Vali Nasr
Arapski Bliski istok je odveć oslabljen i podijeljen da bi podržao strategiju Trumpove administracije za suzbijanje ambicija Islamske Republike
U brzoj eskalaciji tenzija i napada između Sjedinjenih Država i Irana ovog mjeseca, obje su strane bacile rukavicu onoj drugoj. Državni tajnik Michael Pompeo definirao je američki cilj kao “suprotstavljanje i obuzdavanje.” Iranske vlasti su saopćile da neće biti zadovoljni sve dok Amerika ne napusti Bliski Istok.
Suprotstavljanje Iranu i njegovo obuzdavanje može zvučati mudro. Ali ono što je nekada funkcioniralo, danas više ne djeluje. Predsjednik Trump suočen je s Bliskim istokom koji se uvelike razlikuje od onog s kojim su se nosili njegovi prethodnici.
Desetljećima je obuzdavanje funkcioniralo na način da se revolucionarni Iran drži satjeran u ćošku jer su se Sjedinjene Države mogle osloniti na niz jakih arapskih diktatura. Ali onda su SAD izvršile invaziju na Irak i s vlasti uklonile Sadama Huseina, na koga se arapski svijet oslanjao u obuzdavanju Irana. Danas Amerika tek treba izgraditi stabilnu alijansu s novim Irakom, Egipat još uvijek liže rane od gorkih posljedica Arapskog proljeća 2011., a Sirija, treći arapski div, ostala je samo država još samo po imenu.
Stoga je gospodin Trump odlučio pripaziti Saudijsku Arabiju i Emirate u Perzijskom zaljevu, koji su manje stradali, kako bi se održao stari poredak. Ali te monarhije trebaju veze s većim arapskim državama, koje su sada u neredu. Bez njih, monarhijma nedostaje vojne snage koja bi pomogla Americi da održi višedesetljetni sukob s Iranom, a kamoli da se uspješno povuče i obuzda regionalni utjecaj Teherana. Na primjer, Saudijci su poveli operaciju kojom se htjelo osujetti rastući iranski utjecaj u Jemenu, a taj se saudijski poduhvat pretvorio u močvaru koja je Iranu omogućila da se učvrsti na Arapskom poluotoku.
Osim toga, monarhije Perzijskog zaljeva koje Amerika vidi kao svoju liniju fronta za obuzdavanje (Irana), nisu ustvari ujedinjene protiv Irana. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati zapodjenuli su kavgu s Katarom, čime su stvorene pukotine među zaljevskim monarhijama, podijeljeni suniti u regiji i potkopana nada Amerike da će se suniti ujediniti protiv šiitskog Irana. Zaljevsko vijeće za suradnju, koje je Amerika pomogla kako bi postalo regionalnom branom prema Iranu, sad postoji samo nominalno. Vijeće se i dalje čvrsto drži blokade Katara koju predvodi Saudijska Arabija, ostavljajući Oman i Kuvajt da Saudijsku Arabiju, a ne Iran, vide kao hitniju prijetnju. Za Katar, Oman i Kuvajt Iran je protuteža koja im je potrebna kako bi ih zaštitila od saudijskog pokazivanja mišića.
Monarhije – Saudijska Arabija, Katar, Oman, Kuvajt i Emirati – mogu Americi ponuditi vojne baze, ali kao je pokazao nedavni napad bespilotnih letelica na saudijske naftne objekte, one same ne uzvraćaju Iranu.
Nadalje, monarhije su, zabrinute zbog štete koju bi rat nanio njihovome gospodarstvu, počele štititi svoje uloge. U.A.E. otvorio je kanale komunikacije s Iranom kako bi ublažio napetosti. Prema iračkom premijeru, Adelu Abdulu Mahdiju, general Qassim Suleimani, šef snaga Quds u Iranskoj revolucionarnoj gardi, ubijen je američkim dronom u Iraku baš dok je nosio odgovor Irana na poruku Saudijske Arabije poslatu preko gospodina Mahdija. Arapske monarhije podržat će američki pritisak na Iran, ali također će nastojati deeskalirati vlastite napetosti s Teheranom – slabeći tako ono što amerikanci predviđaju svojim „obuzdavanjem Irana“.
Ni Iran nije isti onaj izazov s kojim su se američki stratezi suočavali kad je strategija suzbijanja doživljavala svoj vrhunac. Istina je da iranska revolucionarna ideologija sada slabi kod kuće, gdje su Iranci umorni od represije, ekonomskih teškoća i međunarodne izolacije. Zbog toga su prihvatili nuklearni sporazum iz 2015. kao početak kraja starog poretka. U novije vrijeme izašli su na ulice, zahtijevajući promjene. To je možda uvjerilo Washington da se Islamska republika ljulja i da bi je dodatni pritisak mogao srušiti.
Ali, iranska država nije tako slaba kako to procjenjuje Washington, a ubojstvo generala Suleimanija samo je ojačalo iranske vlasti. U ogromnoj masi koja se okupila kako bi oplakivala generala vidjeli su podršku sebi koja ih kuraži u suprotstavljanju Sjedinjenim Državama.
Predsjednik Trump nije u potpunosti shvatio da je položaj Irana u regiji jači danas nego što je to bio slučaj kada su Sjedinjene Države počele obuzdavati iransku prijetnju. Iran ima duboke kulturne veze sa šiitskim muslimanima regije, koji traže pomoć u Teheranu, dok u novom regionalnom poretku teže vlasti. Iran se također dugo oslanja na mrežu milicija i klijenata širom regije kako bi spriječio američki pritisak.
Uz to, kako je arapski Bliski Istok izlomljen, vojna prednost prešla je na terorističke organizacije i milicije koje mogu voditi građanske ratove i pobune – daleko ispred konvencionalnih snaga obučenih za pobjedu u bitkama između stajaćih vojski. To je koristilo Iranu omogućavajući mu strateška ulaganja u milicije i vođenje svojih proxy ratova u Iraku, Siriji i Jemenu.
U još jedndom slučaju, predsjednik Trump 2018. godine protražio je američki trijumf u obuzdavanju iranskih nuklearnih ambicija kad je izvukao Sjedinjene Države iz multinacionalnog nuklearnog sporazuma potpisanog s Iranom 2015. Sada se Iran vraća svom nuklearnom programu, a uložio je mnpogo i u raketne projektile, dronove i cyber kpacitete. Nedavno iransko obaranje američkog bespilotnog zrakoplova i napadi na naftne objekte u Saudijskoj Arabiji očito namijenjeni Americi kao signal da Iran i dalje ima „ata za megdana“.
Zasigurno, nedavni antiiranski prosvjedi u Iraku i Libanonu otkrili su pukotine u iranskoj regionalnoj strategiji. No, ubojstvo generala Suleimanija pomoglo je Iranu da se učvrsti u Iraku, skrenulo je pozornost s iranske vlastite potrage za više regionalne moći i usredotočilo javnost na američko ponašanje.
Za iranske vladare, koji se boje egzistencijalne prijetnje od Sjedinjenih Država, borba bez kraja može biti u redu, najvjerojatnije u obliku poticanja na pobune širom regije, a ne općeg rata. Odluka Amerike da ubije generala Suleimanija u Iraku već je Iranu otvorila novi izlaz, što se vidi iz bijesa iračkog parlamenta izazvanog činjenicom da je Amerika odabrala da se s Iranom obračuna na iračkom tlu.
Pogledajmo malo naprijed, šta se u budućnosti može očekivati od Irana: Ameriku Iranci sada vide kao prijetnju veću od bilo kojeg stupnja regionalnog kaosa. Iranu čak i avet Islamske države i Talibana koji kontroliraju velike dijelove Bliskog Istoka i Južne Azije ne izgleda tako loše u usporedbi s Amerikom. Ako Amerika ostane u regiji, morat će se boriti sa nestabilnošću, proxy ratovima, terorizmom, izbjeglicama i političkim krizama kroz nepregledni prostor od Afganistana do Levanta.
Da bi se sada suprotstavile Iranu i obuzdale ga, Sjedinjene Države će morati vratiti snagu i stabilnost u arapski svijet. Predsjednik Barack Obama shvatio je da je mudrije smanjiti napetosti s Iranom nego pokušati borbu protiv njega u slomljenom arapskom svijetu. Ako sukob izmakne kontroli, to bi mogao značiti još jedan beskrajni rat, ovoga puta sa državom od 80 milijuna ljudi, okuraženih i ujedinjenih.
Predsjednik Trump i njegovi saveznici možda njegovo varakanje na ivici rata vide kao pobjedu, ali ona će se pokazati Pirovom. Za svaku strategiju koja će opstati, gospodin Trump mora gledati dalje od „sučeljavanja i suzbijanja“, kako ne bi uvukao Ameriku u novi glib na Bliskom Istoku.
