PISjournal – Povlačenjem američkih snaga iz Afganistana i munjevitim kolapsom afganistanske vojske, što je dovelo do zauzimanja glavnog grada Kabula od strane talibanskih snaga, budućnost razvoja u ovoj centralnoazijskoj zemlji obavijena je nejasnoćama. U međuvremenu, najvažnije pitanje je sigurnost i stabilnost u vrijeme povratka talibana na vlast.
Iako su od preuzimanja Kabula sigurnosni uvjeti bili relativno mirni i grupa je naglasila da se građani ne trebaju brinuti za svoju sigurnost, postoje znakovi koji pokazuju da je dio afganistanskog društva zabrinut za budućnost, a neki čak i misle da organizuju oružani otpor.
S druge strane, talibani šalju signale javnosti govoreći da ne traže monopol nad vlasti. Nekoliko ključnih afganistanskih političkih ličnosti, uključujući bivšeg predsjednika Hamida Karzaija i bivšeg izvršnog direktora Abdullaha Abdullaha, kažu da formiraju grupu koja će upravljati prenosom vlasti na novu vladu i raspravljati o prirodi budućeg političkog sistema. Zapravo, barem u tvrdnjama da su talibani pokazali volju za interakcijom sa svim grupama radi formiranja sveobuhvatne vlade.
Evo nekoliko važnih pitanja: Kakva bi bila talibanska vlada? Kako mogu spasiti teritorije koje su zauzeli? Je li otpor prema njima uništen ili još postoji, moguće oružan?
Sada kada zapadne snage napuštaju Afganistan nakon 20 godina vojne okupacije pod izgovorom borbe protiv terorizma i vraćanja stabilnosti i napretka Afganistanu, svi znaju da se stabilnost u Afganistan dovodi samo političkim procesima, a ne ratom.
Trenutni uslovi su izuzetno neizvjesni i moguća su dva scenarija: prvi scenario je formiranje svojevrsne vlade nacionalnog jedinstva koja će okupiti suparnike moći i donekle dovesti do kompromisa, ali će to talibanima, naravno, dati neprikladan udio u vlasti jer su oni bili pobjednička strana rata. Drugi scenarij je talibanski stisak moći upotrebom sile kao u prošlosti koja će zemlju uvući u močvaru nestabilnosti, pa čak i situaciju građanskog rata.
Usred ove situacije postoje unutrašnji, regionalni i međunarodni zahtjevi za pomoć kako bi se izbjegla nestabilnost.
Ununtrašnji nivo
Svakako, budućnost Afganistana manje ovisi o djelovanju stranih sila poput SAD -a, a više o sposobnosti njegovih novih političkih i vojnih vođa da upravljaju novom vladom.
Prvo važno pitanje na koje treba baciti svjetlo je podjela moći koja je nekako nejasna. Afganistanskim talibanima dominiraju sunitski Paštuni i potencijalno čine homogen društveni blok u srži novog političkog sistema i vojske Afganistana. Međutim, talibani nisu srušili vladu Kabula sami i desetine naoružanih grupa, stranih i etničkih, borile su se protiv američkog prisustva u Afganistanu dvije decenije. Sada kada je zajednički neprijatelj poražen, koliko oni mogu biti lojalni talibanskom vodstvu? Ako se njihovi zahtjevi za podjelom vlasti ne riješe koliko dugo mogu ostati vjerni?
Iskustva u drugim zemljama pokazuju da pobunjenici kreću u stabilizaciju zemlje nakon što pobijede. U Ruandi, Etiopiji, Kini i Vijetnamu svi pokreti za oslobođenje formirali su stabilne vlade i oružane snage nakon pobjede. U tim slučajevima pobunjenici su postavili učinkovite vladare jer su im organizacijske sposobnosti omogućile monopolizaciju vojne moći i izgradnju visoko lojalne sigurnosne strukture. Osim toga, ustanici / pobjednici često preuzimaju vlast jer imaju podršku značajnog broja masa nezadovoljnih statusom quo i pružaju popularnu bazu podrške njihovom novom režimu.
Talibani, koji već skoro 20 godina vode dugu i krvavu pobunu protiv zapadnih okupatora, imali su dovoljno vremena za izgradnju snažne unutrašnje discipline, oružanih snaga i solidarnosti u cijeloj svojoj organizaciji. Mnogi sadašnji talibanski lideri proveli su decenije zajedno na bojnom polju ili u zatvoru, što im je pomoglo da održe lojalnost boraca i komandira na terenu.
Drugi važan faktor – da li je pobjednička pobunjenička grupa predstavnik homogenog ili različitog etničkog saveza? Trenutno, iako su većina Afganistanaca Paštuni, a talibani se bore za političke težnje paštunskog naroda, iskustvo posljednjih godina pokazuje da će pokušaj izbacivanja drugih etničkih grupa, poput Tadžika, Uzbeka i Hazara, samo stvoriti političku nestabilnost i vojni izazovi uzdrmaće grupu u budućnosti.
Na kraju, čak će i takvoj grupi kao što su talibani biti potrebno priznanje međunarodne zajednice i stranih aktera. Ova potreba ohrabruje talibanske vođe da odbace ideologiju i frakcije koje nisu prihvatljive za međunarodnu zajednicu i da zauzmu angažman drugih domaćih igrača na vlasti.
Regionalni i međunarodni nivo
Za vraćanje stabilnosti zemlji nakon decenija borbe potrebna je podrška stranih aktera, posebno onih u regionu čiji su sigurnosni, politički, ekonomski i geopolitički interesi vezani za razvoj u Afganistanu.
Olakšavanje unutar afganistanskih pregovora i posredovanje radi približavanja stavova suprotnih strana poslovi su koje su neke regionalne države radile proteklih godina.
Drugi aspekt regionalne pomoći može biti uključivanje nove afganistanske vlade u razvojne projekte i ekonomske inicijative u regiji. Ekonomska međusobna povezanost pomaže učvršćivanju političkih saveza u današnjem svijetu. Nedavna konferencija o komunikaciji između centralne i južne Azije, čiji je domaćin Uzbekistan, naglasila je važnost Afganistana kao povezujućeg prstena i mosta regionalne trgovine.
Talibani definitivno znaju da kontinuirano nasilje i nestabilnost u Afganistanu zamagljuju ulogu zemlje u regionalnoj trgovini. Nedavno su Pakistan i Uzbekistan razmijenili konvoje kamiona kroz Afganistan kako bi provjerili stupanj sigurnosti transporta tamo. Uzbekistan daje prioritet tranzitu preko pakistanskih luka Gwadar i Karachi i iranskog Chabahara, koji se oslanjaju na Afganistan kao tranzitnu rutu.
Ranije ove godine Indija je predložila da luka Chabahar bude dio Međunarodnog transportnog koridora sjever-jug (INSTC), te je pozvala Uzbekistan i Afganistan da se pridruže projektu višestranačkog koridora. Višenamjenski projekt dugačak 7.200 kilometara povezuje Indiju, Iran, Afganistan, Azerbejdžan, Rusiju, Centralnu Aziju i Evropu.
Napredovanje željezničkog projekta pored projekata regionalne elektroenergetske mreže, poput dalekovoda Surkhan-Pul-e-Khumri od 1.000 megavata i CASA-1000 od 1300 megavata koji povezuje pakistansku stranu s Afganistanom, jedna je od budućih potreba Afganistana.
Osim toga, Pakistan i Kina rade na povezivanju Afganistana sa Kinesko-pakistanskim ekonomskim koridorom (CPEC) vrijednim 62 milijarde dolara. Ako plan uspije, Afganistan će biti uključen u megaprojekt “Pojas i put”, a vlada predvođena Talibanima imat će priliku riješiti svoje buduće ekonomske probleme usred mogućih zapadnih sankcija. Posjeta talibanskih lidera Kini i poziv Pekingu da uloži u Afganistan pokazuju da je talibansko vodstvo razvilo razumijevanje ove potrebe.
Rusija, još jedan zainteresovani akter, teži ka velikom evroazijskom tržištu kroz Evroazijsku ekonomsku uniju kako bi uklonila prepreke koje prethode unutar-evroazijskoj trgovini. Afganistan može odigrati svoju ulogu.
U antiterorističkom smislu, Uzbekistan, Pakistan, Rusija i Kina protive se aktivnostima terorističkih grupa kao što su ISIL, Al-Qaeda, Islamski pokret Uzbekistana, Tahrik Taliban iz Pakistana i Islamska partija istočnog Turkistana u zapadnoj Kini.
Iran, još jedna zemlja od interesa za Afganistan i jedan od njegovih glavnih ekonomskih partnera, posljednjih je mjeseci sponzorirao unutarafganistanske pregovore i podržava inkluzivnu novu vladu. Novi iranski predsjednik Sejjidd Ibrahim Raisi u komentarima na razvoj u Afganistanu rekao je: “Američki vojni poraz i povlačenje iz Afganistana trebali bi pružiti novu priliku za novi život i trajnu sigurnost u ovoj zemlji … Iran radi na stabilnosti Afganistana što je početna potreba, a kao susjedna zemlja traži od svih [afganistanskih] grupa da postignu nacionalni konsenzus. “
Kao zaključak, s obzirom na unutrašnje, regionalne i međunarodne uslove i kraj dvadesetogodišnjeg rata SAD-a i saveznika i povlačenje trupa, država Centralne Azije može se vratiti na stazu stabilnosti.
