narod koji je bio nomadski hiljadama godina. Groblje misije – s više od 1000 domorodačkih grobova – nijemo je svjedočanstvo ove katastrofe. U rubnim četvrtima mrtve su jednostavno ostavljali u najbližem grmlju. Mnogi od oboljelih sigurno su vidjeli lisice kako izlaze iz šume i proždiru leševe… ali niko se nije mogao odbraniti niti ih uplašiti”, piše Marín u svom tekstu.
Šta je tadašnja čileanska vlada imala sa svime ovim? “Bila je saučesnik, jer je šutjela”, odgovara istraživač. Za početak, sva ubistva i poniženja dogodila su se kad je Čile već stekao svoju nezavisnost i autonomiju 1818. Tada je vlada predsjednika Joséa Manuela Balmaceda dala Katoličkoj crkvi besplatni teritorijalni ustupak. Nadalje, u 20. stoljeću – s najviših razina vlasti – ova inferiorizacija Fuegijanaca je ovjekovječena, posebno sa slučajem iz 1940. koji je uključivao Lautara Edéna Wellingtona (Terwa Koyo bilo je njegovo izvorno ime). Bio je dijete koje je, u dobi od 10 godina, čileanska avijacija prisilno odvela iz zajednice Puerto Edén u glavni grad Santiago. Svrha je bila da ga se podučava u Specijalnoj školi. Nakon što bi se školovao, vratio bi se u svoju zajednicu da “civilizira” ono što je ostalo od njegove etničke skupine.
Početkom oktobra ove godine, Ministarstvo vanjskih poslova Čilea organiziralo je da muzeji u Lübecku predaju lubanju čovjeka iz Selk’nama izaslanstvu iz Tierra del Fuego, koje je tražilo da se pokopa na berlinskom groblju.
Vjerovalo se da su “Onas” – kako su ih nazvali antropolozi iz 19. stoljeća – izumrli. Međutim, 2023. godine Čileanska država ih je ponovno priznala. Prema popisu stanovništva iz 2017. godine, 1.144 osobe se izjašnjavaju kao Selk’nam. Godine 1880. bilo ih je 3500, prema Marínovom istraživanju. Što se Yaghana tiče, ostalo ih je 1.600, dok ih je prije dva stoljeća bilo 2.500.
Marínova publikacija ne daje podatke o narodima Kawésqar, ali procjenjuje se da ih je sada samo 250. Oni govore samo španski. “To je otvorena rana. Sporo vraćanje prava”, priznaje Marín. Dugačak put do konačnog smiraja njihovih kostiju.