Dr. sc. Tarik Kulenović vrata istoka
PISjournal – Turska. Tu sve počinje. Željko Malnar je pisao kako želite li doći do Indije morate početi od Istanbula.
Tamo ste mogli za 50 dolara kupiti kartu za autobus kojim ćete doći do Indije i raja za hipije, Goe. No, Turska… Nevjerovatno. Odakle početi? Šta istaknuti? Laik sam za Tursku. Kao oni ljudi što od Amerike vide samo New York, tako sam i ja od Turske vidio samo Istanbul. Stambol, da ne bude zabune. Kako Bošnjaci govore, bosanski da me cijeli svijet razumije. Da dunjaluk zna za Stambol na Bosforu gdje u pjesmi bolan paša leži. Kako objasniti Tursku?
Stajao sam u međunarodnom terminalu zračne luke Kemal Ataturk i gledao rijeku ljudi na pokretnim stepenicama. Na jednima crni, na drugima žuti, na trećima bijeli putnici. Nije se trebalo puno pitati odakle koji dolaze. Afrika, Azija, Evropa. Svi odnekud dolaze. I svi se slijevaju tu. U Stambol na Bosforu. U pupak svijeta.
Gledao sam kroz prozor aviona dok je letio prema aerodromu Kemal Ataturk negdje preko Mramornog mora prema Bosforu. Na obje obale zgrade, naselja, kuće, staro je to i preko dvije tisuće godina. Od stare grčke kolonije Bysantiuma, preko drugog Rima – Konstantinovog grada Konstantinopolisa, do današnjeg Istanbula, bošnjačkog Stambola. Na Bosforu.
Odatle vodi put u Tursku, kroz malu Aziju na Bliski istok. Tursku sam cijelu prešao, bolje reći preletio dok sam avionom, kao na letećem ćilimu išao u Iran. A ispod mene, više tisuća metara niže, prolazila je Turska. I njihova rivijera sa all inclusive hotelima gdje možete jesti do mile volje i biti rahat cijeli dan, gdje se ne naplaćuju posebno ležaljke i gdje vas turistički radnici ne vrebaju kao kobci da izvuku i zadnju paru od vas kao u civiliziranoj Evropi. Jeftinije je i isplativije avionom odletjeti u Antaliju gdje imate all inclusive smještaj heftu dana u sobi s pogledom na more, nego iz Zagreba svojim autom otići na Jadran gdje imate sobu s pogledom na more ako se jako nagnete lijevo ili desno kroz prozor da vidite more. Ribu ćete jesti ako sa sobom ponesete ribljih konzervi.
E, Hrvatska, uvijek je bila predziđe nečega, mjesto gdje oni sa zida prazne svoje noćne posude.
Sve to zaboravite kad dođete u Tursku. Već u Anadoliju. Malu Aziju. Tamo negdje je i Kapadokija. Podzemni grad prema kojima su i Titova atomska skloništa tek mala sela, a taj je grad pod zemljom pravljen prije više od tisuću godina. Danas u njemu bude više turista godišnje nego u podzemnom aerodromu Željavi šampinjona.
I Gobekli Tepe. Na jugoistoku Turske. Prema Siriji i plodnom polumjesecu. Nemogući grad? Svetište? Šta li je? Star kojih 10 tisuća godina, kad je planeta prolazila kroz ledeno doba a njegovim otapanjem nastala je i naša današnja ljudska civilizacija. Otkud onda to? Postojao je nekih 5 hiljada godina prerano. Kako? Otkud? Zašto? Turska je pupak svijeta. Odavde kreće plodni polumjesec Bliskog Istoka. Navodno je na ušću Tigrisa i Eufrata bio i mitski biblijski Rajski vrt.
Odatle su ljudi otjerani zbog praiskonskog grijeha. Adem i Hava čiji smo i mi potomci. Tuda prolazi povijest čovječanstva. Otkad je Konstantin rimski car na temeljima grčke kolonije Bysantiuma na Bosforu sagradio Konstantinopolis, drugi Rim. Tuda su prolazili i križari na putu prema Jerusalemu. Tu je mladi sultan Mehmed II Fatih, kad je osvojio grad, na njemu kao osnovici sagradio Istanbul, carski grad. Današnji grad na dva kontinenta, sa kojih 14 miliona stanovnika. Kad je deset godina poslije toga 1463. godine osvojio Bosnu, odveo je i desetine hiljada Bošnjaka koji su primili islam da nasele grad. Bir ugurden. Među posljedicama toga je da i pet stoljeća kasnije, možete danima biti u Istanbulu bez da znate riječ turskog jezika. Mnogi u centru, pogotovo na čaršiji, govore bosanski ili kako kažu naš jezik.
Ima Istanbul i mračnih strana. Ipak je to i velika luka i trgovačko središte. Tu možete sresti i svakakva svjetska zla. No, biti rahat možete svuda biti. Bošnjaci koji su ga posjetili nemaju loše uspomene. Kao da nisu bili u stranoj zemlji.
Za vladavine predsjednika Erdoğana, koji je svoju političku karijeru počeo kao gradonačelnik Istanbula zemlja je procvjetala. Uredna, ponovo rastuća svjetska ekonomija, Turska kao da se vraća na mjesto koje joj pripada. Nekada slijepo crijevo Evrope koje su samo Amerikanci držali da ne potone. Tako je bilo nekada. Moćno Osmansko carstvo od kojeg je strepila Evropa postalo je u XIX stoljeću bolesnik sa Bosfora koje je bilo među gubitnicima Prvog svjetskog rata.
Iz njegovih ruševina rodila se Republika Turska pod vodstvom Kemal-paše – Oca svih Turaka – Ataturka. Nakon stradanja u Prvom svjetskom ratu Kemal Ataturk je uspio držati Tursku izvan klanice Drugog svjetskog rata, sukoba u kojem je poginulo preko 60 miliona ljudi. Poslijeratna potreba Evrope za radnom snagom, uglavnom radno sposobnim muškarcima, dovela je i do fenomena gastarbajtera, radnika uvoženih iz Indije i Pakistana, sjeverne Afrike, Balkana i Turske. Njemačka pamet i gastarbajterska radna snaga. Gastarbajteri su izgradili poslijeratno evropsko, prvenstveno njemačko, privredno čudo i omogućili povratak Evrope iz ratnog pepela. To je dovelo do stvaranja i rasta muslimanskih zajednica u nekada ekskluzivno kršćanskim zemljama. Iako univerzalno muslimanski, džemati su nastajali na nacionalnoj osnovi, a radnici su se doseljavali često na osnovu poznavanja istog jezika.
Tako su se u Francusku i V. Britaniju doseljavali ljudi iz njihovih nekadašnjih kolonija, Arapi i Pakistanci, a Turci većinom u Njemačku i dalje na sjever.
Kako su se radne migracije produžavale, za radnicima su doseljavale i njihove porodice, naročito nakon Vijetnamskog rata i svjetske ekonomske krize izazvane embargom na izvoz nafte.
Vremenom su u Evropskoj uniji nastale zajednice muslimana, najveće u Francuskoj i Velikoj Britaniji, nekadašnjim kolonijalnim metropolama, te u Njemačkoj, zemlji domaćinu brojnih gastarbajtera. U njoj su stvorene i najveće zajednice Turaka, sada evropskih muslimana. Iako mnogobrojni, evropski su muslimani razjedinjeni. Džemati se uglavnom okupljaju prema zemlji porijekla i nacionalnoj pripadnosti, a ideja o evropskom muftiji za sada je samo želja pojedinaca. Kod Turaka je ta ekskluzivnost još prisutnija, tako da u zemljama koje imaju brojne muslimanske populacije, Turci njeguju svoje posebne veze s domovinom, kontrolirane preko Dijaneta – uprave za vjerske poslove Turske.
Nakon krvavog pokušaja državnog udara 2016. godine, koji je organizovao dio vojnog vodstva u saradnji sa organizacijom FETO, predsjednik Erdoğan je sačuvao civilnu vlast u državi spriječivši pokušaj urotnika da ga svrgnu sa vlasti. Sa legitimitetom višestrukog pobjednika na višestranačkim parlamentarnim izborima prvo kao premijer a potom i kao predsjednik Republike Turske (Turkiye Cumhuriyet) uspješno nastavlja s izgradnjom moderne Turske. Pod njegovim vodstvom Turska se uzdigla među ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta. Treba priznati, Erdoğan je uspio probuditi Tursku i od nekada uspavane provincije svijeta stvoriti jednu od dinamičnijih svjetskih ekonomija. Nažalost, to nije bez cijene.
Možda najkvalitetniji član NATO pakta, Turska pod Erdoğanovim vodstvom povremeno je previše muslimanska za saveznike. Američka odluka zabrane prodaje najmodernije vojne opreme Turskoj zbog turske kupovine ruskih sustava protuzračne odbrane dovela je Tursku u nezgodan položaj.
Iako najsnažnija vojska NATO pakta nakon američke, NATO štit prema istoku, potezi američke administracije postavljaju pitanje koliko pouzdanim saveznikom smatraju Tursku. Suočena sa brojnim problemima, valom izbjeglica iz rata u Siriji, kurdskim pokretom za nezavisnost ili autonomiju, domaćim političkim protivnicima koji djeluju i kao teroristi, Erdoğanova Turska brodi poput broda po olujnom moru. Borba s inflacijom i devalvacijom turske valute lire, briga za milione izbjeglica iz rata u Siriji, posredovanje između zaraćenih Rusije i Ukrajine, osiguravanje dovoza žita preko Crnog mora u Evropu samo su neki od problema koje predsjednik Erdoğan i njegova vladajuća stranka trebaju rješavati u narednom razdoblju. Mora se cijeniti političko umijeće i sabur s kojim se Turska hrve sa brojnim izazovima. Već desetljećima na ulaznim vratima Evropske unije, ekonomski razvijenija i politički stabilnija od npr., Bugarske, Rumunjske, Madžarske i Hrvatske, Turskoj se i dalje koči ulazak u EU. Prihvaćajući argumente odbijanja nakon svega ostaje onaj temeljni, Evropska unija ne želi u svojim granicama još 50 miliona muslimana i čini sve ne bi li to spriječila ili barem odgodila što je duže moguće. U tom nam natezanju prolazi XXI stoljeće, a šta će prevagnuti, racionalni ili emocionalni argumenti, samo će nam protok vremena pokazati.
Ekskluzivno PISjournal
