PISjournal – Vijeće za saradnju Perzijskog zaljeva (GCC) kao regionalno tijelo arapskog svijeta, tokom protekle četiri decenije igralo je utjecajnu ulogu u geopolitičkim kombinacijama i ekonomiji jugozapada Azije.
Ovo vijeće je osnovano 25. maja 1981. u Abu Dabiju te obuhvata šest arapskih zemalja: Saudijsku Arabiju, Kuvajt, Ujedinjene Arapske Emirate, Katar, Bahrein i Oman. Prvobitni ciljevi osnivanja su bili jačanje političke, ekonomske, sigurnosne i kulturološke saradnje među zemljama članicama. Trenutno, u okviru 45.godišnjice aktivnog rada, čini se neophodnim više nego ikad uraditi osvrt na rad ove institucije, tijela koje konstantno oscilira između prilika za zajedničko djelovanje i divergentnih prepreka.
Formiranje GCC-a je pretežno bila reakcija na geopolitičke promjene na Bliskom istoku. Vijeće je osnovano sa ciljevima kao što su: jačanje kolektivne sigurnosti, ekonomsko ujedinjenje, društveni prosperitet i kreiranje zajedničkih političkih stajališta naspram regionalnih i svjetskih promjena.
Na određenim poljima djelovanja su postignuti značajni rezultati. Naprimjer, carinski savez iz 2003.godine ili osnivanje zajedničkog tržišta 2008.
Projekti poput ekonomskog usklađivanja, željezničkog uvezivanja i zajedničke električne mreže su se istakli kao prioritetni.
Na polju sigurnosti, Vijeće za saradnju je očuvalo odbrambenu koherentnost suočivši se sa krizama poput okupacije Kuvajta, invazije SAD-a na Irak i nemirima poznatim kao “Arapsko proljeće”. Formiranje zajedničkih snaga poznatih kao “Dar’ul Džazire” može se navesti kao primjer saradnje na odbrambenom planu. Ipak, pored svega, saradnja Vijeća na političkom planu je krhka i nije se kreiralo zajedničko stajalište na temu različitih pitanja kao što su Jemen, Sirija, Liban, niti djelotvorna interakcija sa Iranom.
Na putu Vijeća su se pronašle razne strukturalne i političke prepreke. Najvažnija prepreka koja se ističe je nedostatak neophodnih transnacionalnih tijela, što uzrokuje da odluke Vijeća poprimaju savjetodavni karakter. Nesaglasnost članica po pitanju vanjske politike, najviše kada su u pitanju Iran, SAD i Izrael, prepreka je u formiranju istinskog jedinstvenog djelovanja. Pored toga, ogromna ovisnost o izvozu nafte i nepostojanje stabilne ekonomske raznolikosti, ranjivost Vijeća čine još većim.
Strukturalne razlike unutar država, od sistema vladavine do demografije i različitih stadija naprednosti, dodatne su prepreke na putu stabilnog saveza. Politička kriza iz 2017.godine između Katara i tri članice, koja je trajala tri godine, najbolje je obznanila dubinu unutrašnje krhkosti GCC-a.
Uprkos navedenim preprekama, Vijeće je uspjelo postići i neke rezultate. Kao značajni se mogu navesti: ekonomska usklađenost tokom pandemije korona virusa, saradnja na polju obnovljive energije, napredak infrastrukturalnih projekata poput trase za snabdjevanje električnom energijom te posredovanje u određenim regionalnim krizama između Irana i Zapada od strane Omana i Katara.
Domaćinstvo manifestacijama poput EXPO-a 2020.godine u Dubaiju i svjetskog prvenstva u fudbalu u Dohi 2022.godine, dodatno su ojačali regionalni brend zemalja članica Vijeća.
Pored svega, 45.godišnji učinak GCC-a pokazuje da je ovo vijeće prije nego strateški savez više dobilo izgled govornice za politički i ekonomski dijalog između vladara zemalja članica. Nepostojanje mehanizma primoravanja na djelovanje, zajedničke dugoročne perspektive i nesposobnost u rješavanju unutrašnjih nesuglasica, spadaju među strukturalne mane pomenute institucije.
Oscilacije u odnosima članica sa nadregionalnim silama poput Amerike, Kine i Rusije, nedostatak zajedničkog pristupa po pitanju geopolitičkih promjena kao što su rat u Gazi, morski sporazumi i transregionalna nadmetanja oslabili su regionalnu ulogu Vijeća.
Vijeće za saradnju Perzijskog zaliva se u svojoj 45.godišnjici nalazi na raskrsnici prilika i prijetnji. U današnjem svijetu gdje regionalni savezi igraju veliku ulogu u svjetskom poretku nemoguće je poreći neophodnost prelaska GCC-a iz kluba država u odgovornu, utjecajnu i transparentnu instituciju. Ispunjenje ovog cilja zahtjeva strukturalnu korekciju, poboljšanje transparentnosti, ujedinjenje ekonomske i sigurnosne politike i na kraju – stvaranje unutrašnjeg povjerenja.
Bitno je postići da članice prevaziđu nesuglasice i fokusiraju se na zajednički interes. Vijeće za saradnju može da igra ključnu ulogu u budućnosti regionalnog i međunarodnog poretka. U suprotnom, ovoj instituciji više nego ikad ranije prijeti opasnost od erozije i postepene disfunkcionalnosti.
Ekskluzivno PISjournal
