PISjournal – Stalni arbitražni sud (PCA) u Hagu dao je pojašnjenja u vezi sa Sporazumom o vodama Inda (IWT), koja su u Pakistanu dočekana s odobravanjem. Međutim, aktuelna vodna kriza ukazuje na ozbiljan problem: jednostrane mjere Indije predstavljaju direktnu prijetnju temeljnim principima IWT-a, međunarodnom pravu i regionalnoj stabilnosti.
Time se stvara zabrinjavajući presedan koji bi mogao ugroziti saradnju u oblasti podjele vodnih resursa i narušiti globalno povjerenje u međunarodne sporazume.
Sporazum iz 1960. godine, uspostavljen uz posredovanje Svjetske banke, dugo je smatran primjerom uspješne saradnje, omogućivši dvjema suparničkim državama da dijele vodne resurse uprkos međusobnom nepovjerenju. Mehanizmi poput Stalne komisije za Ind, nepristrasnih eksperata i arbitražnih sudova trebali su osigurati da tehnička pitanja ostanu izvan političkih uticaja.
Danas su ti mehanizmi opterećeni politikom. Signal da bi Indija mogla istupiti iz IWT-a nakon rata s Pakistanom u maju 2025. godine, bez prethodnih konsultacija s drugom ugovornom stranom, predstavlja ozbiljan udar na stabilnost sporazuma. Prema navodima Ministarstva vanjskih poslova Pakistana, takav potez bio bi suprotan međunarodnom pravu i samom sporazumu, koji ne predviđa mogućnost jednostranog povlačenja.
Aktuelni pravni postupak proistekao je iz zabrinutosti Pakistana u vezi s izgradnjom indijskih hidroenergetskih projekata na zapadnim rijekama koje su, prema sporazumu, namijenjene Pakistanu. Nedavne izjave PCA potvrđuju da Indija mora poštovati propisana pravila projektovanja, kako bi se osiguralo da protok ili zadržavanje vode ne nanosi štetu nizvodnom stanovništvu u Pakistanu.
Sud je jasno naglasio da Indija mora ispuniti svoje obaveze kroz striktno pridržavanje tehničkih standarda, a ne samo kroz opća uvjeravanja o pažljivom upravljanju. Time se dodatno učvršćuje pravni stav Pakistana. Iako se Indija povukla iz postupka, proces se nastavlja, a odluke ostaju pravno relevantne.
Istovremeno, Indija se povukla i iz procesa pred Nepristrasnim ekspertom, koji je sama inicirala. Ovakav pristup – pokretanje postupaka, a potom povlačenje kada postanu nepovoljni – izaziva zabrinutost u pogledu dosljednosti i dodatno komplikuje uspostavljeni mehanizam rješavanja sporova u okviru IWT-a. Nasuprot tome, Pakistan je ostao uključen u sve procese, demonstrirajući opredijeljenost za poštivanje institucionalnog okvira sporazuma.
Indijski ministar unutrašnjih poslova Amit Shah također je izjavio da sporazum više neće biti obnovljen, što dodatno naglašava ozbiljnost situacije. Ovdje više nije riječ o tehničkom sporu, već o političkoj odluci da se voda koristi kao sredstvo pritiska.
Takav pristup otvara pitanja odgovornog upravljanja resursima i poštivanja međunarodnih obaveza. Za državu koja teži globalnom liderstvu, ovakvi postupci mogu narušiti kredibilitet u pogledu poštivanja međunarodnih sporazuma. Povjerenje investitora i međunarodnih partnera u velikoj mjeri zavisi od dosljednosti u ispunjavanju preuzetih obaveza.
Implikacije prevazilaze granice Južne Azije: tolerisanje jednostranog napuštanja sporazuma podriva globalno povjerenje u međunarodne ugovore. Takvo postupanje dovodi u pitanje princip pacta sunt servanda – da se sporazumi moraju poštovati – što bi moglo ohrabriti i druge aktere da preispituju svoje obaveze u oblastima poput upravljanja rijekama ili klimatskih sporazuma. Pakistan je, s druge strane, odabrao institucionalni i pravni put, sarađujući s arbitražnim tijelima i stručnim mehanizmima predviđenim sporazumom, čime jača svoju pravnu i moralnu poziciju. Stabilnost je ozbiljno ugrožena kada jedna strana napusti predviđene procedure.
Međunarodne organizacije, posebno Svjetska banka, kao i države zainteresirane za očuvanje stabilnog sistema međunarodnih pravila, ne bi trebale ostati pasivne. Izostanak reakcije na ovakve poteze mogao bi poslati poruku da snažnije države mogu nekažnjeno kršiti sporazume, što bi dodatno oslabilo povjerenje u međunarodnu saradnju u osjetljivom globalnom trenutku.
Rješenje je pravno jasno, ali politički zahtjevno za New Delhi. Indija bi trebala okončati suspenziju i u potpunosti se vratiti rješavanju sporova u okviru IWT-a. Tehnička pitanja, poput konstrukcije preljeva i količine akumulirane vode, mogu se rješavati unutar postojećih pravila sporazuma, što pokazuje i postupak pred PCA.
Jednostrano upravljanje vodnim resursima moglo bi produbiti sukob, nanijeti štetu milionima ljudi i potkopati sporazum koji je više od 65 godina doprinosio očuvanju mira. Ovo nije rezultat tehničke greške, već političkog izbora. U vremenu jačanja nacionalizma, riječ je o testu međunarodnog prava i institucionalnog poretka. Ostaje nada da će prevladati razboritost i poštivanje prava, kako bi se spriječile daljnje posljedice po region i međunarodnu zajednicu.
