Nadeine Asbali

PISjournal“Nisam mislila da ću ikada vidjeti kako na britanskoj nacionalnoj televiziji uživo prenose pravljenje molotovljevih koktela kao da je to vremenska prognoza ili vijest o lokalnim izborima.

Dok je reporter izvještavao o hrabrosti i oštroumnosti ovih žena – učiteljica, medicinskih sestara i advokatica – koje su se ujedinile da pomognu u odbrani svoje zemlje od nemilosrdnosti invazijskih ruskih snaga, nisam mogla a da ne pomislim: da su to žene tamne boje kože npr. Zejneb ili Hatidža, negdje na Bliskom istoku ili sjevernoj Africi, pokrivenih glava i koje slabo govore engleski, da li bismo na vijestima gledali korak po korak tutorijal o tome kako prave bombe? Da li bi se njihovi postupci slavili kao hrabri – čak inspirativni? Naravno, već znamo odgovor.

Postupke ruske države osudili su svi, od političara i poznatih ličnosti do običnih ljudi na društvenim mrežama. Solidarnost, prikupljanje sredstava i podrška Ukrajini bili su široko rasprostranjeni, dok se Rusija suočila sa ozbiljnim međunarodnim sankcijama i bojkotima.

Bilo je mučno i pomalo iznenađujuće vidjeti takvu reakciju britanske javnosti, koja često ostaje nesvjesna i nedirnuta događajima u ostatku svijeta. Očigledno, ako imate pravu nijansu kože,boju očiju i određeni socioekonomski status, vaša patnja će izazvati bijes širom svijeta i globalnu empatiju. Zgrade će se preobraziti u boju vaše zastave, a ljudi koji se vide u vama skupljat će novac za odjeću, sklonište, hranu i lijekove – pa čak i oružje za vašu zaštitu.

Ali globalna reakcija na Ukrajinu nije samo simpatija i verbalna podrška. Zapadni svijet vidi ukrajinsku samoodbranu kao plemenit i neophodan cilj. Odjednom su političari koji su nekad podržavali invazije kada su se one dešavale u nekoj dalekoj zemlji tamnoputih ljudi javno pozivali Rusiju da prestane pa su čak dali i artiljeriju za jačanje ukrajinske odbrane.

Javne ličnosti i poznate ličnosti koje u drugim sukobima, u najboljem slučaju, dijele besmislene stavove poput „pozivam na mir s obje strane“, otvoreno osuđuju ne samo Rusiju, već rusku kulturu u cjelini. Institucije koje su nepokolebljivo apolitične pred svim drugim nepravdama sada tvituju ukrajinske zastave i pozivaju na prikupljanje sredstava u dobrotvorne svrhe – pa čak i za oružje. Britanci koji nemaju veze s Ukrajinom i nemaju vojnog iskustva uzeli su oružje da brane svoju evropsku državu.

Ali kada tamnoputi civili rade ono što rade Ukrajinci – brane svoje domove od stranih osvajača i bore se protiv opresivnih imperijalističkih snaga – medijska pokrivenost je znatno drugačija. Tamnoputi ljudi- bilo Palestinci, Somalci, Jemenci ili Afganistanci – prikazani su kao inherentno nasilni i predisponirani za sukobe, njihova tijela su toliko bezvrijedna da se njihova nevolja ignorira, pa čak i ocrnjuje.

Ovaj dvostruki standard je duboko rasistički. Samoodbrana je snažno ukorijenjena u bijelu nadmoć i islamofobiju. To je rasno: privilegija jednih i sredstvo za kriminalizaciju drugih.

Kada to rade zapadnjaci bijele puti, to je plemenito; nužna stvar koju zapadnjaci mogu shvatiti i legitimirati, buđenje vlastitog nacionalizma koji je uspavan od negdje oko Drugog svjetskog rata. Ali za crne i smeđe stanovnike globalnog juga, koristi se za kriminalizaciju i perpetuiranje već postojećih ideja o njima kao o nasilnim divljacima rođenim u neizbježnim stanjima patnje.

Kada se osvrnemo na kolonijalne i orijentalističke ideale, ljudi tamne boje kože, posebno muškarci, namjerno se patologiziraju kao posjednici jedinstvene vrste nasilja i agresije. Ovo opravdava nedjelovanje Zapada pred njihovim patnjama i opravdava okrutnu vanjsku politiku koja se vodi prema njima. Služi narativu da “barbarski” crni i smeđi ljudi moraju biti oslobođeni superiornom zapadnom etikom i grubom vojnom silom.

Zapadna kolektivna svijest je toliko navikla na ovu vječnu ideju o tamnoputoj osobi kao urođeno nazadnoj i brutalnoj, da se njihove akcije samoodbrane smatraju sinonimom za terorizam – čak i kada se ne razlikuju od onih Ukrajinaca
Da bismo to vidjeli na djelu, sve što trebamo učiniti je pogledati globalnu reakciju na izraelsku eskalaciju agresije prema Palestincima, koja je posljednjih godina postala sinonim za Ramazan.

Vojnici koji napadaju muslimanske vjernike koji se mole predstavljaju se kao “okršaji”. Upad na džamiju al-Aksa, treće najsvetije mjesto za muslimane, zajedno sa blokadom njenih vrata i neselektivnim ispaljivanjem suzavca od strane izraelskih vojnika, predstavlja se kao “ponovljene tenzije”. Novinari i političari palestinsku samoodbranu prikazuju kao uzrok sukoba – kao da kamenje može parirati artiljeriji. Novinski članci aludiraju na poklapanje Ramazana, Pashe i Uskrsa, kao da je nasilje rezultat vjerskih pobuda, a ne naseljeničkog kolonijalizma.

Britanski premijer Boris Johnson šuti, a američki predsjednik Joe Biden poziva na prekid nasilja s obje strane, namjerno prikrivajući izrazito neujednačenu dinamiku moći. I sve to vrijeme, zemlje Zaljeva koriste svoje bogatstvo i utjecaj kako bi se priklonile kolonijalističkoj državi, dodatno potkopavajući nevolje Palestinaca.

Pa ipak, to je način na koji se palestinska nevolja prikazuje u zapadnim medijima. Zastrašujuće neujednačeno poređenje između malih dječaka sa kamenjem i visoko naoružane, agresivne vojne države, uz podršku vlada i globalnih korporacija, svedeno je na “sukobe” u vijestima. Kolonizator i kolonizirani su namjerno, opasno i varljivo izjednačeni.
Naravno, to nije ništa novo, iako je ranije ove godine, Amnesty International objavio izvještaj u kojem se opisuje aparthejd koji je uvela izraelska država, opisujući ga kao „institucionalizirano i produženo rasističko ugnjetavanje miliona ljudi“ i „zločin protiv čovječnosti“.Ipak, zapadni svijet još uvijek namjerno ignorira tešku situaciju palestinskog naroda. Antirasistički diskurs ih isključuje. Antikolonijalni pokreti zatvaraju oči.

U zemlji tako drevnoj i istorijski značajnoj kao što je Palestina, Zapadu je lako da iskrivi ilegalnu okupaciju kao vjekovni, besmisleni rat koji izvire iz urođenog arapskog nasilja i odbijanja koegzistencije.

Dok su društveni mediji puni podrške Ukrajini, poznate ličnosti su govorile o tome kako se suočavaju sa shadow banom i opadajućim brojem pratilaca zbog objavljivanja o zločinima koje je počinila država Izrael. Holandsko-palestinski model Bella Hadid čak je tvrdila da je Instagram izbrisao njene priče o Palestini.

Ako svijet može smatrati ukrajinsku samoodbranu hrabrom, zašto onda ne i onu ljudi u Iraku, Afganistanu ili Palestini? Nemojte se zavaravati: ovo je namjerno brisanje marginaliziranih glasova ljudi tamne boje kože, namjerno osmišljenih da ovjekovječe njihovu patnju od strane zapadnih država. Samoodbrana je namjerno toliko natopljena rasističkim neokolonijalnim idejama, da čak i izražavanje podrške „pogrešnoj“ vrsti žrtve postaje jednako odobravanju terora.”

Izvor

Prethodni članakStrateški interesi Turske prema Zapadu i Rusiji
Naredni članakReligija, holokaust i sloboda izražavanja

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime