PISjournal – Najnovije analize pokazuju da se odlučnost Sjedinjenih Država za povratak u Srednju Aziju – preko Kavkaza, Centralne Azije, Bliskog istoka, a zatim i Evrope – oblikuje ozbiljnije nego ikada prije.
U središtu ove nove geopolitičke konfiguracije, Afganistan, kao crna rupa sigurnosti nastala uslijed vladavine talibana, pretvorio se u simbol slijepe ulice u odnosima između Zapada i Istoka, a njegova uloga u globalnim geopolitičkim proračunima danas je izraženija nego ikada. Prema analizama, šire američko prisustvo u regiji ovisit će o postizanju odlučujućeg dogovora s Moskvom; dogovora koji bi, ako se ostvari, mogao pripremiti teren za sljedeći strateški udar na Kinu.
Kineski logistički koridori posljednjih su godina bili blokirani na više tačaka: od Malajskog tjesnaca i krize u Indijskom okeanu, preko luke Gwadar i krize u južnoj Aziji, pa sve do afganistanske rute. Sada je novi američki plan preusmjeren na osovinu Srednje Azije – osovinu koja se, u skladu s koridorom Zangezur, Abrahamovim sporazumima i politikama zemalja Centralne Azije, namjenski aktivira radi okruživanja Kine i Irana. Ovaj plan bit će potpun tek kada Rusi budu spremni na veliki geopolitički sporazum; sporazum koji bi uklonio strukturalne prepreke američkim ciljevima.
U tom okviru, pitanje Ukrajine predstavlja posljednji zid slijepe ulice u odnosima između Moskve i Washingtona i sada ulazi u završnu fazu. Analize pokazuju da bi okončanje ovog sukoba, ukoliko dovede do bilateralnog dogovora, moglo rezultirati relativno povoljnijim ishodima za Rusiju nego ranije. Evropa, u međuvremenu, zbog političke fragmentiranosti, velike ovisnosti o vanjskoj energiji, strukturalne nesposobnosti da stvori samostalnu vojsku i brojnih unutarnjih problema, ostaje slab i disfunkcionalan akter bez kapaciteta za stratešku intervenciju u ovom velikom nadmetanju.
Međutim, u Centralnoj Aziji, ukoliko se postigne dogovor između Rusije i SAD-a, napravio bi se veliki korak ka okruživanju Kine. Ostvarenje ovog sporazuma zahtijeva razrješenje nekoliko ključnih pitanja: stabilizaciju strateškog zastoja prema Kini, okončanje ukrajinske krize kroz podjelu teritorija i uloga između SAD-a i Rusije u formatu nalik poretku nakon Drugog svjetskog rata, te razrješenje pitanja Afganistana pod talibanskom vlašću, koji se pretvorio u poligon za djelovanje brojnih sila.
U takvom okviru, formiranje participativne vlade u Afganistanu – sastavljene od talibana, dijela elemenata bivše Republike te političara u egzilu – postaje izgledan scenarij; struktura u kojoj bi se uklanjanjem radikalnih talibanskih elemenata stvorila prihvatljiva slika za globalno javno mnijenje i ponudila kao dio velikog sporazuma između Washingtona i Moskve.
U ovoj jednačini, Pakistan, Indija i Kina spuštaju se s pozicije donosilaca odluka na poziciju „aktivnih, ali podređenih komponenti“ – aktera koji nemaju ulogu u velikom strateškom dizajnu, već djeluju samo na marginama jedne široke međunarodne arhitekture. Posebno Kina, koja nije uspjela neutralizirati pritiske u Južnoj i Centralnoj Aziji, te Pakistan, čiji tradicionalni uticaj u Kabulu više nema presudan značaj.
Nasuprot tome, SAD, s ciljem povratka u ključne geostrateške tačke regije, nastoji ponovo preuzeti bazu Bagram – nešto što je moguće jedino kroz veliki dogovor s Rusijom. U tom scenariju, Washington bi Moskvi prepustio sigurnosne i geopolitičke ustupke u istočnoj Evropi, a zauzvrat povratio strateški prostor za djelovanje u Afganistanu i regiji. Upravo ta tačka predstavlja trenutak koji bi mogao redefinirati budući sigurnosni poredak Evroazije.
Suprotno tome, ukoliko dogovor ne bude postignut, Rusija će se vrlo vjerovatno, oslanjajući se na talibane i druge grupe, okrenuti pokretanju snažnog rata u Afganistanu – rata koji bi zauvijek zatvorio svaki put do dogovora. U tom međuprostoru, uloga brojnih aktera u Afganistanu – od otvorenog nezadovoljstva Pakistana i značajne šutnje Irana, Rusije, Kine i Indije, pa sve do usmjerenih intervencija Arapa, Turaka i Amerikanaca – stvorila je višeslojnu i kontradiktornu strukturu koja, širenjem, sve više otežava donošenje odluka o ovom osjetljivom žarištu.
Globalna percepcija talibana miješa „kontrolisanu prijetnju“ za Zapad i „prijetnju pogodnu za trgovinu“ za Istok. Talibani su sigurnosni subjekt: zabrinjavajuća opasnost koja bi bez nadzora postala nekontrolirana prijetnja. Oni su remetilačka sila koju nikada ne treba pustiti da samostalno određuje vlastiti put.
Dolazak talibana na vlast i povlačenje američke vojske iz regije bili su dio jednog međunarodnog razumijevanja. Washington je zaključio da je direktno vojno prisustvo preskupo i da „američki mir“ treba ustupiti mjesto doktrini „ponovnog balansiranja“, čiji je cilj upravljanje američkim odbrambenim i ofanzivnim kapacitetima prema novim silama u usponu. Talibani su, kao rezultat tog dogovora, od rasute grupe postali kontrolisana remetilačka sila. Danas bi svaki poremećaj u položaju talibana bio skup za Istok, jer je prirodna alternativa talibanima – ISIS, sila bez ikakvog kapaciteta za dijalog ili pregovore, koja bi u potpunosti prepisala svaku postojeću jednačinu.
Ulazak ISIS-a nametnuo bi nove aktere, nove sukobljene interese i potpuno decentralizirao proces donošenja odluka.U novoj regionalnoj dinamici, pred regijom stoje dva osnovna scenarija: ili će proces dovesti do promjene imidža talibana i njihovog pretvaranja u manje konfliktan centar moći, ili će – u slučaju nepostizanja američko-ruskog sporazuma – američki planovi u više pravaca završiti u slijepoj ulici. Ako dođe do zastoja, Rusija će uz punu podršku talibanima i uz pomoć Irana i Kine pokrenuti proces „de-amerikanizacije“ regije.
U tom slučaju, Turska, arapske zemlje, Pakistan i Indija bit će potisnuti u stranu, a Afganistan će se ponovo pretvoriti u poprište dugotrajnog sukoba sličnog onom iz doba Crvene armije. Ovoga puta, međutim, Rusija neće intervenirati kroz vojnu okupaciju, već kroz regionalni multilateralni sporazum radi čišćenja svog uticajnog područja od američkih saveznika i formiranja novog istočnog bloka suprotstavljenog Zapadu. No, ako se prvi scenarij ostvari, regija i Afganistan ući će u period mirnih i dubinskih transformacija – period u kojem će političko vodstvo imati glavnu ulogu, a ne rat i sukob.
Ekskluzivno PISjournal
