PISjournal – Američki predsjednik Donald Trump je od početka svoje vojne kampanje u Venezueli i otmice njenog predsjednika Nicolása Madura jasno stavio do znanja da je glavni cilj bio preuzeti kontrolu nad naftom ove južnoameričke nacije. Sada, nakon osam mjeseci, Washington tvrdi da je ostvario svoju želju da dominira venecuelanskom naftom.
Trump je u subotu rekao da su SAD sklopile najveći naftni sporazum u historiji svijeta s Venezuelom, tvrdeći da je njegova administracija osigurala većinsko američko vlasništvo nad više od 65 milijardi barela dokazanih rezervi, bez ikakvog troška za američke poreske obveznike.
„Po mojim naredbama, državni sekretar Marco Rubio i sekretar za rat Pete Hegseth, blisko sarađujući s Delcy Rodríguez, privremenom predsjednicom Venezuele, i u partnerstvu s privatnim sektorom, garantovali su ovaj historijski sporazum“, rekao je američki predsjednik.
Sporazum će, kako je tvrdio, više nego udvostručiti američke rezerve nafte, dramatično povećati domaću ponudu i dugoročno sniziti cijene benzina za Amerikance, istovremeno pomažući Venezueli da krene prema onome što je nazvao „izvanrednim uspjehom i ogromnim prosperitetom“.
Rubio je ponovio predsjednikovu objavu, nazvavši sporazum „velikom pobjedom za narod i Sjedinjenih Država i Venezuele“. Za Venezuelu je rekao da će otključati gotovo 100 milijardi dolara privatnih investicija, podržati hiljade dobro plaćenih radnih mjesta i pokrenuti obnovu razorene ekonomije zemlje.
Venezuela posjeduje oko 300 milijardi barela sirove nafte, što predstavlja najveće dokazane rezerve na svijetu. Ali pogubne američke sankcije i godine nedovoljnog ulaganja ostavile su to ogromno bogatstvo uglavnom neiskorištenim. Sada Trump nastoji preuzeti kontrolu nad tim resursima, efektivno pretvarajući venecuelansku naftu u američku imovinu.
Pokrivanje poraza venecuelanskom naftom
Vrijeme Trumpovog velikog otkrivanja venecuelanskog naftnog sporazuma govori manje o diplomatskom proboju, a više o lavini neuspjeha, domaćih i međunarodnih, koji se gomilaju tokom njegovog mandata. Bijela kuća, očajnički nastojeći opravdati svoje rezultate, nikada nije više trebala opipljivu pobjedu nego što je treba upravo sada.
Posljednjih mjeseci američka ekonomska slabost, a posebno nezadovoljstvo birača cijenama goriva, postali su potpuna politička glavobolja za Trumpa. Neuspjeh da natjera Iran na vojnu kapitulaciju, u kombinaciji s nesposobnošću administracije da obuzda energetska tržišta, samo je pojačao pritisak. Trump strahuje da bi do novembarskih izbora za Kongres ova toksična kombinacija mogla skupo koštati republikance.
Ankete to potvrđuju. Trumpov rejting odobravanja pao je na najniži nivo dosad, s negativnim ocjenama u 47 država, što predstavlja očigledno upozorenje pred izbore koji se približavaju. Zato, samo dva mjeseca prije izbora, on žuri da „venecuelansku naftnu kartu“ predstavi kao veliko dostignuće, nadajući se da će ublažiti nezadovoljstvo javnosti i zaštititi svoju stranku od sve većih političkih i ekonomskih problema.
Ali venecuelanski manevar također razotkriva širu stvarnost: na gotovo svakom velikom vanjskopolitičkom frontu Trumpov bilans ostaje upadljivo prazan.
Uzmimo za primjer Ukrajinu. Trump je obećao da će okončati rat za 24 sata, ali godinu i po nakon njegovog povratka u Bijelu kuću, borbe su se samo intenzivirale. Daleko od smirivanja, sukob je povećao strahovanja od šireg požara, pa čak i direktnog sukoba NATO-a i Rusije. Prošle sedmice Trump je poslao direktora CIA-e u Moskvu kako bi ruskim zvaničnicima ukazao na opasnosti eskalacije s NATO-om.
Zatim je tu trgovinski rat s Kinom, središnji dio Trumpove strategije za obuzdavanje rastuće moći Pekinga. Ali rezultati nisu odgovarali retorici. Uprkos njegovom hvalisanju odlučujućom pobjedom, Kina ostaje najveći ekonomski rival SAD-a, a skokovi cijena izazvani njegovim uvoznim carinama još se nisu vratili na nivoe prije trgovinskog rata.
Trump je napravio veliku predstavu kada je predstavio svoj takozvani „Odbor mira“ za Gazu, ali to tijelo još nije proizvelo nijedan opipljiv rezultat. Izraelski zvaničnici, sa svoje strane, ne shvataju tu papirnatu instituciju ozbiljno i otvoreno su izjavili da nemaju namjeru napustiti Gazu. Poruka iz Tel Aviva ne može biti jasnija: veliki planovi Bijele kuće urušavaju se na terenu.
Pored toga, nastavak sukoba s Iranom nanosi veliki teret SAD-u. Svakodnevni izvještaji ukazuju na sve veći pritisak na američke snage u regiji, smanjenje zaliha oružja i štetu nanesenu strateškoj imovini.
Ipak, Trumpova administracija se ponovo vraća istom starom receptu maksimalnog pritiska. Ponovo pokušava natjerati Teheran na koljena. Ali mnogi analitičari i mediji skeptični su da će takozvane sankcije „Ekonomskog Dana D“ ovaj put proizvesti drugačiji rezultat. Dosadašnje iskustvo sugerira da neće.
U međuvremenu, čak i neki od najbližih američkih saveznika gube vjeru u sposobnost Washingtona da garantuje njihovu sigurnost. Nedavni niz poteza arapskih država, predstavljen kroz sporazume o sigurnosnoj saradnji i regionalne koalicije izgrađene izričito bez učešća SAD-a, mnogo govori o neuspjehu Trumpove administracije da ostvari konkretne i trajne vanjskopolitičke pobjede.
U tu prazninu ulazi Venezuela. Venecuelanski naftni manevar postao je Trumpova glavna tema, njegovo posljednje utočište za projektovanje uspjeha. Bez stvarnih dostignuća kojima bi se mogao pohvaliti, on ga koristi koliko god može, nadajući se da će proizvesti privid uspjeha i utišati kritike koje se gomilaju sa svih strana.
Profit od naftnih ugovora u džepovima Trumpovih prijatelja
Priroda ovog naftnog sporazuma sugerira nešto sasvim suprotno od tvrdnji Trumpa i njegovih članova kabineta, koji ga opisuju kao historijski sporazum koji služi interesima američkog naroda i može dovesti do nižih cijena goriva. Dosadašnje iskustvo i Trumpov trgovački pristup pokazuju da je ovaj sporazum više propagandna predstava uoči izbora nego ekonomska dobit.
Ostaje ključno pitanje hoće li ovaj sporazum pomoći u kratkom roku smanjiti cijene goriva. Ekonomisti smatraju da venecuelanska ekonomska infrastruktura, nakon godina iscrpljivanja i nedostatka ulaganja, zahtijeva skupu obnovu te da će biti potrebne godine da se proizvodnja vrati na puni kapacitet. Dakle, čak i ako ovaj sporazum bude uspješan za SAD, njegov uticaj na cijene goriva neće biti trenutan i zavisit će od stvarnog povećanja proizvodnje nafte i uslova na globalnim naftnim tržištima.
Struktura sporazuma govori priču koja se veoma razlikuje od one koju Trump prodaje. Veliki dio ekonomske koristi namijenjen je velikim korporativnim igračima povezanim s predsjednikom — Chevronu, Halliburtonu i Exxon Mobilu — koji već nastoje proširiti svoje poslovanje na venecuelanskim naftnim poljima.
Prema izvorima koji su razgovarali s Reutersom, razmatra se model davanja koncesija koji bi ta naftna polja mogao otvoriti konkurentnim ponudama američkih proizvođača. To otvara neugodno pitanje: hoće li bilo kakvo povećanje proizvodnje zaista dovesti do nižih cijena za obične Amerikance na benzinskim pumpama? Ili će najveći dio profita jednostavno povećati zaradu naftnih divova i njihovih investitora?
A onda je tu trag novca, ili bolje rečeno, njegov nedostatak. Milijarde dolara prihoda od venecuelanske nafte sada prolaze kroz finansijske kanale koji ostaju zapanjujuće netransparentni. Administracija je uspostavila posebne strukture kako bi preuzela kontrolu nad novčanim tokovima, ali još nije objavila jasne, javno dostupne podatke o tome gdje taj novac odlazi.
Američke istraživačke grupe izrazile su sumnje. Uprkos tome što milijarde mijenjaju vlasnike, javni nadzor je minimalan i niko zapravo ne zna koji računi i subjekti na kraju primaju prihod. Dodatnu maglu stvara činjenica da je administracija navodno svoju prvu naftnu transakciju vrijednu 500 miliona dolara, sporazum koji je sama omogućila, usmjerila preko zasebnog računa u Kataru. Taj potez je samo produbio sumnje u to kako će budući sporazumi biti strukturirani i nadzirani.
Kada se sve sabere, najvjerovatniji pobjednici ovdje su privatne kompanije i Trumpovi poslovni saveznici. Za američkog potrošača zaključak izgleda kao i uvijek: izdržati ekonomski pritisak i čekati, možda godinama, dok se globalna tržišta konačno ne stabilizuju.
Kolonijalni spor za pljačku venecuelanskog energetskog bogatstva
Nametanje sporazuma koji će pojačati američku kontrolu nad nacionalnim bogatstvom Venezuele, a posebno Trumpov ton i način na koji govori o sporazumu, podsjećaju na kolonijalne i imperijalističke dane prisustva evropskih sila u Latinskoj Americi, nešto što neće proći bez posljedica.
Takav pristup će postepeno izazvati nezadovoljstvo i bijes venecuelanskog naroda. Stanovnici ove zemlje pitaju se zašto bi njihovo ogromno naftno bogatstvo trebalo biti pod kontrolom SAD-a, pri čemu glavni interesi pripadaju stranim kompanijama i grupama bliskim strukturi vlasti. Ako venecuelanska vlada ne uspije pružiti uvjerljivo objašnjenje stvarnih koristi ovog sporazuma, njene tvrdnje da je on profitabilan za javnost bit će dodatno dovedene u pitanje.
U takvim uslovima vrlo je vjerovatno izbijanje protesta protiv američke politike u njihovoj zemlji i marionetske vlade Rodríguez.
Ako postoji jedna lekcija iz duge i turbulentne historije Latinske Amerike, onda je to da strana intervencija, posebno kada je povezana s prirodnim resursima i nacionalnim bogatstvom neke zemlje, ima sposobnost da izazove nacionalističku reakciju i povratak pokreta za nezavisnost. Američko-venecuelanski naftni sporazum, uprkos očekivanjima SAD-a, mogao bi postati katalizator za ponovno pokretanje antiimperijalističkog diskursa u Venezueli, pa čak i otvoriti put usponu novog vala bolivarijanskih ustanaka, posebno u Venezueli, ali i u drugim latinoameričkim državama.
Ekskluzivno PISjournal
