Talibani u sadašnjem trenutku zauzimaju veoma jaku poziciju. Njihova višegodišnja istrajnost s ciljem direktnih razgovora sa SAD-om što je naišlo na žestoko neslaganje afganistanske vlade kao i SAD-a, sada ne samo da je prihvaćena, već oni imaju direktan telefonski kontakt s Bijelom kućom. Talibani veoma dobro znaju da Trumpova administracija prije predsjedničkih izbora teži nekom upečatljivom uspjehu, a da bi to i postigla spremna je dati i upečatljive privilegije.
Naravno SAD nemaju drugu opciju osim ove. Realnost je ta da su Talibani domicilno afganistansko stanovništvo. Talibani nisu nikakva izvanjska teroristička skupina eda bi se mogli istjerati iz zemlje. Oni su dio afganistanske populacije. Raspolažu pažnje vrijednim finansijskim izvorima i prisutni su u zemlji. Pitanje koje se postavlja jeste da li oni mogu postići kompromis s afganistanskom vladom?
Drugo problematično pitanje vuče korijene iz političke situacije u Afganistanu. Ashraf Gani i Abdollah Abdollah su pod znak pitanja stavili rezultate predsjedničkih izbora održanih u septembru. SAD su obavezale Ganija da odgodi ceremoniju polaganja zakletve kako bi se smanjile tenzije vezano za početak razgovora Amerike i Talibana. Napadom na ceremoniju Ganijevog polaganja zakletve je posvema jasno da bi i Talibani iz svega polučili korist. treba vidjeti da li Gani i Abdollah mogu pa makar i privremeno ostaviti po strani razmirice i izraziti spremnost za razgovore. Ukoliko Amerika ranije počne razgovore s Talibanima onda će ona diktirati uvjete. Nekoliko faktora je na koncu obavezalo Ameriku da uđe u direktne razgovore s Talibanima: Trumpov politički cilj kako bi se okončao rat u Afganistanu i vojne snage vratile kući; kontinuirano jačanje talibanske pozicije što je produžilo rat i dovelo do njegove eskalacije; različita raslojavanjaunutar afganistanske vlade i svakodnevni osjećaj pesimizma među afganistanskim narodom.
Nakon potpisivanja sporazuma s Amerikom Talibani su objavili kako će okončati napade na strane snage u Afganistanu, ali da će obnoviti napade na afganistanske snage sigurnosti. Talibani su, također, potvrdili da ne priznaju službeno afganistansku vladu i da ‘međuafganistanskih pregovora’, direktno između Talibana i vlade neće biti, već da jedan predstavnik vlade može sudjelovati u razgovorima s različitim afganistanskim grupama. Talibani vjeruju da ‘afganistanska vlada ne predstavlja jednu zakonitu pojavu’.
Podjela moći je veoma komplicirana i dokazi pokazuju da nasilje i tenzije neće prestati u skorije vrijeme. Ne treba se zaboraviti da Talibani nisu jedna ujedinjena grupa koja ima centralno zapovjedništvo. Talibani imaju veliki broj različitih ogranaka. I neki od tih ogranaka su u sukobu s drugima. Veoma je moguće da se ova organizacija nakon sporazuma s Amerikom podijeli na različite dijelove.
Mala je mogućnost da afganistanska vlada doživi sudbinu sličnu Južnome Vijetnamu. Kao prvo, ukoliko Talibani i budu kontrolirali dijelove Afganistana, afganistanska vlada je jedna izabrana suština čije se ovlasti i službeno priznaju u većem dijelu zemlje. Drugo, Talibani nemaju nikakvu zemlju da ih štiti, kao što je to bio bivši SSSR. Premda ova grupa iz različitih izvora ima finansijsku pomoć, ali ovi izvori nisu tako moćni kao izvori koji štite Sjeverni Vijetnam. Treće, Afganistan se s aspekta kulture, ekonomije i strukture moći veoma razlikuje od Vijetnama. Primjera radi, u različitim dijelovima Afganistana djeluju paralelne, nezavisne i moćne vlade koje nisu postojale u Vijetnamu i upravo će ovaj faktor spriječiti Talibane da preuzmu kontrolu nad cijelom zemljom.
Neprisustvo iranskog predstavnika na ceremoniji potpisivanja američko ‘ talibanskog sporazuma je u najmanju ruku čudno. Kako se moglo dogoditi da ceremoniji prisustvuju predstavnici Pakistana, Qatara, Turske, Indije, Indonezije, Uzbekistana i Tadžikistana, a da nema predstavnika Irana, jednog od najbližih susjeda Afganistana? Afganistan može biti prilika i otvor za uspostavljanje relacija između SAD-a i Irana. Da je Trumpova administracija omogućila da Iran učestvuje u razgovorima time bi pokazala dobre namjere i ozbiljnost. Isključivanje Irana iz razgovora nosi poruku suprotnu ovome.
Čudno je da kada Trumpova administracija biva kritikovana od nekih zbog odlaska iz Afganistana, Iran optužuje Ameriku za nastojanja da ostane u ovoj zemlji i vjeruje kako je ovaj sporazum zapravo nastojanje za legaliziranje stalnog američkog vojnog prisustva. Američki dužnosnici su zabrinuti da bi praznina koja će nastati odlaskom američkih snaga iz Afganistana mogla biti ispunjena prisustvom terorističkih skupina koje su uz to nezadovoljne prisustvom od nekoliko hiljada američkih snaga u svome susjedstvu.
Sporazum sa Talibanima i njihov povrataku vlast znači utiranje puta za utjecaj Pakistana i Kine u Afganistanu. I to je razlog što se Indija opire ovome. Zabrinutost Indije je veoma ozbiljna jer zna da Trumpova administracija želi drugi režim u Teheranu i mogla bi iskoristiti teritorij Afganistana kao bazu za napade na Iran.
Najveći gubitnik u svemu će biti afganistanski narod, a dobitnik Zalmay Khalilzad, američki pregovarač. Ukoliko sporazum između Amerike i Talibana ostane stabilan on će, prema mišljenju Khalilzada, prerasti u mirovni. Ukoliko Talibani i afganistanska vlada ne uspiju postići sporazum prijekori će biti usmjereni prema njima, ne prema Khalilzadeu niti Americi, a Trumpova administracija će moći kazati kako je za mir učinila sve što se moglo učiniti.
