Kada je 17. januara ajetollah Ali Sistani, iznimno cijenjeni lider iračkih šiita, izašao iz bolnice, američki državni sekretar Mike Pompeo postavio je tri objave na svom twitteru, na engleskom, arapskom i perzijskom jeziku, u kojima je zaželio ozdravljenje ajetollahu Sistaniju.
Tom prilikom Pompeo je napisao da je Ajetollah izvor upute i inspiracije. Nadalje se kaže da je prijateljski pristup prema ajetollahu Sistaniju Pompeov napor da se odašilje slika o američkoj potpori Sistaniju, jer prema mišljenju Trumpove vlade Ajetollah Sistani se protivi iranskom utjecaju u Iraku.
Ova izjava je uslijedila svega nekoliko sedmica nakon što je Pompeo podstaknuo američkog predsjednika na teroristički akt u kojem je u zračnom napadu izvedenom na iračkoj teritoriji ubijen iranski general Qasem Soleimani. Nema nikakve sumnje da je Mike Pompeo osmislio teoriju „najvećeg mogućeg pritiska na Iran“, ali je njegovo različito i kontradiktorno stajalište u odnosu na dva šiitska ajetollaha, Sistanija i Khameneia, jedna pogrešna procjena američke vlade u bliskoistočnom regionu punom tenzija.
Dan nakon terorističkog akta nad generalom Soleimanijem ajetollah Sistani uputio je ajetollahu Khameneiu pismo bez presedana u kojem je izrazio saučešće iranskom vjerskom vođi te istakao iznimno veliku ulogu koju je šehid Soleimani imao u borbama sa ISIL-om u Iraku. Ovo je tokom posljednjeg desetljeća prvo pismo koje je ajetollah Sistani uputio ajetollahu Khameneiu.
Izrazi saučešća koje je povodom terorističkog akta nad generalom Soleimanijem ajetollah Sistani uputio ajetollahu Khameneiu pobuđuju pažnju jer Sistani veoma rijetko izražava saučešće povodom smrti nekoga ko ne pripada vjerskim krugovima. Stoga ovaj postupak ajetollaha Sistanija izaziva pitanje o tome šta je bilo osobeno u ličnosti generala Soleimanija što je potaknulo Sistanija na izraze saučešća ajetollahu Khameneiu. Odgovor bi mogao biti taj da obojica dijele stajalište o potrebi institucionaliziranih i transnacionalnih napora u suprotstavljanju vanjskim prijetnjama.
A te prijetnje prema mišljenju obojice ajetollaha dolaze od strane radikalnih grupa kakva je i ISIL, kao i od stranih uplitanja u regionu. Prema mišljenju obojice oba ova faktora su tokom posljednjeg stoljeća pojačala nestabilnost regiona. Kako bi se suprotstavio ISIL-u ajetollah Sistani je u junu 2014. godine poduzeo kategorične i upečatljive korake. Naime, on je, pošto je eskalirala opasnost da ova grupa prodre u Bagdad izdao fetvu o „svetom ratu“ u kojoj je pozvao sve vojno sposobne Iračane u rat sa terorizmom kako bi se sačuvala sigurnost u Iraku.
Fetva je izdata otprilike stoljeće nakon fetve ajetollaha Seyyeda Kazema Yazdija protiv engleskih snaga koje su 1914. godine napale na Irak. To je posljednji put kada je jedan šiitski lider izdao jedan politički dokument. Fetva ajetollaha Sistanija omogućila je formiranje narodnih mobilnih snaga u Iraku. U to vrijeme su i general Soleimani i iranske snage Qods ušle u ovu zemlju kako bi pomogle Iračanima, sunitima i šiitima bez razlike, napose i Kurdima i nastojale su organizirati narodne jedinice u borbi protiv ISIL-a. Namjera ajetollaha Sistanija bila je sačuvati Irak kao domovinu svih Iračana. On teži jednoj nezavisnoj i snažnoj zemlji koja će biti ne samo zajednica šiita već i ostalih grupa kao što su suniti, Kurdi i Yazdanije. Kada se radi o stranom uplitanju i kada se u opasnosti nađu šiiti drugih zemalja, primjera radi Libana i Irana, onda ajetollah Sistani kao jedan vjerski šiitski lider nije mogao ostati po strani i šutjeti.
Primjera radi, on je 2006. godine kriomice bio u vezi sa SAD-om kako bi podržao primirje između poluvojne formacije Hezbollah i Izraela. Hamed al-Khaffaf, predstavnik ajetollaha Sistanija koji mu je i zet je u Bejrutu, u intervjuu augusta 2012. godine otkrio kako je u to vrijeme ajetollah Sistani preko Nabiha Berrija, šiitskog glasnogovornika u libanskom Parlamentu, upozorio Georgea W. Busha, tadašnjeg američkog predsjednika, o regionalnim posljedicama ukoliko dođe do odlaganja primirja između Izraela i Hezbollaha. Svega nekoliko dana nakon ovog upozorenja SAD su odobrile usvajanje rezolucije 1701 Vijeća UN-a kojom se zahtijevalo sklapanje primirja između Izraela i Hezbollaha.
Uprkos tome, stajalište ajetollaha Sistanija prema Iranu kao šiitskom centru na čijem su čelu ajetolasi se razlikuje. Premda mu je porijeklo iransko nikada se nije uplitao u unutrašnja pitanja Irana i nikada nije odgovarao na politička pitanja svojih iranskih šiitskih sljedbenika. Naprotiv, on je iranskim autoritetima s kojima bi se susreo savjetovao da budu jedinstveni pod vođstvom ajetollaha Khameneia.
Nema nikakve sumnje da vjerski dužnosnici Iraka i Irana imaju različita politička gledišta, ali uprkos tome postoje brojni razlozi da vjerujemo da kada se bilo koja vjerska institucija nađe pred prijetnjom od strane stranaca njihov kolektivni prioritet će biti očuvanje jedinstva šiita. Glavni šiitski lideri vjeruju kako se treba suzdržati od bilo kakvog vida slabljenja vjerskog autoriteta. Za ajetollaha Sistanija nije važno koliko se u političkom smislu razilazi sa Teheranom, jer po njegovom mišljenju svaki vid prijetnje upućen IR Iran znači i prijetnju islamskim šiitskim vrijednostima. Pismo ajetollaha Sistanija pokazuje da uprkos eventualnim razlikama sa iranskim vjerskim liderima, on nikada neće biti neprijatelj ovoj zemlji. A to je, čini se, promaklo onima koji donose odluke u Washingtonu. Američka strategija prema šiitskim ajetolasima nikada nije vodila računa o prioritetima i njihovim unutrašnjim interesovanjima.
Jedan od iračkih šiitskih vjerskih predvodnika je i Moqtadi Sadr. On se na političkoj sceni Iraka pojavio istovremeno sa američkim napadom na ovu zemlju 2003. godine. Sadr je kontinuirano zahtijevao da ajetollah Sistani djeluje kao jedan revolucionarni lider.
Uprkos tome naizgled mirni šiitski lider je razmišljao drugačije. Po njegovom mišljenju davati prioritet budućnosti šiitskog društva i vjerskom autoritetu u njemu nije odgovaralo vremenu ni regionalnim uvjetima. Zapravo je ajetollah Sistani čekao da stekne moć u demokratskom Iraku.
U svemu tome se postepeno „razvodnila“ relacija između ajetollaha Sistanija i Moqtadi Sadra. Primjera radi, 2003. godine su pristalice Sadra opkolile ured ajetollaha Sistanija zahtijevajući od njega da napusti Irak. Izvor ovih tenzija se vraća na Sadrovog oca, Mohammada Sadeqa Sadra, također visokog iračkog vjerskog autoriteta, koji je kritizirao Sadama i 1999. godine je usmrćen u terorističkom napadu. Sadr je žestoko kritikovao vjerske autoritete Najafa, među kojima i ajetollaha Sistanija. Smatrao je kako je njihov pasivan pristup u politici doveo do toga da su irački šiiti ostali bez potpore naspram velike gramzivosti Sadamovog režima. U ljeto 2004. godine američke snage su u haremu Imama Alija u Najafu opkolile Sadra i grupu njegovih pristaša.
Razlike između njih dvojice po pitanju onoga šta su za ajetollaha Sistanija bili šiitski interesi na koncu su nestale. Ajetollah Sistani je znajući za Sadrove bliske veze sa Iranom u jeku tenzija i opkoljavanja Sadra zahtijevao od Irana da posreduje u ovim dešavanjima. Iranski dužnosnici su u telefonskom razgovoru zahtijevali od ajetollaha Sistanija da se i sam uključi i spriječi moguće Sadrovo smaknuće u Najafu. Iran je s jedne strane bio zabrinut mogućim posljedicama Sadrovog ubistva, a sa druge činjenicom da bi to značilo ubistvo jednog šiitskog vjerskog lidera u borbi sa stranim vojnicima i to u haremu Imama Alija. Telefonska poruka iranskih lidera koju je u vidu transkripta prenio sin ajetollaha Sistanija, Mohammad Reza Sistani, je glasila: „Ovo što se događa je veoma loše za šiite. To što iranski vjerski autoriteti ništa ne čine je samo iz poštovanja prema Vama. Neophodno je da Vi uputite jasnu poruku iračkoj vladi.“
Iranski lideri su također kazali: „Ako pripadnici ove grupe budu ubijeni i ako se prolije krv Seyyeda Moqtadija narod Iraka i šiiti će kazati kako vjerski autoriteti sjede i posmatraju. Mora se iznaći put rješenja.“
Kako god, nakon ovih dešavanja i Sadr i Iran su shvatili da ajetollah Sistani dobro kotira u Iraku. On je imao ulogu u postavljenju iračkog premijera tokom političke krize 2014. godine tako što je njegovo protivljenje naspram Nurija Maleka dovelo do njegove smjene a umjesto Maleka je postavljen Heidar al-Abadi.
Posljednji faktor tenzija je osjećaj nezadovoljstva Iračana vezano za prisustvo Irana u unutrašnjim pitanjima Iraka. Ajetollah Sistani je ovo pitanje pokrenuo znatno prije početka prosvjeda u Iraku, marta prošle godine kada se susreo sa iranskim predsjednikom Rouhanijem. Tom prilikom je ajetollah Sistani zahtijevao da se relacije dvije zemlje zasnivaju na principu susjedstva.
Prema mišljenju ajetollaha Sistanija i velikog broja drugih, ujedinjeni Irak u kojem će građani prevazići sektaške interese i njegovati jedinstveni nacionalni identitet može bez izravnog uplitanja stranih trupa odgovoriti svim unutrašnjim sigurnosnim prijetnjama. Ideja ajetollaha Sistanija koju trebaju podržati i Iran i Amerika jeste jedan ujedinjeni Irak, slobodan i snažan.
Čini se da je upravo ajetollah Sistani najpogodnija osoba za realizaciju ovoga cilja. Čovjek koji je, prema riječima generala Soleimanija, od 2003. godine podržavajući sve Iračane učvrstio svoju poziciju „oca nacije“.
Ako su američka administracija i Pompeo iskreni u svojim zahtjevima za uspostavom jednog stabilnog regiona onda trebaju iskoristiti ovu nesvakidašnju šansu i slijediti preporuke ajetollaha Sistanija, prijatelja svoga neprijatelja.
