PISjournalDana 10. jula, Devlet Bahceli, predsjednik Partije nacionalnog pokreta (MHP) fotografiran je kako prima uokvirenu kartu egejske regije na kojoj su grčki otoci, čak i Krit, udaljen 362 kilometra, predstavljeni kao turski, u bojama turske zastave.

Grčki premijer Kyriakos Mitsotakis je odgovorio: “Grozničav san ekstremista ili službena politika Turske? Još jedna provokacija ili pravi cilj?”.

Kartu su poklonili Sivi vukovi, ultranacionalistička grupa povezana sa MHP-om, partnerom AK partije turskog lidera Recepa Tayyipa Erdogana.

U tekstu o tenzijama na istočnom Mediteranu, portal National Interest piše da Grčka i Turska gaje nesuglasice već decenijama, te da su odnosi među njima pogoršani nakon što su na istoku Mediterana otkrivena velika plinska nalazišta, što je produbilo sukob dvije zemlje oko pomorskih zona.

Sa obalom dugom 8.368 kilometara, dužom od granice SAD-a i Meksika, Turska konstantno negoduje jer je isključena od istočnog Mediterana, te nije bježala od demonstracije svoje vojne moći kako bi odbranila kontroverznu doktrinu “Plave domovine”.

Ne treba mnogo za vojnu konfrontaciju
National Interest podsjeća da se dugogodišnje neprijateljstvo između Atine i Ankare vrti oko nekoliko dugotrajnih sporova koji, kako se čini, nisu niti blizu rješenja. To su političko rješenje u vezi Kipra, pomorsko razgraničenje međusobno spornih isključivih ekonomskih zona (EEZ) u istočnom Sredozemlju i negodovanje Ankare zbog militarizacije grčkih otoka, u kršenju međunarodnih ugovora.

Šta bi moglo dovesti do vojne konfrontacije dvije države? National Interest piše – ne mnogo, uprkos mehanizmu NATO-a o rješavanju konflikta između dvije članice.

Prema Georgeu Tzogopoulosu, stručnjaku za regionalnu energetsku geopolitiku, grčko-turski odnosi su u protekle dvije godine ušli u opasnu spiralu. Iako se čini malo vjerovatnim, moguće je da bi se neki vojni incident na istoku Mediterana mogao desiti u svakom trenutku, dok bi moguća eskalacija zavisila od kapaciteta SAD-a da zaštiti jugoistočno krilo NATO-a.

Turska i Grčka su u proteklim mjesecima imali priliku razgovarati, nakon što su tenzije porasle 2019. i 2020. godine zbog različitog viđenja suvereniteta država na istoku Mediterana. Ankara je također poslala svoj brod za seizmička istraživanja u vode na koje pravo polažu Grčka i Kipar, te sa Libijom potpisala kontroverzni sporazum o razgraničenju na moru koji su Grčka i njeni saveznici odbacili.

U nedavnom verbalnom sukobu, Erdogan je rekao da se ne bi sastao sa Mitsotakisem nakon što je grčki zvaničnik poručio Washingtonu da razmotri prodaju aviona F-16 Turskoj. U aprilu, Atina je poništila odluku o učešću Turske u zračnim vježbama NATO-a u Grčkoj, uz obrazloženje da „Turska nije niti saveznik, niti prijatelj“.

U junu, Erdogan je rekao da je Turska poništila platformu o bilateralnoj saradnji sa Grčkom, uz opasku: „Ne pokušavajte plesati sa Turskom. Umorit ćete se i zapeti na cesti. S njima više ne održavamo bilateralne razgovore“.

Krajnji desničari poput Bahcelija su trn u oku turskoj politici i sprječavaju turske susjede da ozbiljno shvate turske interese i prioritete.

Sporovi zbog otoka i Kipra
Grčka i Turska se spore oko pomorskih prava na otocima u istočnom Sredozemlju.

Turski stav ignorira uključivanje grčkih otoka u razgraničenje EEZ-a, dok Grčka tvrdi da njeni otoci, čak i oni koji okružuju tursku obalu, prema pomorskom pravu pripadaju njoj. Tu je uključen i Kastellorizo, najmanji od grčkih otoka Dodekaneza s oko 500 stanovnika, udaljen samo 2,1 kilometara od turske Antalije.

Da budemo pošteni, piše National Interest, nedostatak jasnih smjernica o statusu otoka u zakonu o razgraničenju čini ovu temu škakljivom. Godine 2020. pravni stručnjak Yunus Emre Acikgonul izradio je kartu kako bi pokazao kako bi izgledalo pravedno rješenje u istočnom Mediteranu na temelju prethodne relevantne sudske prakse i odluka suda. Karta pokazuje da niti jedna strana ne bi ostvarila svoje maksimalističke pomorske projekcije.

Dvije strane u konfliktu su i oko otoka Kipra, koji je podijeljen između članice Evropske unije Republike Kipar i Turske Republike Sjeverni Kipar, koji priznaje samo Ankara, a bez političkog rješenja oko Kipra ne može biti energetskog sporazuma koji bi uključivao Kipar (i samim tim Grčku), i Tursku.Možda je došlo vrijeme da se promijeni pristup i izgradi plinovod koji povezuje kiparski i izraelski plin s Turskom, koji bi se potom mogao transportovati na evropska tržišta kroz postojeći Transanadolijski plinovod (TANAP), prije sveobuhvatnog rješenja, a ne poslije.

To je prilično kontroverzno – plinovod sa izraelskog polja Levithan prema Turskoj prolazio bi kroz kiparske vode, što bi, prema međunarodnom pravu, zahtijevalo pristanak Kipra. Međutim, ad hoc komercijalni energetski sporazumi između raznih strana i energetskih kompanija (s mogućim garantima treće strane) mogli bi ponuditi isplativije i brže rješenje koje bi polučilo prenos od 10 do 16 milijardi kubnih metara plina godišnje, prema Elaiju Rettig, naučniku na Univerzitetu Bar-Ilan.

Saradnja na zajedničkom energetskom projektu poslužila bi kao mjera izgradnje povjerenja u stvarnom vremenu od koje bi sve strane imale koristi, povećavajući izglede da se politički pregovori, iako teški, vremenom otvore.

U 2019. godini, turski dio Kipra predložio je stvaranje zajedničkog odbora sa jednakim brojem kiparskih Grka i Turaka, pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija i EU-a, koji bi sudjelovao kao posmatrač. Prijedlog je odmah odbacila vlada kiparskih Grka. Ranije ovog mjeseca turski dio Kipra je ponovio prijedlog, ovaj put dodavši da će odbor također uključivati predstavnike naftnih kompanija koje su ovlastile obje strane.

Sigurnosna saradnja Grčke i Izraela
Druga opcija je plinovod do dva postojeća LNG terminala u egipatskim postrojenjima u Idkuu i Damietti, koja su isporučila 8,9 milijardi kubičnih metara LNG-a 2021. Diplomatski, ovo je najmanje složena opcija, koju trenutno preferiraju SAD i EU. No, bez dodatnih ulaganja u infrastrukturu, ne očekuje se da će Egipat značajno povećati kapacitet u kratkom roku.

Ranije ove godine, SAD je povukao podršku za tehnički složen i neekonomičan plinovod EastMed koji je trebao povezati izraelska i kiparska plinska polja u Sredozemlju s Grčkom i Italijom, odakle bi se ukapljeni prirodni plin isporučivao u evropske zemlje. Ovo je obnovilo optimizam u Ankari – čekanje na političko rješenje oko Kipra, “zamrznutog” sukoba od 1970-ih ili pokušaj zaobilaženja Turske, neće isporučiti plin uskoro ili dovoljno brzo.

Dok su Grčka i Turska zaključane u sporu, Izrael se nametnuo kao zemlja sa najvećim uticajem na istoku Mediterana. Izgradnja strateškog savezništva u istočnom Mediteranu ubrzala se duž dvije značajne osi tokom posljednje decenije: Grčka – Kipar – Izrael i Egipat – Izrael.

Izrael ima dva operativna plinska polja u blizini mediteranske obale s procijenjenim rezervama od 690 milijardi kubnih metara prirodnog plina. Želju za novim mogućnostima izvoza plina na evropska tržišta dijele i Grčka i Izrael.

Zajedničke sumnje u vladu u Ankari još su jedan faktor koji vodi ka zaključenju poslova Grčke i Izraela u sigurnosnom sektoru. Prema grčkom dnevniku Kathimerini, Grčka je nedavno nabavila sistem protiv bespilotnih letjelica (UAV) za odbranu svojih otoka i drugih važnih lokacija širom zemlje. Opremljen izraelskom tehnologijom, poput Drone Domea, sistem ima sposobnost narušiti mogućnosti leta naoružanih bespilotnih letjelica, poput turskog Bayraktara TB2, koji se posljednjih mjeseci uspješno koristio u borbenim operacijama Ukrajine protiv Rusije. Grčka je spremna za najgori mogući scenarij i svjesna je da Izrael ni pod kojim uslovima ne bi bio uključen u grčko-turski sukob.

U međuvremenu napreduje i trilateralna energetska saradnja. Euroazijski interkonektor, kabl ispod Sredozemlja od 1.500 kilometara koji košta oko 825 miliona dolara, povezat će električne mreže Grčke, Kipra i Izraela, a trebao bi biti dovršen 2024.

Izraelsko balansiranje između strana
U junu, Izrael, Egipat i Evropska unija potpisali su u Kairu sporazum o povećanju izvoza plina u Evropu. To se nadovezuje na ugovor vrijedan 15 milijardi dolara dogovoren 2018. koji Izraelu omogućava izvoz plina iz priobalnih plinskih polja Tamar i Leviathan u Egipat, gdje se pretvara u tekućinu i otprema u evropske zemlje.

Prema riječima dužnosnika iz industrije, očekuje se da će Izrael udvostručiti proizvodnju plina na oko 40 milijardi kubnih metara godišnje kako bude širio projekte.

Izrael je prototip pragmatičnog aktera, koji pažljivo čuva svoje adute i balansira veze sa stranama u službi vlastitih nacionalnih interesa. Izrael može olakšati razgovore o energetskoj saradnji između Grčke i Turske, dok obje strane nastavljaju s pokušajima da privole Izrael na svoju stranu.

Izrael također može utjecati na Kipar da pristane na komercijalni energetski sporazum prije političkog sporazuma o statusu otoka, uvjetovanog rasporedom pregovora za sveobuhvatno rješenje i mehanizmom za presuđivanje u slučaju kršenja okvira.

Izrael je brzo postao željeni partner i Ankari i Atini. U područjima sigurnosti i razmjene obavještajnih podataka, Turska je koristan saveznik Izraelu. Dvije države imaju dugu historiju strateške vojne saradnje, niz mehanizama koji su funkcionirali do incidenta Mavi Marmara 2010. i zajedničke interese u Siriji.

No, Izrael mora vidjeti konkretne korake Turske, odnosno ograničavanje manevrisanja Hamasovih operativaca koji se nalaze tamo. Kreatori politike u Ankari shvaćaju da se više može dobiti ponovnim sticanjem povjerenja Izraela nego pružanjem utočišta vodstvu Hamasa u simboličnom pokušaju da se stekne arapska naklonost. Ovo tek treba pretočiti u djelo.

Izvor

Prethodni članakArapsko javno mnijenje protiv normalizacije odnosa sa Izraelom
Naredni članakFormirana nova grupa otpora u Palestini

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime