Kadri Liik politika Rusije
PISjournal – Ako pogledate ponašanje Rusije u posljednjih nekoliko mjeseci, pomislit ćete da lideri te zemlje pokušavaju poremetiti Zapad.
U septembru se Wagner Group, ruska privatna vojna kompanija, pojavila u Maliju, što je jako razbjesnilo Francusku. U oktobru je Rusija prekinula diplomatske odnose sa NATO-om. Ovog mjeseca su izvještaji da je Rusija nakupila skoro 100.000 vojnika na granici s Ukrajinom naveli Sjedinjene Države da upozore da bi invazija mogla biti neizbježna. A u međuvremenu, Rusija se držala po strani dok je njen saveznik, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukashenko, režirao migrantsku krizu na granici s Poljskom.
Ali, slika je komplikovanija. Istina je da Rusija i dalje smatra Zapad svojim glavnim protivnikom, ali njena vanjska politika je sve više vođena potrebom da nauči djelovati u svijetu kojim Zapad više ne dominira. Sa značajnim izuzetkom Ukrajine – gdje se čini da je kontrola nad njom vrlo lični i iskreni cilj predsjednika Vladimira Putina – Kremlj djeluje oprezno u svijetu koji smatra razlomljenim i komplikovanim.
Ipak, Zapad, gledajući Rusiju kao neumoljivog neprijatelja, pronalazi zavjeru tamo gdje bi moglo biti haosa. Moskva često pravi sličnu grešku i pretpostavlja da i Zapad želi srušiti nju. Ove zastarjele perspektive, pogoršane izolacijom nametnutom pandemijom, potencijalno su opasne, one u najboljem slučaju dovode do nesporazuma, a u najgorem do sukoba. A kada postoji opipljiva prijetnja eskalacije, kao u Ukrajini, posebno je važno da svaka strana jasno vidi drugu.
U jučerašnjem svijetu, kojim je dominirao Zapad, stvari su bile drugačije. Postavljena protiv jednog antagoniste, Rusija je znala šta želi da postigne i kako da postavi svoje ciljeve. Sve ideje o pridruživanju Zapadu ili njegovom rušenju pripadale su tamo, u periodu od kraja Drugog svjetskog rata do, recimo, uspona Xi Jinpinga u Kini, predsjedavanja Donalda Trumpa i Brexita. Ali Rusija sada svijet zaista osjeća „multipolarnim“. I to nije baš prijatno.
Novi svijet je toliko haotičan da Moskva izgleda smatra da je gotovo svako dugoročno planiranje uzaludno. Ako je za bivše ruske lidere „multipolarnost“ značila „suprotstavljanje zapadnoj hegemoniji“, Fjodor Lukjanov, vrhunski stručnjak za Rusiju, rekao mi je, da se za gospodina Putina „tu radi o upravljanju svijetom koji je jednostavno veoma komplikovan“.
Kako bi se kretala ovim složenijim terenom, Rusija eksperimentiše s paravojnim upadima, posreduje na putu do uticaja, oslanja se na ograničene ili privremene mjere i često bira da radi manje nego više. Na ovaj ili onaj način, to objašnjava njeno uključenje u Sahelu, Bliskom istoku i Kavkazu.
U osnovi poteza Moskve, naravno, postoji cilj. Ali ,obično se ne radi direktno o Zapadu. Umjesto toga, radi se o prilagođavanju svijetu koji je sada oblikovan prvenstveno konkurencijom između Amerike i Kine.
Kako bi izbjegla da bude uhvaćena između njih dvije, Rusija se nada da će izgraditi regionalnu polugu – u zapadnoj Africi, na Bliskom istoku, na Balkanu – kako bi poboljšala svoju pregovaračku moć za neizvjesnu budućnost. (Naravno, Zapad još uvijek može biti opečen.)
Rusko učešće u Siriji, npr., možda jeste počelo kao pokušaj da se spriječi pad režima Bashara al-Assada – nešto što se zaista kosilo sa pozicijom Zapada, ali ovih dana riječ je o regionalnoj poluzi i pogodnostima koje ona donosi, među kojima su status globalnog moćnog posrednika i sposobnost da se Saudijska Arabija navede da uzme u obzir stavove Rusije prilikom odlučivanja o kvotama za proizvodnju nafte.
Zapadu, fokusiranom na staru sliku o Rusiji kao lukavom protivniku, nedostaje većina toga.
Ali, pogrešno tumačenje ide u oba smjera: Rusija također Zapadu pripisuje zastarjele motive. A najveće zablude rezervisane su za Evropsku uniju. Zapanjujuće, čini se da je moskovski vanjskopolitički establišment uglavnom zaključio da je blok pokušao proaktivno iskoristiti antikorupcijskog aktivistu Alekseja Navaljnog kao svog agenta da uništi politički sistem Rusije. Optužba je, naravno, pogrešna. Evropa je reagovala na događaje koji su je zadesili na jedini mogući način – pružila je gospodinu Navaljnom, otrovanom u avgustu prošle godine, liječničku pomoć i izrazila svoje nezadovoljstvo nakon što je uhapšen po povratku u Rusiju.
Ili uzmite u obzir posjetu Josepa Borrella, šefa vanjske politike EU Moskvi početkom februara. Posjetu, koja je upriličena u jeku hapšenja Navaljnog, mnogi u Moskvi su to protumačili kao da je još jedan Evropljanin došao da drži predavanje Rusiji o tome kako da organizuje svoj unutrašnji život. Ali, u stvarnosti, posjeta gospodina Borrella bila je vođena suprotnim trendom u razmišljanju Evrope – da blok nerado mora prihvatiti Rusiju onakvu kakva jeste i nastojati da sarađuje gdje god je to moguće. Ipak, utisak je bio loš. U Moskvi se na Evropsku uniju trenutno gleda kao na blisku neprijateljskoj sili s kojom je zajednički jezik nemoguć.
Pogled na Sjedinjene Države je trenutno manje iskrivljen. Predsjednik Biden uspio je uvjeriti Moskvu da mudro bira svoje borbe, da se suzdržava od pokušaja da promijeni Rusiju i da se fokusira na područja – kao što je strateška stabilnost – gdje preklapanje interesa omogućava postizanje nekih zajedničkih ciljeva. Na nedavnoj konferenciji, gospodin Putin je srdačno govorio o razgovorima započetim nakon samita u Ženevi u junu, kao i o gospodinu Bidenu lično.
Ali, ni ovaj odnos nije oslobođen pogrešnog tumačenja. Najopasnije se, opet, vrti oko Ukrajine. Neki u Moskvi strahuju da bi Sjedinjene Države mogle utvrditi ono što smatraju vojnom bazom u Ukrajini ili potaknuti Ukrajinu da vojnom silom ponovo zauzme područja Donbasa koja je zauzela Rusija.
Drugi se nadaju da će gospodin Biden, kojem je potrebna Rusija da obuzda Kinu, pomoći Rusiji da se snađe u Ukrajini – bilo pritiskom na predsjednika Volodimira Zelenskog da dozvoli Moskvi da ima pravo glasa o budućem donošenju odluka u zemlji ili, još bolje, da službeno proglasi da su vrata NATO-a zatvorena za zemlje poput Ukrajine. Ove nade i strahovi, podjednako neobični, sigurno leže iza trenutnih kretanja ruskih trupa duž ukrajinske granice.
Pogrešna čitanja su opasna. Iako daleko od vrhunca 2014–16. godine, kada su odnosi između Zapada i Rusije bili posebno opasni, tenzije i dalje ostaju. Dezinformacije, sajber-ratovanje i miješanje u izbore doprinijeli su atmosferi sve veće sumnje. A s Ukrajinom, prema kojoj Kremlj gaji velike emocije, nerealnim očekivanjima i iracionalnim strahovima, postoji pravi razlog za uzbunu.
To čini ispravno čitanje namjera još važnijim. Kad bi obje strane mogle gledati jedna drugu trezvenim očima, bila bi moguća određena ograničena saradnja i djelotvorno slanje poruka. O alternativi je nepodnošljivo i razmišljati.
