Enver Solomon                                                                               migranti

PISjournal – Postoje trenuci kada bi srceparajuća tragedija onih koji su mnogo manje sretni od nas trebala djelovati kao poziv na buđenje da svijet učinimo boljim. Jučerašnje popodne bilo je jedno od takvih.

Najmanje 27 muškaraca, žena i djece koji su, ne svojom krivicom, tražili sigurnost u Ujedinjenom Kraljevstvu, poginulo je u hladnom, nemilosrdnom moru Kanala – najprometnijeg brodskog puta na svijetu. Smjestili su se u slabašan gumenjak koji nije sposoban za plovidbu na francuskoj obali na posljednjoj etapi za koju su se nadali da će biti putovanje u novi život u kojem će moći raditi ono što svi uzimamo zdravo za gotovo – raditi, sklapati prijateljstva, zabavljati se i biti sigurni od svake štete.

Još ne znamo njihova imena, starosnu dob, u kakvom su međusobnom srodstvu ili odakle su. Ali znamo da će platiti goleme svote novca krijumčarima koji okrutno kontroliraju trgovinu ljudima koja iskorištava patnju onih koji su pobjegli od progona, ugnjetavanja i terora u drugim dijelovima svijeta.

Teško je svakom od nas zamisliti kroz što su prošli ljudi koji stižu preko Kanala. Nedavno sam upoznao dvojicu braće tinejdžera koji su kopnom krenuli iz Afganistana bježeći od Talibana, koji su u to vrijeme napredovali širom zemlje. I oni su stigli malim čamcem na plažu u Doveru.

Dok sam sjedio s njima u jedinici za prijem u Kentu, gdje se osoblje Vijeća za izbjeglice brine o njima prije nego što budu uzeti pod nadležnost lokalnih vlasti, izgledali su iscrpljeno, potpuno dezorijentisani i uplašeni šta će im se sljedeće dogoditi. Na slabom engleskom, rekli su mi da žele da Engleska bude njihov novi dom. Očito vrlo traumatizirani, rekli su da se plaše da bi mogli biti vraćeni u Afganistan.

Umjesto da pokaže saosjećanje, ljudskost i razumijevanje prema ljudima kao što su ova dva afganistanska tinejdžera, vlada je odlučila razgovarati i djelovati oštro, zauzimajući beskompromisan stav. Kupljeni su skupi uređaji za pokušaj blokiranja čamaca. Milioni su potrošeni na povećanje graničnih kontrola a veći dio toga prepušten je Francuzima.

Vlada kaže da su oni koji stižu malim čamcima gotovo svi ekonomski migranti – tvrdnju koju je u utorak u Commons-u ponovio ministar unutrašnjih poslova.

Svako ko dođe ovamo kopnom odmah je označen kao “ilegalni imigrant”. Novi zakon o državljanstvu i granicama osmišljen je kako bi se stvorilo još neprijateljskije okruženje, uključujući propise za osobe van obala dok se njihovi zahtjevi za azil obrađuju, te novi status privremene zaštite izbjeglica. Plan je također vratiti ljude u drugu zemlju ako postoje dokazi da su prošli kroz tzv., “sigurnu zemlju”.

Obrazloženje je da što je politika neprijateljskija i stroža, manja je vjerovatnost da će muškarci, žene i djeca riskirati svoje živote u rukama trgovaca ljudima. To je previše pojednostavljena pretpostavka koja se prvenstveno oslanja na odvraćanje, kontrolu i provođenje. Neće uspjeti jer je problem složen i nijansiran. Potreban je sofisticiraniji, inteligentniji i humaniji odgovor.

Vlada treba prihvatiti da ako postoje sigurniji i redovitiji putevi za ljude – kao što su široki programi preseljenja, humanitarne vize i reformirana pravila okupljanja porodica – manje ljudi bi osjetilo potrebu za takvim opasnim putovanjima inače. I laburističke i konzervativne vlade su posljednjih decenija ograničile sigurne rute kroz drakonske zakone o azilu i useljenju, prisiljavajući ljude da umjesto toga krenu na opasna putovanja. Hitno je potrebno ambiciozno proširenje sigurnih ruta.

Mnogi ljudi koji traže azil neće imati druge mogućnosti osim putovati kopnom. U sedam decenija otkako je Ujedinjeno Kraljevstvo pomoglo uspostaviti Konvenciju UN-a o izbjeglicama 1951. godine, hiljade ljudi su pobjegle iz svojih matičnih zemalja – uključujući one koji su bježali od etničkog čišćenja na Balkanu, mučenja u Zimbabveu i rata u Siriji – opasnim rutama kako bi došle do naše zemlje. Omogućeno im je pošteno saslušanje na tlu Ujedinjenog Kraljevstva kada stignu. Ovo načelo, koje su podržali premijeri od Winstona Churchilla, trebalo bi se nastaviti i danas. A kako bi izbjegli rizična putovanja, ljudima bi se moglo dopustiti da podnose zahtjev za humanitarnu vizu kako bi im se omogućilo da bezbjedno putuju do naših obala i traže azil.

Ljudi koji traže azil imaju pravo odlučiti da li će doći u Britaniju, često zato što imaju veze s porodicom ili u zajednici ili govore engleski. Daleko više – tri puta više u slučaju Njemačke i dvostruko više u slučaju Francuske – traži azil negdje drugo u Evropi. Kao potpisnica konvencije, Ujedinjeno Kraljevstvo bi trebalo dati dozvolu onima koji odluče podnijeti zahtjev za azil ovdje.

Kretanje ljudi u potrazi za sigurnošću nije samo politički izazov za našu vladu, već izazov s kojim se Evropa i druge zapadne zemlje suočavaju. Kao i klimatska kriza, zahtijeva multilateralni odgovor – saradnju s drugim zemljama. To uključuje zajednički rad na rješavanju čimbenika koji prisiljavaju ljude da traže sigurnost. Ključni su mehanizmi koji će stabilizirati i obogatiti one dijelove svijeta iz kojih ljudi bježe. “Globalna Britanija” mogla bi nastojati igrati vodeću ulogu u rješavanju ovog globalnog izazova.

Užasne smrti u Kanalu zahtijevaju od vlade da stane i ponovno razmisli. Manje prazne retorike, više inteligentnog realizma, manje nacionalističkog držanja, više globalnog vodstva – i što je najvažnije, manje kaznene kontrole. Na kraju dana, više saosjećanja je ono što nam stvarno treba.

migranti migranti migranti migranti migranti migranti migranti

Izvor