U kineskoj povijesti glavno je vjerovanje bilo da imperijalistička linija ima jedan definirani obrazac nazvan kao ‘dinastijsko kruženje’: jedan moćni ujedinjujući lider utemeljuje jednu imperiju koja se može ustabiliti i doživjeti procvat, ali koja na koncu propada i gubi ‘nebesko opstojanje’ i biva svrgnuta posredstvom naredne dinastije.
‘Nebesko opstojanje’ premda je imalo sličnosti s ‘nebeskim pravom kraljeva’ Europe, ali je razlika bila u tome da se pravo kralja u zapovjedanju nad nebeskom imperijom nije zadobivalo bez pogovora. “Sin neba” sjedeći na carskom tronu aždahā imao je potpunu moć nad svim stvarima; ali za dosezanje ove pozicije nije bilo nužno da je aristokratskog porijekla, naprotiv, nedostojnost, nepravda, nedostatnost su bili ti koji su mu uskraćivali zapovjedništvo. Ako su nebesa bila nezadovoljna načinom njegove vladavine imala su pravo iskazati nezadovoljstvo i prirodne pošasti, suša, napad ili čak oružana pobuna sve se smatralo znacima uskraćenosti nebeske opstojnosti.
Nakon što je Mao Zedung Dahkani koji je bio moćan imperator pobijedio u jednom unutrašnjem ratu 1949. Komunistička partija Kine je nastojala odstraniti ovakva vjerovanja kao sujevjerja bez znanstvenog uporišta.
Xi Jinping, predsjednik Republike Kine od vremena kada je 2012. Došao na vlast ponovo je uveo neke drevne tradicije i vjerovanja, ali se i on ogradio od aluzije na ‘dinastijsko kruženje’ i zapovjedništvo Rajem. Razlog tome je što su se u njegovom zapovjedanju Kinom tokom protekle godine oslikali svi oni znaci nezadovoljstva nebesa njegovom vladavinom.
Trgovinski rat Kine sa svojim najvećim trgovinskim partnerom, otvorene pobune u Hong Kongu, bivšoj britanskoj koloniji, te nestašica svinjskoga mesa usljed posljedice svinjske gripe u Africi, sve su to već tradicionalni faktori koji nagovještavaju kraj jedne dinastije. U svemu ovome, nijedan od pobrojanih slučajeva nema toliku važnost u usporedbi s koronavirusom koji se koncem prošle godine počeo širiti iz kineskog grada Wuhan. Wuhan je grad u kojem je ispaljen prvi hitac u revoluciji iz 1911.
kada je svrgnuta posljednja imperija Ging, a danas je također mjesto odakle se počela širiti opaka bolest koja je zahvatila ne samo Kinu već se širi i na ostale zemlje, što je za posljedicu imalo da se oformila karantena najveća u povijesti od 60 miliona ljudi. Realnost da je kineski sistem zakazao u brzoj zdravstvenoj reakciji i javnom liječenju koje iziskuje davanje blagovremenih i preciznih informacija stavilo je Xi Jinpinga pred najveći izazov širenja koronavirusa, u odnosu na sve druge izazove.
Ukoliko bi se u narednih nekoliko sedmica koronavirus stavio pod kontrolu onda bi Xi Jinping mogao iz ove situacije izaći bez posljedica, budući da ga dužnosnici kineskih provincija smatraju najodgovornijim za krizu i neblagovremenu analizu novonastalu situacije. Kineski predsjednik koji je s ciljem spriječavanja daljnjeg širenja bolesti zanemario ekonomiju, mogao bi ovu situaciju iskoristiti za veću kontrolu I nadgledanje društva. Uprkost tome, ne nazire se mogućnost da bi se koronavirus mogao u kratkom roku staviti pod kontrolu, i ova činjenica koronavirus stavlja u rang ‘kineskog Černobila’, vrijeme kada će se objelodaniti sve laži i despotske besmislice ovog komunističkog sistema.
Kineski dužnosnici nastoje da službenom cenzurom kontrolišu odašiljanje online negativnih reakcija zbog nepoduzimanja početnih koraka u spriječavanju širenja bolesti i nedavanja blagovremenih informacija o tome. Jedan od slučajeva koji je izazvao lavinu negativnih reakcija je bilo slanje jednog visokog zdravstvenog dužnosnika u Wuhan kako bi uvjerio stanovništvo da je moguća ‘preventiva i kontrola’ bolesti. Ali je i sam ovaj dužnosnik obolio od koronavirusa i time se pokazala sva nedostatnost i nemoć vlade u pravilnom pristupu i analizi problema.
Akademske ličnosti i intelektualci koji su kritikovali vladu zbog nepoduzimanja koraka su završili u zatvoru kako se ne bi pokazao poraz legalnosti komunističke partije. Neki su otvoreno ukazivali na ‘nebesku opstojnost’ navodeći veliki broj argumenata o skorom kraju jedne dinastije. U međuvremenu je kriza promijenila svoju bit, i od jednog ozbiljnog izazova preobratila se u jedan potencijalno egzistirajući problem za komunističku partiju, a sve je izazvano smrću Li Wenliang, 33- ogodišnjeg ljekara iz Wuhanga, koji je prvi ukazao na koronavirus. Ovaj je ljekar na samom početku krize nakon uvida u veliki broj slučajeva jedne vrste upale pluća sa novim i neobičnim simptomima koja se nije mogla liječiti uobičajenom terapijom, u svojoj online prepisci s kolegama s kojima je zajedno studirao medicinu ukazao na nadolazeću opasnost.
Ali je u bolnici u kojoj je bio zaposlen dobio ukor zbog ovoga i sproveden je u policiju u noćnim satima. Zajedno sa još sedam svojih kolega primoran je na potpisivanje priznanja i obaveze da će se ubuduće suspregnuti od širenja ‘glasina’. Kada je i sam Li Wenliang obolio od korona bolesti to je izazvalo srdžbu običnih ljudi te je čak i Visoki narodni sud Kine u Pekingu izrekao ukor policiji i iskazao zahvalnost ljekarima koji su prvi reagirali na opasnost.
Uprkos tome, nakon što je Li Wenliang preminuo ljudi su žestoko reagirali. Realnost da su prvi državni mediji prenijeli vijest o Li Wenliangovoj smrti govori o tome da su i mediji odustali od nasjedanja na propaganda komunističke partije. Dužnosnici nisu mogli cenzurisati online teme kao, ‘Ja hoću slobodu u iskazivanju mišljenja’. Slučaj ovog kineskog ljekara ima važnost i s jednog drugog aspekta, a razlog je korespondiranje sa jednim drugim drevnim obrascem u povijesti Kine: pripovijest o jednom nekorumpiranom istraživaču koji sa imperatorom razgovara o realnoj stvarnosti.
Ali on biva osuđen i na koncu zbog svoje iskrenosti strada. Ova pripovijest ima posebno mjesto u tradiciji kineskih mislilaca. I u potpunosti odgovara ovoj situaciji. Ali pravac u kojem se kreće koronavirus može voditi do toga da se u konačnici Li Wenliang usporedi s jednom ličnošću iz savremene povijesti: mladi prodavač voća iz Tunisa koji je izvršio samospaljivanje u znak protesta zbog nepravdi u svojoj zemlji i tako udario pečat ‘arapskome proljeću’ koje je dovelo do pada velikog broja dinastija na Bliskom Istoku.
